KREŠIMIR MIŠAK: ‘NA RUBU ZNANOSTI’ U GRADIŠCI Pravo vrijeme je upravo za jačanje onog što je jedino vrijedno, a to je zapravo – ljudskost

 

kresimir_misak_small

Na poziv mladih entuzijasta Gradiške Opštine, u četvrtak je, 15. decembra, u Gradiškom Kulturnom centru gostovao Krešimir Mišak, novinar nauke, rok muzičar i pisac naučne fantastike , poznatiji kao voditelj emisije ‘Na rubu znanosti’ koja se emituje na HRT-u.

U njegovim knjigama ima svega i svačega, kako kaže sam autor, zapravo ga je ‘golim užasom ispunjavala činjenica kako će to sve uspjeti istrukturirati’, pa je, kako Mišak kaže, kada su njegove teme u pitanju, sve isprepleteno – globalno i posebno, tako da se za temu večeri opredjelio da razgovara ‘o prirodi stvarnosti, što zapravo svijet u biti jeste, gdje smo tu zapravo mi ljudi, na koji način je naš um, zapravo, hakiran – od povijesti, biologije itd’.

Prvo se zapitaj ne zašto je to čudno, nego zašto je to tebi čudno

„Danas, kada zapravo nekako svima sviće da nešto tu nije kako treba, jer kad pogledamo svijet oko sebe, on je potpuno odmak’o od bilo kakvog zdravog razuma, bilo čega što bi zapravo bilo koji normalan čovjek htio da bude – svaki čovjek bi htio da bude pošten, pravedan, normalan, human i sad naizgled svi ti ljudi sa svim tim željama – da naprave svijet koji je nepravedan, nehuman, nerazuman, devastirajići po okoliš i ljude… I ti ako izbaciš programe koji si usvojio tokom života, ako shvatiš da se moraš odučiti, A NE UČITI, onda ćeš možda shvatiti da postoji i jedan drugi svijet informacija, koje ti govore o jednoj drugoj stvarnosti, koja se na neki način čini fantastična, nestvarna i nemoguća, a to je samo zato jer se nisi zapitao nikada o podrijetlu svoje vlastite misli, drugim riječima, kad ti nekome nešto ispričaš i neko ti kaže – ovo je tako čudno, prvo se trebaš zapitati ne je li to čudno, nego zbog čega je to tebi čudno?

Život u svijetu zamjenjivih teza

Moje osobno uvjerenje je da smo na neki način ljudi i društvo ljudsko – čitavo hakirano, kroz jednu okupaciju nad stavovima i uvjerenjima ljudi, jer taj sustav u kojem smo svi mi na neki način žrtve, u stvari računa na to da dobija pristanak kod ljudi. Da bi dobio pristanak kod te silne količine ljudi koji zapravo svi žele isto – on mora hakirat načine i on na neki način izkreće stvari i u konačnici mi živimo u svijetu zamjenjivih teza. Ono što je progresivno i napredno i zapravo pozitivno služi u psihi tome da te na neki način zavede da ti tome daš pristanak, a da e pri tom ne zapitaš što je u pozadini.

Naravno da danas postoje mnogobrojne knjige i vidi se tu stvarnost etiketira, pa ćete čuti priče recimo o teorijama urote itd. Međutim, istina je ta da nitko od nas u stvari baš nije dobro razmislio na koji način je sustav ustrojen tako da mi zapravo dajemo pristanak kontekstu – koji u stvari radi protiv nas.

Ništa nije onako kako smo mislili da jeste

Ja još nikad nisam sreo nijednog čovjeka koji bi ikad htio zlo nekom drugom, koji bi ikad htio nekom nauditi, koji bi htio nekakve stvari poput, ono, ne znam, divivskih super-država, kakve danas bujaju po svijetu, nijednog ekonomskog sustava koji služi tome da oduzima od svih, a daje samo nekima. Međutim, sustav u nas buja upravo u tom smislu i ja mislim da sve to što se 15 godina kao danas ‘kuha’ i netko tko je izložen takvim temam svaki tjedan  – sagledavši to  golim okom, mislim da moglo bi se doći do frapantnih zaključaka, da – doslovce – stvarno – ništa nije onako kako smo mislili da jeste.

U ovo vrijeme kada, i čak  najčudnije priče od prije 600-700 godine postaju dio meinstrima, je zapravo pravo vrijeme upravo za jačanje onog što je jedino vrijedno, a to je zapravo – ljudskost, povezivanje ljudi među sobom i na neki način izlaženja iz tog kompjuterskog programa koji se nameće na sve ljude pod isprikom da tako treba napraviti sustav, a a kraju se sve svodi na to da se ljudi trebaju prilagođavati jednom susatvu koji je navosno napravljen da mi njima služimo.

Svjestan sam da je ovo što sam sad rekao pomalo ovako komplicirano, možda čak i nejasno, ali isto tako mislim, da je velika većina ljudi vrlo dobro razumije o čemu se tu radi.

Na pitanje da li će tome doći kraj Mišak je odgovorio da je sustav jedno vlasništvo, a na privatno vlasništvo se ne ulazi, ne može se promjeniti i tu se koriste spinovi – ono što može čovjek je jednostavno ugasiti novine, radio, televiziju, prestati slušati sve te propagandne poruke koje su okrenute prema svijesti i okrenuti se ljudima oko sebe, zaključio je Mišak.

Za Inicijativu građana „Kultura kulturi“ iz Banje Luke

Mišaku je na pitanje dodjeljivanja neiskorištenog prostora Banskog Dvora na upravljanje mladim talentima i intelektualnim snagama, te koliko je bitno za razvoj kulture generalno postići jedan takav pomak u sferi duha grada odgovorio:

„Ja sam uspješno ostvarene Inicijative tih vrsta već vidio, konkretno prije misic i pol, bio sam u Celju. U Celju ima jedan blok zgrada, koji je potpuno slobodan i u njemu se zbivaju galerije, umjetnička dešavanja i sve što ide u sklopu s tim i imaju koncerti.

Drugim riječima – to je moguće, na takvim mjestima se čovjek osjeća slobodan, može se izraziti.“

Mišak je bio Banskom Dvoru, te u Parku Mladen Stojanovič, kada je bio Festival znanosti.

„Problem je u tome što se danas svi javni prostori pokušavaju privatizirati i ne samo to, dolazimo u situaciju da se stvaraju imitacije javnog prostora, recimo u šoping-centrima, to je jedan kao trg. Ali nije trg – ako dođeš tamo s transparentom, dođe policajac i kaže:

-Vidi, ovo je privatno vlasništvo, molim Vas, napustite to.

Ja osobno mislim da su svi ti sadržaji, te zgrade, gradovi, na kraju krajeva ne pripadaju nama, koji stavljamo svoje pravo na njih, jer ih mi nismo izgradili, nisu platili, one su tu puno prije. Ne vidim nikakav razlog da te iste zgrde ne budu na korist ljudima, ali problem je u stvari – sve što danas ne možeš unovčiti ili prodati, ispada kao da je bezvrijedno, a u stvari jedan prostor koji nije omeđen financijama bi bio jako potreban. Ja znam iz svog iskustva, primjerice, da danas postoje recimo komercijalne televizije i na njima ne bi mogle postojati emisije poput recimo ‘Na rubu znanosti’, a zašto? Jer one nekad zahtjevaju da bude dosadno, nekad zahtjevaju da i traje, nekad zahtjevaju da nemaju odjeka.

Ti moraš imati jedan prostor gdje možeš u miru, bez pritiska financija, raditi. Nešto, kuda te nešto vodi. I što je paradoksalno, tek iz takvog stava, konačno mogu doći stvari koje će nekom bit i bitne i istinski vrijedne, a situacija u kojoj moram nešto odmah manifestirati kroz financijsku vrijednost koje kotira dva-tri ili jedne večeri, naravno da dovodi do toga da svako pokušava napraviti samo istu stvar. Što brže. Što glasnije. Što jače. Što više okupirati osjetila.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s