ANTIFAŠISTIČKI PROGAMSKI SPIS Bertolt Brecht istinom napao Hitlera (1.)

Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je objavljen 1935. u njemačkom emigrantskom časopisu Unsere Zeit (Paris, Heft 2–3, april).

Bertolt Breht: Pet teškoća u pisanju istine
Onaj ko danas namjerava da se suprotstavi laži i neznanju i da piše istinu, mora da prevaziđe najmanje pet teškoća.

Mora da ima hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje, pamet da je prepozna, iako se ona svuda prikriva, umjeće da je učini upotrebljivom kao oružje, promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna, lukavstvo da je među njima proširi. Za one koji pišu pod fašističkim režimom ove teškoće su velike, ali one postoje i za sve one koji su prognani i izbjegli, pa čak i za one koji pišu u zemljama s građanskim slobodama.

Hrabrost da se piše istina

Izgleda podrazumljivo da pisac istinu treba da piše tako da je ne potiskuje i ne prećutkuje i da ne piše ništa što je neistinito. Ne smije se savija pred moćnima, ali ne smije ni da obmanjuje slabe. Naravno da je jako teško ne savijati se pred moćnima, kao što i obmanjivanje slabih može biti vrlo udobno. Ne dopadati se posjednicima znači odreći se posjeda. Raditi bez naknade pod tim okolnostima znači i odreći se rada, a odbiti priznanje od strane moćnih često znači i odreći se priznanja uopšte. Za to je potrebna hrabrost.

Vremena najveće represije uglavnom su vremena kada se mnogo govori o velikim i uzvišenim stvarima. Potrebna je hrabrost da se u takvim okolnostima govori o nečem sitnom i prizemnom, kao što je hrana, uslovi života i rada, da se okružen nasilnom vikom govori da je smisao žrtvovanja glavno pitanje. Dok se seljaci obasipaju počastima, hrabro je govoriti o strojevima i jeftinim prehrambenim sirovinama, što bi olakšalo njihov cijenjeni rad. Kada svi mediji galame o tome kako je čovek bez znanja i obrazovanja bolji od onog koji zna, hrabro je zapitati za koga bolji? Kada se govori o čistim i nečistim rasama, hrabro je pitati – zar nisu upravo glad i neznanje i rat ti koji dovode do malformacija? Hrabrost je isto tako potrebna da bi se izrekla istina o sebi samom, o sebi kao pobijeđenom. Mnogi od progonjenih izgube sposobnost da prepoznaju vlastite pogreške. Progonstvo je za njih najveća nepravda. Progonitelji su, a zato što ih progone, nosioci Zla, a oni, prognani, bivaju progonjeni zbog Dobra koje predstavljaju. Ali ovo Dobro je napadnuto, pobijeđeno i onesposobljeno i bilo je, elem, jedno slabo Dobro, jedno loše, neodrživo, nepouzdano Dobro, jer Dobru se ne može pripisati slabost onako kako se kiši pripisuje vlažnost.

Reći da dobri nisu pobijeđeni zato što su bili dobri, već zato što su bili slabi – za to je potrebna hrabrost. Naravno da u borbi protiv neistine istina mora da se piše i ona ne smije biti ništa nalik nečem opštem, uzvišena, višeznačna. Od ove opšte, uzvišene, višeznačne vrste upravo je neistina. Kada se za nekog kaže da je rekao istinu, to znači da je prije njega nekolicina ili mnoštvo govorilo nešto drugo, neku laž ili nešto opšte, ali da je upravo on rekao istinu, nešto praktično, suštinsko, neosporno, nešto o čemu se radi.

Nije potrebno mnogo hrabrosti, u dijelu svijeta gde je to i dalje dozvoljeno, da bi se uopšteno žalilo zbog toga što je svijet loš i zbog trijumfa prostaštva prijetiti trijumfu duha. Tamo nastupaju mnogi, kao da su u njih upereni topovi, a ne samo pozorišni dvogledi. I izvikuju svoje zahtjeve u jedan svijet prepun prijatelja i bezazlenih ljudi. Zahtjevaju jednu opštu pravdu, za koju sami nikad ništa nisu učinili, i jednu opštu slobodu da im pripadne dio plijena koji se ionako već dugo s njima dijeli. Istinom smatraju samo ono što lijepo zvuči. Ako je istina nešto brojivo, suvo, faktičko, nešto za čije je pronalaženje neophodan trud i što zahteva proučavanje – to onda za njih i nije istina, ništa dakle što ih dovodi do zanosa. Oni imaju samo držanje onih kojih govore istinu. Nevolja je sa njima: oni istinu ne znaju.

Pamet da se istina prepozna

Pošto se istina svuda potiskuje i zbog toga ju je teško pisati, većina u tome – da li se istina piše ili ne – vidi pitanje stava. Vjeruje se da je za to potrebna samo hrabrost. A zaboravlja se na drugu teškoću, na pronalaženje istine. Ne može biti govora o tome da je pronaći istinu lako.

Prije svega, teško je već i odrediti koja je istina vrijedna biti izrečena. Tako npr. sada pred očima cijelog svijeta jedna za drugom najveće civilizovane države tonu u krajnje varvarstvo. Uz to svako zna da ovaj unutardržavni rat, vođen najsurovijim sredstvima, svakog dana prijeti da se pretvori u međunarodni, koji će naš dio svijeta možda ostaviti u ruševinama. To je nesumnjivo jedna istina, ali naravno da istina ima još mnogo. Tako npr. nije neistinito da stolice imaju sjedala i da kiša pada odozgo nadolje. Mnogi pisci pišu ovakve istine. Oni su nalik slikarima koji zidove brodova koji tonu prekrivaju mrtvom prirodom. Naša prva teškoća za njih ne postoji i oni povrh svega imaju i mirnu savjest. Neometani od strane moćnih, ali i neosetljivi na vapaje zlostavljanih, oni slikaju svoje slike. Besmislenost njihovog pristupa izaziva u njima samima jedan „duboki” pesimizam, a koji prodaju po dobroj cijeni i koji bi, imajući u vidu ovakvo majstorstvo i dobru prodaju, bio svojstveniji nekom drugom.

Pritom nije uvek lako prepoznati da su njihove istine one o stolicama i kiši, jer one obično zvuče sasvim drugačije, upravo onako kako zvuče i istine o važnim stvarima. Jer se umjetničko oblikovanje sastoji upravo u tome da se nekoj stvari dodijeli važnost. Tek se pažljivim posmatranjem može prepoznati da oni kažu samo: stolica je stolica i ništa ne može da se „uradi” protiv toga da kiša pada nadolje. Ovi ljudi ne pronalaze istinu koja zavrjeđuje da bude napisana. Drugi se opet i bave najhitnijim zadacima, ne plaše se ni moćnika ni siromaštva, ali istinu ipak ne mogu pronaći. Njima nedostaju znanja. Puni su starog praznovjerja, poznatih i još u stara vremena nastalih preduvjerenja. Svijet je za njih previše zamršen, oni ne poznaju činjenice i ne uviđaju odnose. Pored stava, neophodna su im i osvojiva znanja i naučne metode. Svim piscima je u ovom vremenu zamršenosti i velikih promena potrebno poznavanje materijalističke dijalektike, ekonomije i istorije. Ako se uloži neophodan trud, ovo znanje se može osvojiti iz knjiga i kroz praktična uputstva.

Mnoge istine se mogu otkriti i na jednostavniji način, polazeći od dijelova istine ili stanja stvari koja do istine vode. Kada postoji namjera da se traži, dobro je imati metodu, ali moguće je pronalaziti i bez metode, pa čak i kada se ne traži. Ali na ovakav slučajan način teško se ostvaruje takvo predstavljanje istine na temelju kojeg bi ljudi znali kako djelaju. Ljudi koji bilježe samo nevažne činjenice nisu u stanju stvari ovog svijeta da učine upotrebljivim. Ali istina ima samo ovaj cilj i nijedan drugi. Izazovu da pišu istinu ovi ljudi nisu dorasli. Kada je neko spreman da piše istinu i sposoban da je prepozna, preostaju mu još tri teškoće.

Umjeće da se istina učini upotrebljiva kao oružje

Istina mora da se kaže radi posljedica koje iz nje proizlaze i utiču na ponašanje. Kao primjer za istinu koja ne može imati posljedice ili ima pogrešne posljedice može nam poslužiti široko rašireno shvatanje da u pojedinim zemljama vladaju loši uslovi koji vuku korijen u varvarstvu. Prema ovom shvatanju fašizam je val varvarstva koji je u pojedine zemlje provalio kao prirodna nepogoda. Prema ovom shvatanju fašizam je jedna nova, treća sila pored (i iznad) kapitalizma i socijalizma; bez fašizma bi ne samo socijalistički pokret nego i kapitalizam mogli nastaviti postojati. To je, naravno, jedna fašistička tvrdnja, kapitulacija pred fašizmom. Fašizam je istorijska faza u koju je kapitalizam stupio, nešto koliko novo toliko i staro. Kapitalizam u fašističkim zemljama egzistira još samo kao fašizam i obračun s fašizmom moguć je samo kao obračun s kapitalizmom, sa najogoljenijim, najsirovijim, najneospornijim i najnepoštenijim kapitalizmom.

Kako neko sada kaže istinu o fašizmu, protiv kojeg istupa, a da ne kaže ništa protiv kapitalizma iz kojeg fašizam proizlazi? Kako onda njegova istina da se pokaže kao djelotvorna? Oni koji su protiv fašizma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog varvarstva koje od varvaarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano. Oni hoće da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego što meso iznese na stol. Oni nisu protiv posjedničkih odnosa koji dovode do varvarstva,već samo protiv varvarstva. Oni dižu svoj glas protiv varvarstva i čine to u zemljama gdje vladaju isti posjednički odnosi, ali gdje mesari i dalje peru ruke prije nego što iznesu meso.

Glasne optužbe protiv varvarskih mjera mogu djelovati samo kratko, naime dokle god slušaoci vjeruju da u njihovim zemljama ovakve mjere ne bi mogle doći u obzir. Neke zemlje su u stanju da svoje posjedničke odnose održe manje nasilnim sredstvima nego druge. Njima demokratija i dalje omogućava ono za što drugi moraju da potegnu nasilje, naime garanciju posjedništva nad sredstvima proizvodnje. Monopol nad fabrikama, rudnicima, zemljištem svuda uspostavlja varvarske uslove, samo što su ovi obično manje vidljivi. Varvarstvo postaje vidljivo onog trenutka kada monopol mora da se štiti otvorenim nasiljem.

Neke od zemalja u kojima zbog varvarskog monopola još nije neophodno ukidati formalne garancije pravne države, kao ni takve pogodnosti kakve su umjetnost, filozofija, književnost, rado slušaju goste koji zbog ukidanja takvih pogodnosti optužuju svoje zemlje , jer time stiču prednost u ratovima koji se očekuju. Da li bi se moglo reći da su istinu prepoznali oni koji npr. glasno zahtjevaju bespoštednu borbu protiv Njemačke zato što je ona istinska postojbina zla našeg vremena, podružnica pakla, boravište antihrista? Prije bi se moglo reći da su ljudi koji to govore površni, bespomoćni i štetni. Jer iz ovih brbljarija slijedi da Njemačku treba uništiti. Cijelu zemlju sa svim njenim ljudima, jer otrovni plin dok ubija ne bira samo krivce.

Lakomislen čovek, onaj ko istinu ne zna, izražava se uopšteno, zamorno i neodređeno. On naklapa o „tim” Njemcima, zapomaže zbog „tog” zla, a slušaoci, u najboljem slučaju, ne znaju šta će s tim. Treba li da odluči da ne bude Njemac? Ako on bude dobar, da li će i pakao nestati? Tako je od iste ove vrste i govor o varvarstvu koje potiče od varvarstva. Zatim, iz varvarstva dolazi varvarstvo i završava civilizacijom do koje se dolazi obrazovanjem. To je sve izraženo sasvim uopšteno ni zbog kakvih djelotvornih posledica i, u osnovi, nikome.

Takva predstavljanja prikazuju samo malobrojne članove uzročnoposljedičnog niza i izdvajaju pojedine pokretačke snage kao nesavladive. Takva predstavljanja prepuna su magle i prikrivaju upravo one snage koje pripremaju katastrofu. Malo svjetla, i već se kao uzročnici katastrofa razaznaju ljudi. Jer, živimo u vremenu u kome je čovjek čovjeku sudbina.

Fašizam nije prirodna katastrofa kojoj bi moglo da se pristupi upravo iz ljudske „prirode”. Ali i kod samih prirodnih katastrofa ima predstavljanja koja su čovjeku vrijedna, zato što su apel na svu njegovu raspoloživu snagu. Nakon jednog velikog potresa koji je razorio Jokohamu, u mnogim američkim časopisima mogle su se videti fotografije koje su prikazivale jedno polje u ruševinama. Ispod je pisalo „steel stood” (čelik je izdržao) i zaista, ako je neko na prvi pogled vidio samo ruševine, mogao bi, nakon što mu je ovim riječima skrenuta pažnja, da uoči pojedine visoke građevine kako su ostale stajati.

Među svim mogućim prikazima jednog potresa neuporedivu važnost imaju upravo oni od strane građevinskih inženjera, prikazi koji uzimaju u obzir pomicanja tla, snagu udara, oslobođenu toplinu i time vode konstrukcijama koje potresu odolijevaju. Ko hoće opisati fašizam i rat, te velike neprirodne katastrofe, mora stvoriti jednu praktičnu istinu. Mora da pokaže da se ove katastrofe priređuju velikim masama ljudi koji rade bez vlastitih sredstava proizvodnje, a od strane posjednika ovih sredstava. Ako neko namjerava da sa uspehom piše istinu o lošim stanjima, mora pisati tako da se mogu prepoznati njihovi predupredljivi uzroci. A ako se prepoznaju preduprediljivi uzroci, moguće je i obračunati se s ovim lošim stanjima.

Promišljenost da se odaberu oni u čijim rukama istina postaje delotvorna

Kroz viševjekovne prakse trgovine napisane na tržištu mišljenja i saopštenja, time što je oslobođen brige o onom što je napisao, pisac je stekao utisak da njegova mušterija ili naručilac, posrednik, nadalje svima isporučuje napisano. Mislio je: ja govorim, a oni koji hoće da me čuju, čuće me. U stvarnosti, on je govorio, a oni koji su mogli da ga plate, čuli su ga. Ono što je govorio nisu čuli svi, a oni koji su čuli – nisu hteli da čuju sve. O tome je rečeno mnogo, iako možda još uvek premalo; hoću samo da istaknem da se „pisati nekom” pretvorilo u „pisati”.

Istina, upravo, ne može tek da se piše; da bi njome moglo nešto da se započne, ona sve vrijeme mora da se piše nekome. Saznavanje istine je za pisce i čitataoce zajednički proces. Da bi neko rekao nešto dobro, mora dobro da sluša i da sasluša ono što je dobro. Istina mora da bude rečena sračunato i da se sasluša sračunato. Za nas pisce je važno kome je govorimo i ko nam je govori. Istinu o lošem stanju moramo da kažemo onima koji su u najgorem stanju, a to moramo da iskusimo od njih samih. Moraju se osloviti ne samo ljudi određenog stava već i ljudi kojima ovaj stav ujedno predstavlja i razlog njihovog položaja. I vaših je slušaoca sve više i više!

Čak se i dželatima može obratiti ako više ne dobijaju nadoknadu za vešanje ili ako su im okolnosti posla postale opasne. Bavarski seljaci nisu bili ni za kakav prevrat, ali kada je rat potrajao dovoljno dugo i kada su se sinovi vratili kućama ne našavši više svoja mesta na imanjima, za prevrat ih je bilo lako pridobiti. Za pisce je važno da istini pogode ton. Uobičajeno se tu čuje jedan nježan, napaćeni ton nekoga ko ni mrava ne bi zgazio. Ko živi u bijedi i čuje ovakav ton, postaje još bedniji. Tako govore ljudi koji možda i nisu neprijatelji, ali sigurno nisu saborci. Istina je nešto ratoborno, ona se ne obračunava samo sa neistinom već i sa ljudima koji neistinu šire.

(Izvor:pismenica.rs)

Advertisements

One thought on “ANTIFAŠISTIČKI PROGAMSKI SPIS Bertolt Brecht istinom napao Hitlera (1.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s