KREŠIMIR MIŠAK za Inicijativu građana „Kultura kulturi“

Krešimir Mišak daje izjavu za novinare pred svoje predavanje u Kulturnom centru Gradiška

 

Podrška Inicijativi stiže i iz susjedne nam Hrvatske.

Na pitanje dodjeljivanja neiskorištenog prostora Banskog Dvora na upravljanje mladim talentima i intelektualnim snagama, te koliko je bitno za razvoj kulture generalno postići jedan takav pomak u sferi duha jednog grada, Krešimir Mišak,  novinar nauke, rok muzičar i pisac naučne fantastike , poznatiji kao voditelj emisije ‘Na rubu znanosti’ koja se emituje na HRT-u, odgovorio je:

„Ja sam uspješno ostvarene Inicijative tih vrsta već vidio, konkretno prije misic i pol, bio sam u Celju. U Celju ima jedan blok zgrada, koji je potpuno slobodan i u njemu se zbivaju galerije, umjetnička dešavanja i sve što ide u sklopu s tim i imaju koncerti.

Drugim riječima – to je moguće, na takvim mjestima se čovjek osjeća slobodan, može se izraziti.“

Mišak je bio Banskom Dvoru, te u Parku Mladen Stojanovič, kada je bio Festival znanosti.

„Problem je u tome što se danas svi javni prostori pokušavaju privatizirati i ne samo to, dolazimo u situaciju da se stvaraju imitacije javnog prostora, recimo u šoping-centrima, to je jedan kao trg. Ali nije trg – ako dođeš tamo s transparentom, dođe policajac i kaže:

-Vidi, ovo je privatno vlasništvo, molim Vas, napustite to.

Ja osobno mislim da su svi ti sadržaji, te zgrade, gradovi, na kraju krajeva ne pripadaju nama, koji stavljamo svoje pravo na njih, jer ih mi nismo izgradili, nisu platili, one su tu puno prije. Ne vidim nikakav razlog da te iste zgrde ne budu na korist ljudima, ali problem je u stvari – sve što danas ne možeš unovčiti ili prodati, ispada kao da je bezvrijedno, a u stvari jedan prostor koji nije omeđen financijama bi bio jako potreban. Ja znam iz svog iskustva, primjerice, da danas postoje recimo komercijalne televizije i na njima ne bi mogle postojati emisije poput recimo ‘Na rubu znanosti’, a zašto? Jer one nekad zahtjevaju da bude dosadno, nekad zahtjevaju da i traje, nekad zahtjevaju da nemaju odjeka.

Ti moraš imati jedan prostor gdje možeš u miru, bez pritiska financija, raditi. Nešto, kuda te nešto vodi. I što je paradoksalno, tek iz takvog stava, konačno mogu doći stvari koje će nekom bit i bitne i istinski vrijedne, a situacija u kojoj moram nešto odmah manifestirati kroz financijsku vrijednost koje kotira dva-tri ili jedne večeri, naravno da dovodi do toga da svako pokušava napraviti samo istu stvar. Što brže. Što glasnije. Što jače. Što više okupirati osjetila.