Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je objavljen 1935. u njemačkom emigrantskom časopisu Unsere Zeit (Paris, Heft 2–3, april). Nastavak:
Prvi dio pogledajte na: ANTIFAŠISTIČKI PROGAMSKI SPIS Bertolt Brecht istinom napao Hitlera (1.)
Lukavstvo da se istina proširi među mnogima
Ponosni što imaju hrabrost za istinu, srećni što su je pronašli, umorni, možda, od truda uloženog u dovođenje istine u djelotvornu formu, nestrpljivo iščekujući pristup onima čije interese brane – mnogi potcjenjuju neophodnost primjene posebnog lukavstva da bi se istina proširila. Time često dovode u pitanje učinak cijelog svog rada. Oduvijek je za širenje istine, kad god je bila potiskivana ili prikrivana, bilo primjenjivano lukavstvo. Konfučije je tako krivotvorio jedan stari patriotsko-istorijski kalendar. Ako je pisalo: „Vladar Kuna je naredio da se filozof Van pogubi zbog toga što je rekao to i to “, Konfučije je umesto „pogubi” stavio „ubije”. Ako je pisalo da je Tiranin tako i tako završio život atentatom, Konfučije je napisao „pogubljen”. Time je prokrčio put jednom novom tumačenju istorije.
Ko u naše vreme umesto „narod” kaže „stanovništvo”, a umesto u „zemlja” kaže „zemljišni posed”, tim izbjegava mnoge laži. Reč „narod” iskazuje izvesnu uniformnost, upućuje na zajedničke interese i trebalo bi, dakle, da se upotrebljava samo kada se govori o drugim narodima, jer se jedino tada može zamisliti zajedništvo u interesima.
Stanovništvo jednog područja, naprotiv, ima različite, često i suprotstavljene interese, i to je istina koja se potiskuje. Tako i onaj ko kaže „zemlja” i pričajući o mirisu i boji zemlje njuhu i očima dočarava njive, time potpomaže laži vladalaca; jer, niti se ovdje radi o plodnosti zemlje, niti o ljudskoj ljubavi prema njoj, niti o marljivosti – već je cijena zrna i cijena rada ono što je glavno.
Oni koji od zemlje ubiru dobit nisu oni koji žanju, berzama je miris oranica nepoznat. Berze mirišu drugačije. Nasuprot tome „zemljišni posjed” je ispravan izraz, njime se smanjuje mogućnost obmane. Umesto reči „Disciplina” trebalo bi, tamo gdje vlada represija, koristiti riječ „poslušnost”, jer je disciplina moguća i bez vladara i time po sebi ima plemenitiji prizvuk nego poslušnost. A od reči „čast” bolja je riječ „ljudsko pravo”.
Time pojedinac ne iščezava tako lako iz vidokruga. Zna se kakav samo šljam daje sebi za pravo da brani čast jednog naroda! I kako samo, rasipnički, siti dijele počasti onima koji ih hrane, sami gladujući. Konfučijevo lukavstvo primenjivo je i danas. Konfučije je zamjenio neopravdana tumačenja nacionalnih procesa onim opravdanim. Tomas Mor je u Utopiji opisao zemlju u kojoj vladaju pravedni uslovi – to je bila zemlja veoma različita od one u kojoj je živio, ali joj je veoma ličila, ako se izuzmu ovi pravedni uslovi.
Živeći pod prijetnjom carske policije, Lenjin je htio da opiše represiju i eksploatciju koju je na otoku Sahalin vršila ruska buržoazija. Umjesto „Rusija” pisao je „Japan”; a umesto „Sahalin” pisao je „Koreja”. Metode japanske buržoazije čitataoce su u svemu podsjećale na one na Sahalinu, ali opis nije bio zabranjen jer je Japan bio neprijatelj Rusije. Mnogo od onoga što u Njemačkoj ne može da se kaže o samoj Njemačkoj, smije da se kaže koristeći se Austrijom. Postoji mnoštvo lukavstava kojima se može obmanuti podozriva država. Volter se obračunao s crkvenom vjerom u čuda time što je napisao jednu dopadljivu pjesmu o mladoj Jovanki Orleanskoj. Opisao je čuda koja, bez sumnje, mora da su se dogodila da bi Jovanka u vojsci i na imanju i među monasima ostala mlada.
Elegancijom stila i opisivanjem erotskih avantura svojstvenih raskošnom životu vladalaca, Volter ih je namamio da napuste religiju koja im je za ovakav život davala podršku. Da, na taj način je stvorio mogućnost da njegovi radovi na zaobilazan način deluju na one kojima su bili namijenjeni. Moćnici među njegovim čitaocima zastupali su i bili blagonakloni prema njihovom širenju. Time su okrenuli leđa i policiji koja je služila njihovom zadovoljstvu. I veliki Lukrecije je izrazito naglasio da za širenje epikurejskog ateizma mnogo duguje ljepoti svojih stihova.
Književni nivo može jednom iskazu da služi kao zaštita. Mada često može da pobudi i sumnju. Tada može da se desi da pisac nivo mora namerno da „rašrafi”. Tako se, na primjer, u prezrenoj formi krimi-romana događa da se na neupadljivim mestima prokrijumčare opisi mučnih stanja. Ovakvi opisi sasvim su opravdani u jednom krimi-romanu. Veliki Šekspir je, oblikujući govor Koriolanove majke kojim odvraća sina suprotstavljenog otadžbini, iz mnogo finijih obzira spustio književni nivo do neuverljivosti, jer Koriolan od svog plana nije trebalo da se okrene zbog snage stvarnih razloga ili nekakvim dubokim unutrašnjim pokretom – već zbog inertnosti da se prepusti jednoj staroj navici.
Kod Šekspira nalazimo još jedan obrazac kako se istina lukavo proširi – u govoru Antonija nad Cezarovim telom. Antonije neprestano naglašava da je Cezarov ubica Brut čovjek vrijedan poštovanja, ali istovremeno i opisuje njegovo djelo i to tako da je opis ovog djela upečatiljiviji od opisa njegovog počinioca; govornik time dozvoljava da bude poražen činjenicama, on sam im dodjeljuje veću uvjerljivost. Džonatan Svift predložio je u jednoj brošuri da bi zarad blagostanja u jednoj zemlji djecu siromaha trebalo usoliti i prodavati ih kao meso. Ispostavio je tačne proračune koji dokazuju kako se može mnogo uštediti ako se ni pred čim ne usteže. Svift se napravio glup. Sa mnogo vatre i ozbiljnosti branio je jedan određeni, njemu omraženi način mišljenja, i to po onom pitanju gdje se pred svima osvjetljava sva njegova niskost. Svako bi mogao biti pametniji ili, u najmanju ruku, humaniji od Svifta, a posebno onaj ko svoja gledišta do tada nije preispitivao.
Propaganda za način mišljenja, a to je područje gdje se uvijek uspijeva, povlađuje interesu potlačenih. Takva propaganda je bitna. Pod vladama koje služe eksploataciji mišljenje je da se takva propaganda smatra niskom. Niskim se smatra ono što je podređenima korisno. Niskim se smatraju stalna briga o sitosti, saznanje o srozavanju ugleda branilaca države time što su primorani da gladuju, sumnja u vođu koji vodi u nesreću, otpor prema radu koji radnika ne hrani, suprotstavljanje prinudi na besmisleni stav, stavljanje ravnopravnosti nasuprot porodici čiji interesi više ničem ne koriste. Gladne vrijeđaju da su proždrljivci, one koji nemaju šta izgubiti da su kukavice, one koji sumnjaju u svoje tlačitelje vrijeđaju da sumnjaju u vlastitu snagu, one koji traže nadoknadu za svoj rad vrijeđaju da su ljenjivci … Pod takvom vlašću mišljenje uopšte smatra se niskim i biva ozloglašeno.
Mišljenje se više nigdje ne podučava i, tamo gdje istupi, proganja se. Postoje, ipak, područja u kojima se nekažnjeno može ukazati na uspehe testiranja; to su ona područja u kojima je diktaturama mišljenje potrebno. Tako se, na primjer, može ukazati na uspjehe testiranja u oblasti vojne nauke i tehnike. I odmotavanje klupka organizacije i izumiteljstva rezervnih materijala zahtjeva mišljenje. Kvarenje životnih namirnica, obučavanje mladeži za rat, sve to zahtjeva mišljenje i: to se može opisati. Pohvala ratu, besmislenom cilju ovog testiranja – može, pak, lukavo da se izbjegne. Tako mišljenje koje polazi od pitanja kako najbolje da se vodi rat, može se dovesti do pitanja da li ovaj rat ima smisla i, najzad, da se primjeni na pitanju kako najbolje izbeći jedan besmisleni rat. Ovo pitanje, naravno, teško da može otvoreno da se postavi. Može li, dakle, mišljenje koje je do tada propagirano da se sirovo i odlučno oblikuje? Može.
Da bi represija koja služi eksploataciji jednog (većeg) dijela stanovništva od strane drugog (manjeg) mogla da bude moguća u vremenu kao što je naše, neophodno joj je da stanovništvo zadrži sasvim određeni stav, i to takav koji se mora protezati na sve oblasti. Jedno otkriće u oblasti zoologije, kao što je to bilo Darvinovo, bilo je u stanju da iznenada ugrozi eksploataciju; pa ipak se o njemu jedno vrijeme brinula samo crkva, policija ništa nije primjećivala. Istraživanja fizičara dovela su poslednjih godina do promjena u oblasti logike koja bi, između ostalog, mogla postati opasna za niz postulata na kojima počiva represija.
Pruski državni filozof Hegel, zaposlen mukotrpnim istraživanjima u području logike, ostavio je Marksu i Lenjinu, klasicima proleterske revolucije, metode od neprocjenjive vrijednosti. Različite nauke razvijaju se pod međusobnim uticajima, ali ipak neravnomjerno, tako da država nije u stanju da sve drži na oku. Prvoborci istine mogu sebi da odaberu borbena polja na koja se u dotadašnjim prilikama nije obraćala pažnja. Sve se svodi na podučavanje ispravnom načinu mišljenja koje sve pojave i procese preispituje sa njihove prolazne i promjenljive strane.
Vladaoci imaju jaku odbojnost spram velikih promjena. Oni bi željeli da sve ostane kako jeste, po mogućnosti i hiljadu godina. Bilo bi najbolje zamrznuti mjesec i zaustaviti sunce! Niko tada ne bi bio gladan, niko tražio večeru. Ako su oni pucali, kako to da se neprijatelj usuđuje da uzvrati pa, njihov pucanj, pobogu, treba da je poslednji. Ugao posmatranja koji posebno ističe ono što je prolazno predstavlja dobro sredstvo da se ohrabre potlačeni… prije nego što se u svakoj stvari i stanju javi i počne rasti protivrječnost, pobjednicima mora nečim da se suprotstavi.
Jedan takav ugao posmatranja (kao što je dijalektika ili učenje o životnoj rijeci) može se primjenjivati na onim predmetima koji neko vreme izmiču pažnji vladalaca. Može se primjeniti u biologiji ili hemiji. Ali se može primjeniti i pri opisivanju sudbina jedne porodice, a da se pritom ne privuče previše pažnje. Zavisnost jedne stvari od mnogih drugih, a koje su i same u stalnoj promjeni, takvo mišljenje je za diktature opasno i može nastupiti u raznim vidovima, ne pružajući policiji ništa opipljivo.
Potpuni opis svih okolnosti i procesa s kojima se susreće neko ko hoće da otvori duvandžinicu, takav opis može da zada težak udarac diktaturi. Vlade koje masu ljudi dovode do bede moraju izbeći da se u bedi na njih misli. Zato mnogo govore o sudbini. Jer je sudbina, ne oni, kriva za nemaštinu. Ko nemaštini traži uzrok, biva zatvoren i pre nego što spomene vladu. Ali, moguće je uopšteno se suprotstaviti govoru o sudbini; može se pokazati da je za čovekovu sudbinu odgovoran čovek. Ovo, opet, može se ostvariti na različite načine.
Može, na primjer, da se ispriča priča o jednom seoskom imanju, recimo o seoskom imanju na Islandu. Cijelo selo priča o tome da je na ovo imanje bačena kletva. Jedna seljanka je skočila u bunar, jedan seljak se objesio. Jednog dana biva vjenčanje, mladi nasljednik imanja ženi se djevojkom koja u miraz donosi nekoliko njiva. I kletva je skinuta. Selo, pak, nije jedinstveno u tumačenju ovog srećnog preokreta. Jedni ga pripisuju vedroj prirodi mladog seljaka, drugi njivama koje je mlada seljanka donijela i time učinila imanje sposobnim za život. Ali, čak i u pjesmi koja opisuje neki pejzaž može nešto da se postigne; naime, kada se prirodi pridodaju stvari koje su stvorili ljudi. Lukavstvo je neophodno da bi se istina proširila.
Zaključak
Velika istina našeg doba (čijim se spoznavanjem još nije bavilo, a bez čije spoznaje nijedna druga istina od značaja ne može biti pronađena) jeste da naš dio planete tone u varvarstvo zato što su odnosi posjedništva nad sredstvima proizvodnje nasilno uspostavljeni. Kakva je korist od pisanja nečeg hrabrog, nečeg iz čega proizilazi da je stanje u koje tonemo nešto varvarsko (što je istina) ako nije jasno zašto smo u taj položaj dospjeli? Moramo reći da do zlostavljanja dolazi jer posjednički odnosi ostaju isti. Naravno, kad ovo kažemo, izgubićemo mnoge prijatelje koji su, doduše, protiv zlostavljanja, ali koji vjeruju da se posjednički odnosi i bez zlostavljanja mogu održati (što je neistina).
Mi moramo da kažemo istinu o varvarskom stanju u našoj zemlji, da moramo učiniti ono što će varvarstvo dovesti do nestanka, ono što će promjeniti posjedničke odnose.
Dalje, mi to moramo da kažemo onima koji zbog posjedničkih odnosa najviše ispaštaju i koji u njihovoj promjeni imaju najviše interesa, radnicima, kao i svima onima koje možemo pridobiti za saveznike zato što nemaju vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, čak i kada imaju udio u profitu.
I moramo, kao peto, da postupamo lukavo. I svih ovih pet teškoća moramo da savladavamo istovremeno, jer ne možemo reći istinu o stanju varvarstva, a da ne mislimo na one koji zbog varvarstva ispaštaju, i dok, neprestano sa sebe stresajući svaki napad malodušnosti i stalno držeći pred očima istinske odnose, tražimo one koji su spremni iskoristiti znanje – moramo da mislimo i na to da im istinu podarimo takvu da bude oružje u njihovim rukama i sve to tako lukavo da neprijatelj ovu primopredaju ne može da primjeti i spriječi.
Toliko je potrebno kada se od pisca zahteva da piše istinu.
(Izvor:pismenica.rs)
©Ana Galić magistar filozofije 