Prebacila sam na naša tri kanala ali ništa. Vidjela sam da je direktan prenos Đokovića, to je sve.
A meni je stvarno došlo zlo. Ne znam kako se ljudi oporave od trauma kada im se jednom sve poljulja pod nogama, ali izgleda da se ja još nisam oporavila ni od ratnih dešavanja od prije dvadeset i pet godina, a ni od događaja nakon toga. Odmah mi je sve što imam, sve što osjećam, sve, baš sve dovedeno u pitanje. I kako sad to izdržati – a da se čovjek ne napije ili nešto slično. Ne znam stvarno. Psiholozi kažu da krećeš naprijed kada se suočiš sa tim što ti je neriješeno ostalo u tebi. Kako da se suočiš? Nije da živim sa Frojdom, Adlerom i Jungom vrata do vrata pa da uz kaficu riješimo egzistencijale dileme.
Mislila sam nazvati tatu, ali poslala sam viber poruku na šta je on odgovorio nakon dugo vremena da je Dodiku ispao novčanik. Isto tako sam mislila postovati na Fejsbuku da je zemljotres i da li je iko doživio nešto slično iznutra, jer mene nije streslo samo izvana nego i iznutra. Ali nisam. Nedavno je jedna Fb prijateljica doživjela zemljotres u Italiji i o tome je pisala upravo na Fb-u i – ništa. To prođe.
I ja sam nakon jedno četiri sata posmatrala sve kao i ranije. Ali mi smeta što se ljudi nakon takvog potresa najradije pretvaraju da se ništa nije desilo. Slično je sa poplavama. Sa smrću nekog bliskog. Jednostavno – ne oporavljamo se. To nas izgrađuje, ta iskustva. Postaješ neko drugi. Ne možeš raditi uvijek iste stvari, ne mijenjati se. Samo se baciti u žurbu od danas do sutra i tako pravac u kovčeg. To sam vidjela puno puta pred očima. Voljela bih onda da nađem smisao dok ga ne nestane.
Ako ga još nisam našla, pitam se da li ću ga ikad naći. Samoj sebi zvučim smiješno.
©Ana Galić magistar filozofije 