Prevodim Ferarisa i dođoh do Hajdegera. I ništa, kao i uvijek, samo nastaviš učiti o njemu, šta je rekao, kad je rekao, njegove dokumentarce pogledam na tv-u ne bi li se još bolje upoznala sa njegovim likom i djelom ( na studiju ), a to što je bio jedan od potpisnika nacizma, nikom ništa.
Da li je potrebno pričati dalje?
Ravnodušnost – i gore – dovodi do toga da niti pogledamo u broj žrtava koji se vjerovatno svaki dan smanjuje kao u Jasenovcu ( uporedo sa umiranjem preživjelih svedoka ), a nama obraz sivi, ovo malo što je ostalo.
Imamo li odgovornost prema žrtvama? Šta poručujemo onima koji dolaze, onima koji su bili bespomoćni i nisu imali pravo da kažu da ili ne – ratu, a ne onim zvjerskim istezanjima, eksperimentima i potpunom odsustvu bilo čeka svetog u čovjeku?
Koliko je knjiga u istoriji spaljeno iz ovog ili onog razloga ? Možemo još koju.
Šta nam Liotar u Raskolu objašnjava ( Liotar postavlja pitanje o smislu onoga što se „više ne događa“ )? Zar nam je važan dokumentovani ispis toliko da zaboravimo šta je sve ostalo predstavljalo kontekst, te da nema toga iskupljujućeg postupka koji bi čovjeka mogao staviti pred lice Boga ( ili bližnjeg svoga ).
Logika iznad etike?
Treba se izboriti da ne bude. Ukoliko nekome to nije jasno. Jer moraju se snositi posljedice, tako bi Hajdegerova djela s pravom trebala biti spaljena javno i tako onima koji su preživjeli logore omogućiti ‘laku zemlju’, a on dobiti što je zaslužio ne izjašnjavajući se za života o tome zašto je bio pripadnik nacističkog pokreta.
©Ana Galić magistar filozofije 