Među stanovnicima sa naših područja, tačnije među muškom populacijom, rečenica koju ponavljaju kada je ravnopravnost žena u pitanju je – A što onda ne radite u rudniku? Sljedeći tekst govori upravo o ženama koje su radile u Rudniku Ljubija u Prijedoru i koje rade i danas.
Ela Latal je prva žena rudarski inženjer rudarstva u Evropi i potiče iz Prijedora, čiji roditelji su se u Prijedor doselili početkom 80-ih godina 19 vijeka iz Češke.
Osim podatka da joj je Prijedor rodni grad i da se po završetku fakulteta u Beču vratila u njega i jedno vrijeme radila u Rudniku Ljubija, o njoj nema nikakvih informacija ni u arhivu nekadašnjeg preduzeća Rudnici željezne rude Ljubija, ni u Muzeju “Kozare“, a ni u Udruženju Čeha “Česka beseda“ Prijedor.
Komisija za imenovanje gradskih ulica i trgova pri Skupštini grada Prijedora se ipak, potrudila da se njeno ime ne zaboravi i jednu ulicu u Aerodromskom naselju nazvala je njenim imenom.
Nakon 2. svjetskog rata pokreće se Rudnik Ljubija čija glavna je snaga – muškarci, ostala prepolovljena pa su žene sačinjavale veliki broj zaposlenih i činile veliki dio od ukupne radne snage. O tom periodu govori penzioner Stevo Pavić:
”Došao sam iz vojske 1950. godine i kako se tada nisam mogao zaposliti sa stolarskim zanatom, poslali su me u mješovitu radnu jedinicu na utovar jalovine. Bio sam neiskusan za taj posao, ali sam zapamtio Fatimu Budimlić koja je bila spretna i vrijedna i koja je u toku dana znala utovariti 12 vagona jalovine, a ja samo 6 vagona.“
Bitno žensko ime jeste Vera Kišicki, inženjer rudarstva krajem 50-ih, rodom iz Zagreba, koja je projektovala Centralna rudišta, te rudnike Tomašica i Omarska. Bila je udata za Prijedorčanina Lazu Krnetu i u ovom gradu je provela čitav radni vijek. Tokom proteklog rata je preminula i sahranjena je na Židovskom groblju u Prijedoru.
Sa uvođenjem rudarske mehanizacije i nabavkom ostale opreme ženske radne jedinice su raspuštene 1962. godine.
Žena danas u Kamenolomu “Drenovača” u Prijedoru
Desa Petrović, zaposlena je u Arcerol Mittal Prijedoru na radnom mjestu šefa Radne jedinice Kamenolom ”Drenovača“, čiji vrh, kotu od 670 nadmorske visine, je osvojila 2012. godine – sa svojom ekipom radnika, raspoloživom mehanizacijom bez investicijskih ulaganja i osam godina rada – brdo, koje je predstavljalo opasnost i za ljudstvo i za njihovu mehanizaciju.
Branko Đukić je jedan od radnika kojem je Petrovićka šef i kaže da je iskustvo žene šefa samo za poštovanje.
”Ljuti smo dok traje neka rasprava, ali kad se raziđemo, znamo gdje smo i zbog čega smo ovdje. Za poželjeti je za rukovoditelja. Veliko je iskustvo iza nje. Poštujemo je i mi znamo da ona to zna, a mi čujemo da nas ona hvali okolo“.
Zašto baš rudnik?
Petrovićku rudarstvo uopće nije zanimalo, ali ga je odlučila upisati zbog stipendije, koju joj je dao Rudnik olova i cinka ”Šuplja stijena“, koji se nalazio pored njenog rodnog grada – Pljevlja.
U rudniku je radila devet godina i za to vrijeme dobro sa upoznala i sa radom u jami, a nakon udaje za Prijedorčanina, došla je u ovaj grad i 1986. godine se zaposlila u Rudniku Omarska.
I tu ne staje nego slobodno vrijeme aktivno koristi u čitanju knjiga (peozija), sportu (trenirala rukomet), a ponos joj pričinjavaju tri kćerke, koje se ipak nisu odlučile za rudarstvo.
Tako da je to ironično pozivanje na potpunu ravnopravnost tako da žena radi i najteže fizičke poslove u stvari nonsens, jer kako se vidi i žena može raditi ‘muške’ poslove, baš kao što svakim danom sve više muškaraca postaje bljutavo, a krivicu svaljuju na žene govoreći da im one oduzimaju mogućnost da budu ‘jači’ pol. Da li je ta ‘jakost’ u stvari samo gruba fizička snaga potrebna za samopotvrđivanje ili je u pitanju ono mužstvo o kojem trebaju (jer ga ne znaju) učiti oni koji se danas osjećaju ugroženi od strane sposobnih i samodostatnih ženskih individua?
(Izvor podataka koji su korišteni u tekstu možete pronaći na koalicijasindikata.ba)
Ana Galić 