Zbog čega sam ponosna na sebe ove godine?

P7160018_resize.JPGKraj je tekuće godine i vrijeme da se čovjek prisjeti svega što je postigao, da bi mogao da nastavi ka ostvarenju svojih snova. Jer to mi je u životu uvijek bio cilj – ostvariti svoje želje, živjeti onako kako volim, usrećiti one koje volim.

Imala sam nerazumijevanja, sjećam se, od strane bliskih tada ljudi zbog moje ogromne radosti življenja onoga što me pokreće da stvaram, kao što je bio moj bivši dečko, na primjer, a takve iste osobe ne moraju ti biti ljubavni partneri da takođe osjetiš toliku hladnu unutrašnjost, odnosno dušu, i to sa nekim prezrenjem prema onome ko voli – da te odmah otrijezni. Prema takvima nemam razumijevanja.

Početak godine dočekala sam trudna, lagano sam koračala kroz 8. mjesec trudnoće, a bukvalno sam jedva hodala po cesti. Radila sam posao koji mi jeobezbjeđivao novac potreban za preglede i lijekove koje su mi propisali, a srećom tada sam vozila i tatin auto što mi je olakšavalo moj odlazak i dolazak na posao. Radila sam tokom praznika, a najgori su bili pravoslavna Nova godina i Božić kada moraš nešto čačkati, a po kući se uvijek nešto radi.

Tada sam se već skrasila u svojoj novoj kući, jer od prošle godine sam Galićka i nije lako tek ako doći u drugu kuću i čučati u sobi, jer to ipak nije tvoje. Moja kuća je ona gdje sam ja radila sve – sa majkom ili bez nje – i gdje su moj otac i brat koji čekaju kao ptići šta će pojesti.

Jovanu sam rodila prije vremena što me i ne čudi kako sam bila pod ogromnim stresom na poslu,  al’ sve sam izdržala. Porođaj je nešto najteže što je moje tijelo moglo doživjeti u ovom životu. Mislila sam da umirem, a ne da se porađam. Trudovi su krenuli u sitne sate da bi me svekar odveo u 5 ujutru u Hitnu, pa na Paprikovac kako bih tu čekala da se sve riješi.

Nije bilo lako jer sve i jedan dodir dolje je bio toliko bolan, a nakon smještaja u jednu od sala, ostavljena sam sama dok mi nije krenula bebina glavica sama izlaziti. Porodila sam se malo poslije pola 11 ujutru. Po izlasku, Jovana je rukicom zagrebala dio, te su me morali šivati. Tada sam počela plakati. A i ona je. To me je vratilo u život – da moja beba osjeća kako je meni teško i da moram biti jaka zbog nje.

Naredna tri dana su prošla – nisu mijenjali krvavu posteljinu dok se nisam spemila za odlazak kući, sama sam morala ići do tuša, a nakon što si mi donijeli dijete kada je dobilo žuticu, onda su se borili da mene spasu – jer tas sam se i psihički povukla u sebe.

Naredni mjeseci su bili borba sa depresijom. Zaista jako težak period. Izdržala sam i vraćanje na posao, silna maltretiranja od strane urednika, šefa, teranje da se radi ‘časno i pošteno’ da radim i 15 sati dnevno ako želim platu veću od 400 KM, i nakon svega odlučila sam dati otkaz. Ništa nije bilo vrijedno toga da kada dođem kući nakon nebrojenog pješačenja tragajući za novim klijentima – dočekuje me Jovana koja kada me vidi počne plakati i odgurivati tražeći babin zagrljaj. Za novac sam svašta progutala u životu.

Tada sam se posvetila Jovani, Miroslavu i sebi. Najviše sebi. Moje molitve na Ostrogu uz prilaganje naših lančića sa krštenja su uslišene, te se moj brat vratio kući i to je nešto što mi je – poslije majčine smrti ( izuzetno teške smrti – kada nekog gledaš i njeguješ kako boluje od raka dojke, jetre a zatim i mozga – tebi jedino do kraja života treba medicinska pomoć i prepisan bensedin kada god ti zatreba ) – najbitnije što se u mome srcu dešava. To je mjesto iz koga niče sve.

Iako je teško kada nisi ‘na nivou’ jer se ni do sada fizički nisam oporavila, sretna sam u braku – Miroslav je čovjek koji je prošao sebe. Sve što se događa razumije, razumije i sebe i svoje potrebe, nema nijednu lošu osobinu u smislu smrtnih grijehova i kraj njega mogu samo da odahnem. Od svega.

Aktivno sam se posvetila traganju za nečim što volim, da radim, da me ispunjava, planiram i da šijem ponovo, već pišem, šaljem tekstove na uvid, čujem se sa mentorom da vidim kada bih ja to mogla nastaviti postdiplomski, koji sada više nije dvije, nego jednu godinu, a ja već imam jednu. Čitam. Ponovo. Nisam digla potpuno ruke od Crkve tako da i postim. Trčim svaki drugi dan. Idem ocu i bratu. Slušam muziku. Gledam da budem lijepa kad god to stignem. Želim biti uzor svojoj djevojčici, svojim životom. Kad god mogu poklonim nešto. Pridarim. Odem oguliti krompir kada zovu ljude za pomoć. Pomazim svoju Melly koja je sada više tatina nego moja. I nije mi krivo, njemu je potrebnija nego meni.

Čuvam svoju unutrašnjost. Izgrađujem je. Zidovi su se urušili zbog nekih događaja, a sada se grade. Svi, ne samo jedan. Sebi želim da u narednoj godini ostanem dosljedna sebi, svojim snovima, ljubavima, da njegujem ono zaista vrijedno što se krije u mom srcu i ne dam psima da mi trgaju po komad onoga što nikad neće moći osjetiti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s