Istinita priča o bolesnom dječaku

Jednom je u sunčanoj Indiji, u gradu Madrasu živio mršav i bolešljiv dečak. Do svoje petnaeste godine bolovao je od gotovo svake bolesti – šarlaha, dizenterije, tifusa, kolere i drugih zaraznih bolesti ( što su tako česte u tropskim predelima). Bilo je gotovo pravo čudo što je ostao na životu. Preživio je, doduše, ali u kakvom jadnom stanju! Bio je sama kost i koža, sićušno mu je lice poblijedilo, oči bjehu upale i svenule, a grudi uske i ravne. Pa ipak, taj dečak nikada nije živio u bijedi.

Otac mu bješe ugledan i bogat ljekar kojeg su bolesnici naprosto opsjedali u beskrajnom nizu. Majka mu bješe najmilija i najnježnija žena na svijetu. Ali, i uz sve to, ta kuća u Madrasu, sa svojim prostranim i senkovitim dvorištem, ni jednoga dana nije znala za sreću. Neprestana briga i tuga bjehu usud njenih stanovnika. Brižno čuvani i raznježeni dječak nalikovao je više sjenci negoli dječaku. Njegov otac je pokušavao svakim sredstvom koji je medicini bio poznat, ali je dječaka jedva uspijevao održati na životu.

Jednoga je dana dječak pošao i u školu, te više nije mogao satima da leži u postelji kao ranije. Od toga je trenutka mogao da živi kao i sva ostala djeca njegova uzrasta. Bio je, dakako, oslobođen gimnastke, a u kući štićen, kao i sve do tada, i od najmanjeg povjetarca. Kada je napunio 14 godina, obolio je od upale pluća, ali se, gotovo kao nekim čudom, uspio izvući i iz te bolesti.

Beskrajne su brige i patnje iznova počele.

Nakon pola godine iznova se dobro osjećao, ali je od prehlada obolijevao i na najmanji dašak vjetra. Teško bi se moglo opisati riječima u kolikoj je mjeri jadni dječak zavidio svojim bezbrižnim školskim prijateljima na njihovu dobru zdravlju. Na časovima gimnastike u engleskoj gimnaziji povlačio bi se u ugao dvorišta odakle je nesrećna srca posmatrao živahne kretnje svojih vršnjaka. Na kraju časa nastavljao bi stajati u dvorištu i čim bi utvrdio da ga niko ne posmatra, stao bi trčati skakati svuda unaokolo i razmahivati rukama onako kako je to druge vidio da čine.

U petnaestoj godini se osjećao nešto bolje. Od prehlada nije pobolijevao tako često, ali neredovne i tajno vršene gimnastičke vježbe izazivale su stalnu glavobolju i lupanje srca. Uprkos tjelesnoj slabosti, njegov je preduzimljivi duh bio nesavladiv. Često je odlazio od kuće, lutajući šumama i poljima u potrazi za obitavalištima jogina, tzv . ašramima , na udaljenim brdima. Svi su napori, međutim, bili uzaludni, te se tako zadovoljavao posmatranjem putujućih fakira koji su uz put prikazivali svoje vještine. Fakire je malo cijenio, ali spram jogina osjećao je poštovanje i divljenje.

Zahvaljujući urođenom nagonu , neizmerno ga je privlačila mistička nauka drevne Indije. Svaku knjigu koju je o toj temi mogao pronaći u očevoj biblioteci, pomno je pročitao. Poznavao je i divio se teoriji psiholoških nauka: učenjima Radža joge , Džnana joge i Karma joge koje razotkrivaju veličanstvene duhovne visine , a svojim učenicima daruju zadovoljstvo, samopouzdanje i snagu duha . U biblioteci je naišao i na mnoge knjige o Hatha jogi što su poučavale o tajanstvenim pravilima koja su bila jednostavna , iako stara hiljadama godina, a bila su posvećena tjelesnom blagostanju, snazi i zdravlju .

Lako se dade zamisliti ushićenje djeteta tako slabašnog tijela. Gotovo u jednom dahu, od ranog poslepodneva do kasno u noć i iznova sve do zore, upio je u sebe sav sadržaj novootkrivenih knjiga. Kliktao je od radosti pročitavši sve o ‘asanama’ , stavovima i položajima tijela u Hatha jogi , te vježbama disanja što donose snagu i zdravlje. Odmah bi se uspravio u postelji, prekrstivši noge na način koji je opisan u prvoj vježbi. Zatim je pokušavao tačno ponoviti, jedan za drugim, sve važnije stavove i položaje tako da je umalo iščašio noge. U međuvremenu, saznavši kako je duboko disanje od izuzetne važnosti u čovjekovu životu, pokušao je sprovoditi vježbe disanja “pranajama”. Ispunivši udahom svoja slaba pluća, zadržavao je dah sve dok mu pluća ne bi gotovo pucala od napora. Potom bi dubio na glavi i savijao ruke i noge sve dok naposljetku ne bi pao iz postelje, dobro udarivši glavu i cijelu kuću probudivši iz duboka sna. Nakon dugih sati, provedenih u takvom prenaprezanju, njegova su prenadražene pluća gotovo pucala. Narednog dana se osećao slabo i jadno; bolio ga je svaki zglob.

Nakon takvog iscrpljujućeg napora tokom cijelih nedjelju dana, odgurnuo je od sebe sve knjige, gorko plačući. Pomisao o tome, da je čak i ova posljednja mogućnost ozdravljenja i domaganja tjelesne snage tako neslavno propala, učinila ga je posvema neutješnim. Izgubio je svaku nadu, misleći kako nikada neće biti zdrav, nikada se neće moći slobodno zaigrati i pohrvati sa svojim prijateljima… Nikada neće moći da uživa u sreći što je sa sobom donosi zdrava i bezbrižna mladost.

Od tog se dana posve zatvorio u sebe i postao vrlo ćutljiv. Prezirao je telo i sve tjelesno, te pažnju posvećivao samo stvarima uma i duha. Samo učenje i dugo čitanje nije ga, međutim, moglo zadovoljiti. Pažnju su mu sve više i više stali privlačiti tako teški i zamršeni problemi da ih njegov uzrast nije mogao savladati.

Jedne se sparne jesenje večeri iznova otputio od kuće. U nekom mango šumarku, nekoliko kilometara od grada, naišao je – naposljetku – na učitelja Hatha JOGE za kojim je tako dugo vremena tragao!

Jogi je bio okružen grupom mladih ljudi koji su pomno slušali njegovo izlaganje. Za sve vrijeme, koliko je trajalo predavanje, dječak je ostao sakriven u svome tajnom skrovištu, te cijeli skup posmatrao iz daljine. Zapazio je kako su u mladića stasita tijela izvanredno razvijenih mišića, te kako vježbaju neke neobične vežbe. Zapazio je i kako svi blistaju od zdravlja. U trenutku kada se skup razdvojio na razne strane, dečak je naposljetku pristupio učitelju, skromno ga zamolivši neka ga primi za učenika.

Dva meseca kasnije madrasko je ljekar jedva prepoznao svoga sina. Dječak je sada koračao uspravno kao strijela, grudi su mu se povećale, a ramena svakim danom postajala sve šira. Nakon godinu dana grudi su mu se proširile za celih I cm, dok su se ruke i noge gotovo udvostručile u obimu. U školi je, preko noći, postao najokretniji i najspretniji na časovima gimnastike na kojima dotada nikada nije vežbao!

Kada je napunio 20 godina, nakon očeve smrti, iznova se otputio u udaljeni grad kako bi posjetio svog učitelja kojem je dugovao ne samo zdravlje i snagu, već i sam život. Svojem je učitelju povjerio kako je duboko u dnu srca osetio neki unutrašnji poriv koji ga je nagnao da krene na dug put u Evropu. Nakon dirljivog oproštaja, nastavnik mu reče:

” Kreni, moj mladiću , i upoznaj Zapad . Uporedi ljude i običaje Zapada sa ljudima i navikama Istoka i razmotri račvište na kojem se ta dva puta spajaju. Od ljudi na Zapadu nauči u čemu su napredniji od nas, te ih upoznaj sa svim onim stvarima u kojima je Istok već postigao taj cilj. Kreni i tokom života, koliko više možeš, doprinosi sjedinjenju tih dvaju puteva. Na Zapadu ćeš uvidjeti kako nauka o Hatha jogi nije samo put ka sticanju i održavanju zdravlja, već i jedina metoda tjelesne kulture na svijetu koja je utemeljena na uskoj vezi tijela i duha, tjelesnog i psihičkog. Iako je reč o nauci koja je posvećena izgrađivanju tijela, utemeljena je podjednako i na umnim i duhovnim snagama.”

Mladić je sjajnim očima pogledao svoga učitelja, te se duboko naklonio, sklopivši ruke .

  • “Učitelju, već sam odavna znao tajni nauk u svim svojim pokušajima da izgradim svoje tijelo. Kada sam pažnju usmjeravao na razne dijelove tela…mišice, nervne centre, zapazio sam kako su se u meni razvile psihičke snage koje su mi dotada bile posve nepoznate i to u tolikoj mjeri da sam u potpunosti postao gospodarom vlastitoga tijela, dok se snaga moje volje istovremeno sve više uvećavala. Vratio si me u život: od bolešljivog dječaka tako slabog i krhkog zdravlja učinio si atletu. Izvukao si me iz tjelesne oronulosti i vratio me samome sebi! Obećavam ti…”

“Ništa ne obećavaj , dragi mladiću! …Na Zapadu vlada uznemirenost i previranje, te se čini da ondje ima malo vremena za bavljenje Istokom. Ali , kreni i izvrši svoju dužnost. Onaj ko sije, retko kad i žanje. Uspiješ li jogu tijela prenijeti makar i nekolicini prijatelja, prema svojoj braći sa Zapada, izvršićeš svoju dužnost. U svakom slučaju, ovo će učenje slijediti samo oni čiji je um slobodan, a misaoni svijet otvoren za nadahnutiji i uzvišeniji život…Zapamti, tvoja je najsvetija dužnost da se vratiš u domovinu istog trenutka kada primiš moju poruku koju ću ti uputiti preko mora…Biće to znak da te k sebi zove tvoja rodna gruda…Kreni sad, mladiću, i neka te sreća prati!…”

Eto , tako sam dospeo u Evropu…

( Po: Selvarajan Yesudian I Elisabeth Haich – Knjiga 1 – Joga i sport )

• Za više informacija obratite se putem kontaktnog formulara
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s