Poslije Kulturne revolucije: Traume su i na nama? ( 3. dio )

Da li traume koje su preživjele žrtve Holokausta, kineske Kulturne revolucije, Jugoslovenskog previranja, i sl. u stvari prelaze na njihovu djecu i unuke ? Nastavak teksta:

Poslije Kulturne revolucije: Traume su i na nama? ( 1. dio ) pogledajte ovdje.
Poslije Kulturne revolucije: Traume su i na nama? ( 2. dio ) pogledajte ovdje.

Yeal Danieli, klinički psiholog iz Njujorka, je intervjuisala preživjele žrtve Holokausta i njihove porodice 20 godine prije nego što je objavila jedan sveobuhvatan pogled na ljudsku patnju pod nazivom Međunarodni priručnik multigeneracijskognaslijeđa traume, iz 1998. Traumatična transmisija nije pogađala samo porodice Holokausta, nego i preživjele američko-japanske logoraše, preživjele atomskih bomba u Japanu, preživjele u okupaciji njemačke istočne Indije tokom II svjetskog rata, preživjele u genocidu nad Armencima, u genocidu u Kambodži, ratu u Vijetamu (posebno veterane), preživjele u etničkim konfliktima u Jugoslaviji, trauma koje su doživjeli domoroci Australje i Amerike, Staljinove čistke u Rusiji, aparthejda u Južnoj Africi i progona Baha’i zajednice u Iranu.

Majka autorke nije razgovarala o Kulturnoj revoluciji, samo o par događaja je nešto izjavila kao na primjer o odgajanju psa kojeg je komšija zatim ubio čekićem i spremao za ručak. A kako joj je otac Amerikanac ona se uopšte ne osjeća kao Kineskinja. Ono što je za nju upečatljivo jeste samo neki gubitak vezan za Kinesku revoluciju što osjeća duboko u sebi, iako je sama nije osjetila.

Čak ako roditelji i ne govore o nečemu, ta praznina postaje nešto što djeca osjećaju i popunjavaju tako što ih počinje zaposjedati neka neodređena tjeskoba, u tome se slažu psihoanalitičari. Anksioznost se može prenijeti tokom pauze za vrijeme ručka ili kroz odbojne priče za laku noć.

Alf Gerlach je 1997. godine otpočeo zvaničnu psihoterapiju u Kini. U mjestu Canton. Da bi saznao da su odmah poslije Kineske revolucije 53 od 64 psihijatra izvršila samoubistvo. Pacijenti su obično bila ljudi koji su kao djeca prisustvovali mučenju svojih roditelja.

Godine 2000. pridružuje mu se i Tomas Plänkers, koji u vremenu od 2010. do 2014. radi istraživanje koje je objavio u knjizi Pejzaži kineske duše – tu su prikazani i roditelji i djeca, u paru, te se utvrdilo da su i jedni i drugi zajedničke crte – stid, patnju i nasilje u narativima.

Plankers zaključuje: Nije moguće tretirati milione jednog naroda i donijeti istu dijagnozu za sve Kineze, ali jedno je sigurno – da veoma veliki broj Kineza osjeća posljedice kao druga generacija. Ono što bi trebalo učini je sljedeće: Dopustiti da sve emocije vezano za prošlost izađu napolje, ne pretvarati se da ničeg nije bilo.

(Izvor: mosaicscience)

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s