SVIJET KAO IGRA

Tekst izašao davne 2007. godine u Časopisu kulturne akupunkture Tač.ka. Kompletan broj preuzmite ovdje. Riječ je o radu pod nazivom SVIJET KAO IGRA.

 

SVIJET KAO IGRA

 

“ Medjutim djeca sa svojom igrom ili poslom nisu bila bitna, njih su sklanjali u stranu i grubo vikali na njih. Da li su pri tome radili manje vazan posao od odraslih? O, ne, nasuprot tome, ali odrasli su bili moćni, oni su naređivali, oni su vladali. Pri tome su kao i mi djeca igrali svoje igre, igrali su se vježbi za vatrogasce, igrali su se vojnika, išli su u udruženja i krčme, ali sve uz izraz težine i važnosti kao da sve to mora tako da bude i kao da ne postoji nista ljepše i svetije. “ Herman Hese, Samovolja

Ukoliko je igra jedan od pet osnovnih fenomena ljudskog postojanja, prije nego što razradimo problem, uporedimo te brojeve sa osnovnim elementima kojima su nas poučavali presokratovci. Imamo vatru, vazduh, vodu i zemlju a kod nekih i dodatne elemente koji im pomažu u miješanju i razdvajanju. Postavimo li igru na peto mjesto, onda ona preuzima na sebe tu Empedoklovu sposobnost da postane početak i kraj procesa bivstvovanja. Moglo bi se pomisliti da je igra važniji fenomen od ostalih, da u sebe uvlači druge da bi ih preradene, spojene po njenim- pravilima igre- vratila, odakle su i došli. Namjera nam ipak nije ta da joj damo počasno mjesto u svijetu, već da ukažemo na neobraćanje pažnje na- jedan od- osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Pošto je igra sama po sebi izraz lakoće, nećemo se previše ozbiljno doticati problema njenog isključivanja iz filozofskih rasprava ili kritikovanja mnogih jednostranih razmišljanja o igri kao dječijem fenomenu, nečemu sto nema značaja, što ne predstavlja stvarnost. Uostalom i sama igra je samo jedan od bezbroj mogućnosti iskazivanja istine a ne bi bilo u redu zalupiti vratima svim ostalim mogućnostima i okrenuti se samo jednoj. To i jeste jedna od glavnih odlika igre, o čemu čemo dalje malo detaljnije govoriti. Za sada samo da ukažemo na njenu realnost. Igra nije samo vezana za djecu, ona predstavlja doduše zaboravnost i nevinost koja se samo za djecu vezuje a za odrasle rijetko kad, ali takvi slučajevi postoje.

Igra je uvijek otpočinjanje novog, potiranje starog, ponovno vraćanje na onaj nepresušni izvor mogućnosti s kojeg čovjek dobija šansu za ponovno potvrdjivanje samog sebe. Igra predstavlja radost, koja je nadišla kroz tezu i antitezu i dobro i zlo i konačno postala osmijeh koji na sve gleda sa jednakom ravnodušnošću. Po čemu bi bilo koji fenomen bio važniji od igre? Zar istina nije bas u ovom fenomenu ogoljena i spremna primiti na sebe sve moguće ogrtace ljudske postojanosti, da bi ih u idućem trenutku već odmah zbacila sa sebe. Igra je stvarna koliko i ljubav, i smrt. Stvarnost je ono što čovjekovu dušu uzdiže i hrani, samo ukoliko joj se imamo hrabrosti prepustiti. Ona je sposobna izmamiti od nas osmijeh i kada mislimo na našu otudjenost od cjeline, ona je tu da ponovno povratimo taj osjećaj jedinstva i povezanosti.

Stvarnost nestvarnog

Fenomen igre je poznat još u vrijeme presokratovaca. Heraklit je čovjeka i njegovo mišljenje posmatrao kao igračku vremena. Čovjek je iz vječnosti bačen u vremenitost koja se sa nama poigrava i mi možemo samo slijediti pravila te igre. Da li je ijednom ljudskom biću uspjelo pobijediti vrijeme? Ne. Na takvo nešto se ne smije ni pomisliti, ali čitava ljudska istorija je upravo prožeta tom voljom, koja želi ostati, koja se ne želi samjeriti, voljom za moć. Čovjek ne želi igrati po zadatim pravilima igre i zato pati. Nije na nama da se pitamo- ko, žasto, zbog čega? Nemamo prava postavljati takva pitanja. Čovjek je davno zaboravio- da bi spoznao bitak, prvo mora spoznati svoju mjeru, spojiti zajedno znanje sa svojom umnom slabošću i tada će mu se bitak pokazati. Zašto je igra tako teška za pojmovno shvatanje? Jer je ona živa, uvijek djelujuća, pokretna, ne dopušta bilo kakvo pristajanje uz kopno, uvijek plovi ka nečemu novom. Čemu? To nije na ljudskom biću da pita. Ukoliko bude igrao po pravilima, dobiće odgovor i ne pitajući.

Čovjek zaboravlja da je njegova veličina upravo u njegovoj nemoći, i osjeća prokletstvo od strane bogova i vječnosti na osudu na neizbježnu smrt. Veličina je upravo u toj vezi jednog i mnoštva, upravo u tome što smo mi ta karika vječnog i vremenitog, što nam je data mogućnost spoznaje, čovjeku kao umnom biću, da uvidi taj odnos, pored toga što ga izivljava. Shvativši da nije samo igračka, čovjek se skupljajući snagu za svoje postojanje i samjeravanje konačno oslobadja svih okova predrasuda i ljudske nemoći te postaje svjestan stalnog otpočinjanja, igre, točka. Došavši do kraja, do ponovne vjere na kraju kruga, on otpočinje novi krug sa novom vjerom. Moramo ipak zapaziti da sadržaj tog kruga mora biti ispunjen, vjera nas ohrabruje da ulazimo u nevolju i patnju, sa vjerom se iskušavamo u trpljenju, trpljenjem stvaramo iskustvo koje radja vjeru ponovo. Ciklus, točak, igra, mogućnost, novo. Naravno, mogla bi se dati i prednost igri nad ostalim fenomenima. Takav slučaj je još slabo istražen. U tome prednost imaju umjetnici. To bi mogla možda jedino umjetnost umjesto filozofije. I jedna i druga tragaju za istinom, svaka na svoj način, a igra sama se kroz svoje odvijanje pokušava domoći istine. Ali šta je to istina? Dosadasnje tumačenje uopšte ne želimo ni uzeti u obzir. Njeno pitanje ostavljamo otvorenim. Baš kao i polje same igre. Igra obuhvata cijeli svijet, u sebe uvlači sve pojave i pretvara ih u igrače, a opet ništa ne radi pod pritiskom♥ , ona dozvoljava istini da joj se razotkrije upravo na onaj antički način, ne pomoću tehnike, ne uz pomoc covjekovog znanja kao sredstva prodiranja i narušavanja harmonije svijeta, već kao igrači istog tima koji zajedno žele ostvariti jedinstvo. Igra nadilazi ovozemaljske stvari♠. Igrači ne moraju patiti zbog odlaska ljubljene, ne moraju puniti svoje puške i besmisleno uništavati sam život, ne moraju misliti na nepravednost i naknadu, niti na suparništvo i konkurenciju.

U igri svi su jedno. Ona ne traži ništa ali uzima sve. Ali ne na onaj loš način, nego dobar. Čovjek se kroz igru ponovo osjeća slobodnim, sposobnim za letenje, dodiruje samu vječnost. Uspijeva zaboraviti sve trenutke i momente koji ga vezu za sadašnjost i hvata cjelinu za njenu srž. U igri se ne misli, u njoj se samo živi radost ponovnog uspostavljanja harmonije sa cjelinom, ponovnog pronalaska puta koji smo izgubili jednom dok smo bili djeca, dok još nismo imali svijest o sebi. Sa sociološkog aspekta na igru se neopravdano gleda kao na antipod radu, a opet na rad se umjesto kao na čovjekovu mogućnost samopotvrdjivanja gleda kao na muku i dirincenje. Isto tako se igra posmatra samo kao jedan od načina povratka čovjekove snage koju gubi u toku rada a koji može izvršavati kao pripadnik samo jedne dimenzije čije je ime- Kapital. Da li igra može zauzeti mjesto filozofije u njenom proigravanju svega postojećeg? Da li se uopste trebaju mijesati igra i filozofija.? Očigledno su već u vezi. Ono za čime fiozofija žudi to je nestalnost i točak igre a ono od čega igra bježi( ali opet svojoj snagom privlači) , to je poimanje, to je ukostnjavanje, to je ono sto je filozofija postala nakon pojmovnog shvatanja. Da li je onda ono zivo bivstvovanje, ono Jeste, ostalo otkriveno u igri? I da li samo u igri? Nije samo u igri, ali jeste ostalo otkriveno. Na nama je odlučiti se i zaboraviti na svoju ovozemaljsku prolaznu vaznost te se prepustiti necem visem od nas. Samjeriti se opstosti. Mozda se moze uputiti prigovor da je i sam pojam u stvari uopstavanje stvarnosti, ali radi se ipak o dva suprotna smjera na istom pravcu. Prigovor igri mogao bi biti da čovjeka odvraca od suočavanja sa stvarnosti, sa smrću, sa ljubavlju, ratom i vlašću, ali šta je od tog svega stvarno? Opet kao što smo napomenuli krug mora biti ispunjen da bi se na kraju moglo doći do našeg fenomena. U čemu je glavna razlika dječijeg i našeg svijeta? U njihovom nesvjesnom a našem svjesnom postojanju. U njihovom nepropitivajućem odnosu prema svijetu i prema cjelini a našem stalnom postavljanju pitanja. Za čim mi onda žudimo? Zašto na djecu gledamo kao na sretne a na odrasle kao na nesretne? Naše prokletstvo, nas um, treba upotrijebiti za igru, za znanje kojim ćemo se najbolje naučiti svojoj ulozi, a kako to da radimo- spoznavši ulogu koja nam je dodijeljena. Spoznavši istinu. Dijete nikad ne pita kako se igra i koje je njegovo mjesto. Odgovor je već tu. Vrijeme je prolazno. Vječnost je stalna. Zar niste primjetili da vrijeme kao da ne postoji dok se igrate? Tu se vječnost sa vremenom igra i zamjenjuju mjesta. Tada je vječnost ovozemaljska a vrijeme sa svojom beskonačnom prolaznošću onozemaljska. Ima li igra polove, baš kao dobro i zlo, lijepo i ružno, muško i žensko, duhovno i materijalno. Kroz nju bi istina mogla progovarati izmadju da i ne, izmedju muškog i ženskog. Njena bi funkcija( ukoliko se o njoj može govoriti) bila spojiti dvije suprotnosti, poći i od teže i od antiteze da bi se obogaćena vratila na početak. Jedan princip drugome pomaže da spozna svoju prirodu upravo kroz svoju suprotnost, baš kao da pored sebe ima ogledalo, jer iz nemogućnosti udaljavanja od samog sebe, mora se ogledati u drugome. Najbolje će naša suština spoznati samu sebe kroz svoju suprotnost.

Igra nema svoj početak i kraj. Ona se igra. Najveća prednost igre je što u njenom području stanuje mašta. Ah, ta mašta. Kakav bi ovaj svijet bio da nema nje. Tu umjetnost i igra stoje jedna kraj druge i čas jedna a čas druga dodiruju se sa njom. Čovjek je i umno biće ali ujedno i maštovito jedno bez drugog ne postoji. Mašta je ta bit koja igru održava stalnom, koja omogućava vraćanje čovjeka na svoj izvor. Ukoliko bi ovaj svijet smatrali najboljim od svih mogućih svijetova, ne bi nam trebala ni masta a ni igra. Kako bi čovjek izdrzao tu “ dobrotu” ovoga svijeta? Jedini način je uroniti ponovo u mogućnosti , koje nam igra pruža i ponovo slagati elemente na nove načine. Da li igra bira nas ili mi nju? Trebalo li se pripremati ili bez obzira na naše stanje ona bira nas? “ Kada je učenik spreman, učitelj sam dodje. ”♣ Da li je igra svojstvena samo čovjeku kao ljudskom biću? Ni životinje ni bogovi se ne igraju. Šta je to što predstavlja naš ulog kojim se možemo uvesti u igru- naša konačnost. Nipošto, nipošto ne smijemo pristati na tumačenja igre kao na neozbiljne nestvarnosti! Ne, njena neozbiljnost ozbiljnija je od bilo kog ozbiljnog. Zato na kraju i dovodi u radost, u lakoću, u nevinost. Težina i ozbiljnost se ne vezuju za njenu suštinu. Onaj koji se ne može prebaciti u sferu igre, ko ne može zaboraviti na sebe, taj ne razumije njen jezik. Njena stvarnost skrojena maštom jednako je stvarna i predstavlja ozbiljenje jedne mogućnosti baš kao i stvarnost čiji je krojač razum, volja, osjećanja. Zasto bi razum imao prednost nad nečim što ne želi gospodariti svijetom, nego ga upravo pustiti da živi sam sa sebe. Dajte moć igri i uvidjećete njenu nemoćnost, ne da ne može nahraniti dušu čovjekovu, nego da preuzme na sebe vlast kojom ce postati gospodar svim drugim fenomenima. Dali smo moć razumu i vidimo i danas posljedice njegovog uzdizanja. Postajemo robovi nauke i tehnike, udahnuli smo im život, pustili da slobodno odrastaju i na kraju postali smo svjedoci kako nas je sloboda pretvorila u sopstvene robove. Igra je i na početku i na kraju ljudskog postojanja. U odnosu muškarca i žene, života i smrti. Ali igra prožima i odraslog čovjeka i u radu i borbi. Odnos muskarca i zene je bio i ostao jedna od najljepsih tajni i nedokuciva povezanost dviju suprotnosti. Tu se ne radi samo o dvije različitosti, o aktivnom i pasivnom, tu se umeće neko treći, nazovimo ga božanstvom ili nekakvim tajnim posrednikom koji odapinje strijele na Njega i Nju a da oni i ne znaju u šta su to uhvaćeni. I tada to otpočinje. Jedna igra koja završava potvrdom čovjeka kao stanovnika čtavog kosmosa, ispunjavajući svoju osnovnu zadaću- pustiti drugome da dodje na svijet.

Sama smrt bi trebala na nas uticati jednako kao i Eros- naučiti se moramo gledati je sa radošću i vedrinom, možda čak i kroz hrišćansku prizmu odlaska u carstvo andjela, ali ipak kao ispunjenje naše suštine. Smrt predstavlja kraj jednog baleta u kojem život nijemo izlazi i odlazi u stranu da se odmori a na njegovo mjesto ulazi smrt i otpočinje svoju igru. Kako se s lakoćom i dječijom radošću može gledati na ova dva fenomena, mogli bi i na ostala dva, manje lijepa. Rad i borba se po nekom nepisanom zakonu pripisuju odrasloj dobi. Tada se sve drugo isključuje, mašta više kao da i ne postoji, tu vlada samo razum, korist , interes. Naravno da bez dubljeg uvida to stvarno tako i izgleda, jer čovjek može i nesvjesno ili iz nemoći da se izbori sam za svoju egzistenciju postati neko sa kim više ne može živjeti. Onaj ko uspije zadržati svoju nit u prolasku kroz odaje odraslih on neće podleći sjenama koje nam odvlače svjetost i radost iz života. I rad i borba se uvijek mogu odvijati za prave vrijednosti i uvijek služe samo i jedino kao potvrda čovjeka, nikad kao njegova negacija. Čovjek se mora naučiti osluškivati svoj unutrašnji glas, te zavoljeti svoju sudbinu, bez obzira šta nam ona donosi i postaće vladar nad samim sobom, kakav niko drugi biti ne može. Igra ima snagu koja može pomoći čovjeku u prevladavanju svoga prokletstva, svoga uma, svoje vremenitosti. Njena prolaznost i njena otvorenost novom služe čovjeku za primjer, daju hrabrost za suočavanje sa onim sutra, sa nepoznatim.

Zaključak

Kao sto i sama igra nema kraja, ni mi ne smijemo dopustiti okoštavanje našeg “ istraživanja” upravo sada, nego pustiti tekst da ide dalje, možda dospijemo do Erosa kao najvažnijeg fenomena, ko zna, a opet možda se izgubimo i igra se vrati igri. To je živ proces, nepojmljiv, neuhvatljiv za misao, ne želi lance i okove razuma, samo slobodu cjeline. Ispoštujmo bar toliko. Ukoliko se i mi moramo odlučiti da li smo umno biće ili živo, homo sapiens ili homo ludens tj. sta nam je prvobitno, radije ćemo se ipak ostaviti tih usporedbi malenih i dopustiti čovjeku jedinstvo mudrosti i samog života. Jer mudrost i život su dvije strane iste medalje, samo je čovjek taj koji oblijeće okolo i čas vidi jednu, čas drugu stranu.


♥ Platon u svojoj Drzavi kaze: “ Da bi, dakle, sto prije mogao da uocis za sta je svaki pojedinac po prirodi sposoban, treba da djecu vaspitavas uz igru a niposto silom, dragi moj.
♠” Nice u Tako je govorio Zaratustra: “ Vjerovao bih u samo jednog Bog, u onog koji bi znao da igra.”
♣ Hese, Herman: Igra staklenih perli, Beograd: Slovo ljubve- Narodna knjiga, 1979.
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s