EMISIJA BESJEDNIK GOST UREDNIK MIROSLAV GALIĆ Uticaj intelektualaca na društvene procese Ili ‘Ne trebamo izmišljati utopijske stvari, nego postojeću praksu suočit sa nemogućim’

 

Poziv za gostovanje u emisiji Besjednik na RTRSplusu Miroslavu Galiću mr, uputio je Branimir Đuričić.

Miroslav Galić je član Udruženja za filozofiju i društvenu misao i ubijeđeni ljevičar. Održao je nekoliko zapaženih predavanja u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj i pridobio naklonost vodećih mladih filozofa regiona. Sa gostima će polemisati o ulozi intelektualca, njihovom uticaju na donošenje političkih odluka i mogućnosti da pridobiju masu koja najčešće na početku nije svjesna dalekosežnosti odluka koje treba da odobri.

MIROSLAV GALIĆ: Dobro veče, poštovani gledaoci emisije Besjednik, moje ime je Miroslav Galić. Večeras ćemo se dotaći teme Kakva je to uloga intelektualca u društvu, šta je to šta ga odlikuje i o svemu tome razgovarao bih sa svojim gostima: Karlom Jurakom, filozofom, kolumnistom i aktivistom iz Zagreba, i sa Draženom Barbarićem, politologom i saradnikom na Filozofsom fakultetu u Mostaru.

Karlo, dakle, tema ove naše emisije jeste šta je to intelektualac, kakva je njegova uloga koje su osnovne karakteristike koje možemo da ‘prišijemo’ nekom da bi mogli da ga nazovemo intelektualcem, pa bih te zamolio da ti kao neko ko intelektualno djeluje u društvu preko Radničke fronte, čiji si i član, dati svoje viđenje toga, kako u teorijskom smislu šta je to intelektualac, tako i u onom praktičnom.

KARLO JURAK: Što se tiče samog pojma intelektualac, moramo razlučiti dvije stvari. Dakle, prva stvar je – što je intelektualac u smislu kako ga društvo prihvaća, dakle, što je ono legitimno značenje intelektualca, s jedne strane. S druge strane, intelektualac u onom smislu na koje značenje mi – kao ja ili mi kao zagovornici određenog viđenja svijeta, svjetonazora, na kakvo mi značenje pretendiramo. Te dvije stvari moramo tu razlučiti. Kod nas je intelektualac obično u najširem smislu uziman kao osoba koja ima određeni institucionalni legitimitet da daje pravovaljane iskaze o svijetu, ovisno o tome koji položaj zauzima u akademskoj podjeli rada. Recimo, da dam primjer o meni (općenito) kao sociologu, od mene se ne očekuje da govorim o fiziči, od fizičara se ne očekuje da goori o društvu. I dakle, u tom smislu, u tom značenju, intelektualac upada u tu akademsku podjelu rada, koja je pak neovisna i od same disciplinarne podjele rada i naravno, podložna je tim nekakvim akademskim dispozitivima i to predstavlja to legitimno značenje pojma intelektualac.

“Intelektualni rad se sad bitno proleterizira.”
Karlo Jurak

Kada govorimo o intelektualcima, možemo govoriti na kakvo značenje pretendiramo. Ja, kao zagovornik određenog svjetonazora, pretendiram određeno značenje intelektualca. I to je posve legitimno, jer, kad ja pretendiram na značenje, ja se borim za određenu vrstu hegemonije u jeziku. Upravo u kontekstu ove emisije, koja se referira na društvenu odgovornost intelektualaca, ja vidim intelektualca u tom smislu – kao društveno odgovornog pojedinca. Zapravo, više od toga, ne toliko društveno odgovornog koliko društveno angažiranog. Intelektualac nije intelektualac ako nije društveno angažiran. Društvena angažiranost, naravno, može poprimiti više oblika…

MIROSLAV GALIĆ: Odlično si to spomenuo oko društvene angažovanosti – moje je zaista mišljenje, da  – ako nekoga nazivamo intelektualcem, svakako, to nije činjenica da je samo visoko obrazovan, jer danas, da tako kažemo, uslov za bilo koji posao je fakultetska diploma, te bi u suštini svako i bio intelektualac, nego Dražene, zanima me pošto si ti dio Akademije, i kada Karlo govori o angažovanosti intelektualca, koliko sada kada posmatramo Akademiju kao jedan strukturisani sistem unutar kojeg ti da bi to uradio moraš da se posvetiš kako samom istraživanju tako i zadovoljiš brojne forme, kao što su pisanje radova, učešće na Simpozijumima, itd. dakle skupljanju bodova, koliko tebi u pravom smislu ostaje vremena da se baviš nečim što je angažovanost u društvu, kada ispuniš sve svoje obaveze, prvo kao naučnik, a potom i kao čovjek koji radi svoj posao. Ti si asistent, imaš i druge neke obaveze. Koliko imaš vremena da nako svega toga, zaista u kvalitetnom smislu, budeš angažovan?

besjednici
Besjednik Miroslav Galić: sabesjednici Karlo Jurak i Dražen Barbarić

DRAŽEN BARBARIĆ: Prije svega dvije stvari koje mi se čine važne, čisto radi metodološkog vođenja ovo čitavog dijaloga – kada govorim o intelektualcima čini mi se da oni uvijek zauzimaju određeni stukturirani položaj intelektualnog polja moći unutar društva. Ova Akademija o kojoj govoriš je nešto uže, ali opet isto polje moći. Dakle, čim govorimo o polju moći, polje moći ima svoj kapital, polje moći ima svoju dinamiku, polje moći ima svoje silnice, polje moći je hijerarhijski stukturirano, što je vrlo važna stvar. Ljudi tek iznutra, insajderskim informacijama shvate da je Akademija strukturirana hijerarhijski, po vojnom principu – imate svoje činove, u skladu s njima ste…

Ono što je važno, što ste obojica fenomenalno istakli je upravo ova dimenzija angažiranosti. Dakle, meni se čini da izvan ovog akademskog dijela, odnosno akademskog polja moći, da bist bili intelektualac, uvijek nedostaje ona reflektivna dimenzija. Ili relacijska dimenzija. A to je da iskoračite, iz te hijerarhije, a da vas zajednica prizna, odnosno prihvati kao takvog, tu vašu angažiranost zajednica legitimira kao intelektualni rad. E tu onda akademski činovi nemaju više formalne veze sa statusom intelektualca. Jer smo ga uključili u ovaj relacijski dio prema zajednici. Dakle, nekakve društveno odgovorne angažiranosti iz rakursa različitih svjetonazora. Mislim da je to takođe važno reći.

E, sad, na tvoje pitanje, iskreno govoreći, vrlo malo vremena. Ali, to je zato što je naše akademsko polje moći upravo tako strukturirano da vas pretvori u prosvjetnog radnika. Dakle, vi prema svojim niskim činovima, jer tako struktura ide, jednostavno nemate dovoljno vremena ni energije da postanete društveno angažirana osoba. Dakle, struktura vam ne dopušta, ta akademska dinamika, da iskoračite iz akademskog polja moći.

“EU projekti su postali sveta krava visokog školstva.”
Dražen Barbarić

MIROSLAV GALIĆ: To je ono što, da tako kažemo, Aristotel spominje da je rodno mjesto filozofije u slobodnom vremenu. Dakle, jedino gdje je moguće da čovjek prije svega misli; o bilo čemu  – o bilo čemu, a sami tim i o društvu u kom se nalazi. Njemu je neophodno vrijeme, njemu je neophodno vrijeme da sakupi informacije koje su mu važne, neophodno mu je vrijeme da te informacije, da tako kažem, svari, i potom da ih poslaže, da bi mogao da ih sa određenim ne samo znanjem već i autoritetom da govori o tome. A ako smo uključeni ne samo u Akademiju: u Akademiji imamo tu prednost da neko ko predaje tu na fakultetu ili neko ko je tu angažovan iako zauzet ipak ima mnogo više vremena od nekog ko je građevini radi – iako je visokoobrazovan i pametan, on nema vremena da misli o čemu drugom sem o sutrašnjem ručku ili kako da se naspava.

Karlo, pošto govorimo o angažovanosti, to je jedna vrlo važna stavka kada govorimo o intelektualcu. Dakle, intelektualac (mislim da smo to kontatovali) nije neko ko ima neko znanje, pa onda on sudi kada ga neko upita i onda postoje tačni i netačni odgovori. To je neko ko je uključen u društvo, aktivno sudjeluje u tom društvu, promišlja ga i pokušava da pronađe određena rješenja. Tebe sam imao na umu prije svega zbog toga što ti upravo pokušavaš da kroz Radničku frontu, dakle, jedan pokret u Hrvatskoj, lijeve provijencije, da utičeš i da ponudiš svoj intelektualni kapacitet, da to tako nazovemo, da ga ponudiš društvu i da uneseš (možda je previše reći) promjenu u nešto što nema promjena – društvo u Hrvatskoj u posljednjih 20-ak godina ima dvije partije koje se smjenjuju. Dakle, možeš li mi iz tog praktičnog dijela reći kako se ti kao intelektualac koji se nalazi na agori tu snalaziš, da li smatraš da možeš, da postoji i dovoljno kapaciteta, ne samo tvojih već i tvoih saradnika i kakve su tvoje povratne informacije – ima li to efekta.

KARLO JURAK: Da se razumijemo, kao prvo, kad si spomenuo moje članstvo u Radničkoj fronti, to je više uvjetovano, osim mojim temeljnim svjetonazorom  – a to je da pojedinac mora da bude društveno angažiran, ako za to postoji potreba, a uvijek postoji potreba – dakle, to možda nije toliko u prvom planu, međutim, kod mene se to na dobar način, rekao bih, amalgamiralo. U kom smislu amalgamiralo? Zbog toga što onime čime se ja bavim na fakultetu u sklopu svojih studija, dakle, u sklopu studija Filozofije i opće lingvistike, to sam amalgamirao na taj način što moj politički angažman, društveni angažman, jeste produžena ruka mog studija. Ja ću to reći ovako: Svaki svjetonazor koji mi imamo o svijetu povezan je sa određenom političkom praksom. Dakle, to već povezuje filozofsko i političko. U onom smislu kako poznajemo i od Antike. Također i tu se nadovezuje moje bavljenje jezikom zbog toga što se bilo koja promjena u društvu reflektira i u jeziku i obrnuto – svaka promjena u jeziku se može reflektirati i u društu. Dakle, i taj odnos je dijalektički odnos – i to troje ja uopće ne razdvajam. Baš mi je zbog toga i drago što si to spomenuo, jer time (jasno, daleko od toga da sam to postigao) pretendiram na jedinstvo, a ne na razdvajanje, na jedinstvo, ne samo toga čega se ja bavim nego općenito teorije i prakse, onda u krajnjoj liniji na jedinstvo intelektualnoga i onoga što bi neko nazvao puko pučkim.

Dakle, ja bih se nadovezao na to što je Dražen rekao vezano za nedostatak vremena nekoga tko je član Akademije. U čemu je stvar? A to je direktno povezano sa pozivanjem radnika u društvo općenito. Intelektualci, u tom institucionalnom smislu, neovisno sad i o njihovom angažmanu, postaju sad radnici u pravom smislu riječi. Intelektualni rad se sad bitno proleterizira. To vidimo naročito po jako učestalim, pogotovo u zadnje vrijeme, neoliberalnim mjerama u obrazovnom sustavu, koje idu za time da se rad u Akademiji počinje mjeriti po efikasnosti, ali u smislu kao na tekućoj vrpci. Publish or perish, ima toliko toga i nije toliko možda važna kvaliteta što sam ja toliko toga ili bilo tko drugi kao intelektualac doprinjeo u teorijskom ili praktičom smislu nego je bitno da sam ispunio određenu kvotu, normu ili ću iz toga ispasti. A po tim istim mjerilima funkcionira i rad asistenata i rad docenata i rad profesora, ali i studenata. Zbog toga što vidimo ECTS bodovi su jedan takav primjer gdje se malo pažnje posvećuje vrijednosti, kvaliteti, a više toj kvantiteti i efikasnosti, ali efikasnosti u smislu da ta efiksnost nije nužno povezana s kvalitetom. I tu postoji taj disbalans i ono što osim što intelektualni rad proletezira i ono što dovodi i same intelektualce i one što pretendiraju da budu intelektualci u jednu poziciju nedostatka vremena, tjeskobe, jednostavno nezadovoljstva, frustraciju u jednom najopćenitijom smislu.

sabesjednik-karlo-jurak
sabesjednik Karlo Jurak, aktivni član Udruženja studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu

DRAŽEN BARBARIĆ: Ja bih se samo kratko nadovezao na Karla, ali čini mi se da je ovo vrlo važna stvar. Slažem se u potpunosti, ide se ka toj proleterizaciji, vrlo perfidno strukturirana proleterizacija ovog akademskog polja moći. Jedna stvar koja jednostavno bode u oči, pogotovo ovdje u Bosni i Hercegovini – čitava priča sa visokim školstvom ide prema tome da od nastavnika, asistenata, docenata, prije svega – da pretvori u svojevrsne laborante, kao da radite u nekakvom laboratoriju, tamo radite sa nekakvim epruvetama, ali pazite u kojem smislu, morate se potpuno prilagoditi ovom dominantnom hegemonijsko diskursu EU projekata. EU projekti su postali sveta krava visokog školstva. Dakle, ako ne znate vokabular, ako niste u mogućnosti komunicirati s tim diskursom, hegemonijskim, EU projekata, ako niste postali projektni laborant, vi više niste član Akademije.

MIROSLAV GALIĆ: Mi danas imamo situacije da se mnogo vremena troši na obuku za –  obrazovanje za pisanje projekata. Dakle, vidio sam da tu postoje silabusi i da su to praktično studije, da bi znali napisati taj jedan projekat. Ako novac već odnekud dolazi, da li ima svrhe u tim projektima, da li se tu pojavljuju intelektualci, da li se tu ozbiljno govori? Da li tu ima neki stvarni rezultat ili prosto, kao što govori Karlo, hajde da radimo, čisto nek se mašina valja, nek se pokazuje da se radi, nek novac protiče, promiče, a o koliko efekta možemo govoriti?

DRAŽEN BARBARIĆ: Vrlo teško je procijeniti. Nešto se u suštini događa. Čim se stvaraju neke mreže, povezanosti, međusobnog dijaloga, komunikacije, već je to stvar po sebi. Međutim, ono što mi se čini da je posebno važno kroz te projekte, je mogućnost šireg reflektiranja – da iskačete iz svojih suženih akademskih polja moći, da vas neko po mogućnosti prepozna, a da nije iz vaše sredine, iz vašeg akademskog partikulariteta.

MIROSLAV GALIĆ: Univerzitetski parohijalizam. Vrlo često od čega mi ovdje patimo, Balkan naročito, a Bosna i Hercegovina još i posebno – svako se drži svoga, i tu je uvijek jedan isti, uski krug ljudi koji govore manje-više isto. Sad, koliko je to s jedne strane realnost, pragamtičnost, jer niti postoji novaca da se ovdje nešto radi , da se rade projekti, već zavisimo upravo od takvih, a koliko je nedostatak ili da kažemo možda praznina intelektualna koju mi imamo – da li se mi skrivamo? I te grupice? Jedni od drugih. I da bismo, kako naš narod kaže – ‘Ja tebe serdaru, ti mene vojvodo’, pa da se mi tapšemo nešto po ramenu – da li je taj strah i intelektualna praznina uticajna?

 

DRAŽEN BARBARIĆ: Moguće. Mislim, nemam konkretan odgovor. Ono što si, čini mi se, vrlo dobro poentirao – takve stvari u dobrom dijelu svoga ostvarivanja i zavšavaju u nekom poluezoterijskom, hermetičnom zatvorenošću. Dakle, bez obzira na ove mreže različitih parohijalnih akademizama. I oni se zatvaraju u nekakav, kako da kažem, transparohijalni akademizam. Dakle, u tom smislu nezgodna je stvar. Ali šta mi se čini mnogo važnije? Ovo akademsko polje moći ipak stvara određeni kapital. Što se više penjete, u ovoj akademskoj strukturi, vaš kapital raste. U određenom trenutku vi taj akademski kapital možete razmjenjivati sa ostalim poljima moći – ekonomskim, medijskim, političkim. Uglavnom u trenutku kada razmjenjujete taj kapital, vi više niste neovisan akademski čovjek.

Dakle, intelektualizam zahtijeva određenu cijenu, ako se želi participirati u ostalim poljima moći. To je vrlo važna stvar. Jer, o čemu se radi? Ukoliko taj svoj akademski kapital ne želite razmjenjivati za ostale kapitale i ostalih polja moći, zapadate u ezoteriju i asketizam. U bjelokosne kule akademskih kabineta.

KARLO JURAK: Da, tu ima zanimljiva stvar, a vidim da je ova analiza na traku Burdijea, analizirajući te različite oblike kapitala koji se međusobno isprepleću. Ja bih tu nadodao da je ne samo na djelu razmjena akademskog kapitala sa nekim drugim kapitalima, i kada se penjete na toj akademskoj razini pa da onda imate veću šansu za postići, veći društveni ili akademski, kulturni kapital – već postoji povratna veza, kada već vaš dati, na primjer društveni kapital, u obliku statusa, povratno utječe i na akademski. I tu onda imamo, unutar te Akademije, koja u ideal-tipu, u teoriji je – područje atomiziranih pojedinaca koji se sada svi mogu podjednako natjecati: zapravo – nije tako. U Akademiju već dolazite na određena mjesta sa različitim društvenim kapitalom, ekonomskim kapitalom, čak možda više društvenim, taj pojam statusa, koji onda utječe na to da ćete vi biti privilegirani unutar te Akademije. I onda, ako imate veći društveni kapital, ili ekonomski kapital, na kraju, i mrežu tih kapitala,  na vas neće primjenjivati ista pravila kao na nekog drugog, a to je nerazdvojno povezano sa tim pojmom parohijskog uređenja našeg akademskog polja i on pokazuje ne samo svoje unutrašnje kontradikcije, već i reflektira stanje u društvu i ostalim poljima. I to isprepletanje, kao što imamo u politici u širem smislu, u bilo kojoj drugoj vrsti ljudske djelatnosti, ima klijentelu, klijentelističke mreže i monopolske položaje.

MIROSLAV GALIĆ: Tu se onda postavlja pitanje – pošto ulazimo u tu razmjenu – pošto iz Akademije, bar bi trebalo, da ne kažem moramo (Akademija je i-stupiti u društvo) dakle, izaći u društvo, iz tih bjelokosnih kula, iz tih hodnika i iz predavaonica, ali zatiče određene strukture koje su joj već unaprijed zadate, i intelektualac, nekada se govorilo, odnosno, to je već stari, da ne kažemo, potrošeni izraz – kada se kaže intelektualac onda se nužno misli nezavisan intelektualac – nezavisni intelektualac bi bio oksimoron (dakle, ako si intelektualac, onda si nužno nezavisan) – međutim, zatičemo te strukture i mi možemo samo da uđemo u njig i da onda budemo apologete određenog. Naravno, mi svakako, kao što si ti spomenu, Karlo, idemo s svojim svjetonazorom i to je osnovn podsticaj zbog čega se nečim bavimo, ali ako mi samo branimo određenu unaprijed zadatu ideologiju, određeni interes, određene političke partije, ekonomski interes ili bilo šta – da li sada možemo ponovo uvesti, odnosno ne uvesti  – sada, kako ga skovati – nezavisni intelektualac, postoji li neki intelektualac koji je zaista nezavisan?

KARLO JURAK: Ja ću reći i to mislim da si jako važnu stvar dotakao – nezavisni intelektualac, ta sintagma u sebi sadržava, temeljnu, ja bih rekao, temeljno obilježje dominantne ideologije, dominantnog hegemonijskog diskursa. Dakle, koji se manifestira na ovaj način – imamo s jedne strane područje svjetonazora, područje interesa, područje različitih vrijednosti, i to je područje koje se prezentira u diskursu kao podrušje sukoba mišljenja, područje gdje bidmo mi trebali razvijati raznrazni pluralitet mišljenja, itd. a kasnije ću reći na koje se to područje odnosi, dok s druge strane imamo i tu je taj dualizam – područje neovisniheksperata, onih koji nose znanje. Sposobnosti.

I sada dolazimo do toga gdje se to reflektira, gdje je to postalo praktički common sense današnjeg vremena, dakle, kada se kaže, pogotovo u nekom javnom, političkom diskursu, – imamo, na primjer, ekonomska pitanja, imamo svjetonazorska pitanja: kao da ekonomska pitanja nisu svjetonazorska pitanja. Kao da je pitanje ekonomije, privrede, privrednog uređenja društva i zemlje – kao da je to pitanje stručnjaka, eksperata, tehnokrata, jer ekonomija je znanost, a područje svjetonazora je onda ostavljeno za vrlo partikularne i površne – ne kažem da nisu bitna pitanja, ali su partikularna, poput, guy prava, abortusa, odnosa prema crkvi itd. – kao da su ta pitanja odvojena i različita i bez dodirne točke sa ovim ekonomskim pitanjima koja bi bila pitanja za struku. I taj dualizam između znanja i vrijednosti, između neovisnih stručnjaka, eksperata i nekakvih ideologa, ne znam kako više da ih nazovem – taj dualizam prevladava, u našem javnom diskursu. I naravno, on nam daje povratne informacije. Koje su to povratne informacije? U onome koji nam se obraća govori nam – što se tiče privrednog života, tu nema alternative, tu moramo poslušati što će reći stručnjaci, dakle, stručnjaci koji su ušančeni doslovno u jedno polje moći – stručnjaci – koje onda nazivaju ‘neovisnim’, stručnjacima, dakle, to je njihobo pitanje, vi prepustite da oni odluče o tome, dok s druge strane, ajmo se mi, da tako kaže, raspravljati i svađati o raznim identitetskim pitanjima, koje je lako proizvesti i tu ispada da svatko može imati mišljenje, dok o ovome ‘nemojmo, to ostavimo stručnjacima’. Mislim da je to temeljna ideološka oznakadominantnog hegemonijskog diskursa, pogotovo u ovim društvima koje grade globalni suvremeni kapitalistički tip društvenih odnosa.

sabesjednik-drazen-barbaric
sabesjednik Dražen Barbarić, asistent na Studijskom programu politikologije Filozofskog fakulteta u Mostaru

DRAŽEN BARBARIĆ: Meni se čini da smo upravo dotakli samu srž problema intelektualnog polja moći. Ovo što je Karlo govorio – na ovaj način funkcionira tehnokratski um. To je to, rasparčavanje, intelektualnog polja moći u ove tehnokratske elite. Doslovno, kastinski sustav, u kojem ta međusobno udružena elita ima monopol nad duhovnom prozvodnjom u vlastitom dijelu – povijesti povijesničarima, ekonomija ekonomistima…To pitanje eksperata. U čemu je problem?  Problem je jedna stvar. Ova ideološka potka takvih apologeta jednostavno je iscurila. To nas je davno Ronald Bar naučio. U trenutku kada dominantni hegemonijski diskurs zauzme mjesto iz njega iscuri ime, iz njega iscuri naziv. On se nikad neće etiketirati kao svjetonazorski, ili ne daj Bože ideološki. On je ekspert. Iako se u određenom trenutku pertificira, sam se okameni, sam postane snažna struktura moći. Apologetska. I tu intelektualci, dakle ovi tehnokrati, imaju izuzetno važnu ulogu. Oni imaju ulogu u onom što Johan Galtung naziva kulturno nasilje. Ok je direktno nasilje, ok je ovo kulturno nasilje, golom oku vidljivo, ovo što svaki dan trpimo kroz strukture, ne samo ekonomije i politike nego i različitih drugih socijalnih područja.

Ali tko legitimira, tko stvara ovaj common sense koji je Karlo spomenuo? Upravo ti apologeti. Njihova duhovna proizvodnja ide za njihovom legitimacijom nasilja i to je najgori oblik nasilja, jer je iscurilo ime hegemonskog diskursa koji zapravo predstavljaju i tu je veliki problem. Zato se humanistika napada. Zato društvene znanosti više nisu potrebne.

MIROSLAV GALIĆ: Jer imaš umjesto humanistike intelektualca koji treba da posmatra svijet i da pokušava da ga tumači, naravno, nije moguće, barem u humanističkim naukama, davati konačne odgovore, budući da svako vrijeme ima i svoje običaje i sve se mijenja, odnosno, da kažemo, prilagođava duhu vremena, Hegela da malo iskoristimo, a ono što smo dobili je služba za podršku, kao kad zovete svog mobilnog operatera pa imamo taj problem – odgovori mi kako da podesim taj modem ili zašto nemam internet veze. A kada spomenemo ili kada ja govorim o tome, filozof – šta je to filozof, to da vi možete sada o čaši da govorite satima, ali šta je tvoja funkcija, šta je tvoja uloga i da se ja sad vratim na to pitanje – koje se i meni postavlja – možemo li nas trojica pokušati odgovoriti. Koja je onda naša uloga? Nas, kao intelektualaca. Da li je to što smo ranije shvatali intelektualcem – intelektualac je bio polihistor, čovjek koji je mogao da govori sa autoritetom o svemu i da koliko toliko usmjerava, naravno, ne kao pojedinac, već određenim svojim mrežama, usmjerava dešavanja u društvu, a mi vidimo da su politički pravci bili ipak osmišljeni od strane ljudi koji su svoje svjetonazore o kojima smo govorili formulisali unutar određene teorije i pokušavali da provedu u praksu. Meni se čini sada kada govorimo o politici a to je ono gdje je intelektualac možda i najvažniji, kada govorimo o politici mi smo izgubili u suštini te nekakve razlike. Imamo situacije, eto u Hrvatskoj socijal-demokratska partija, a uopšte ne vidimo socijal-demokratiju. U Americi imamo dvije partije koje ja ne razlikujem ni po čemu sem po boji kravate. Da li je ta vrsta intelektualaca koji grade još uvijek živa ili nam samo ostaje da ovako razgovaramo između sebe i bavimo se Akademijom?

KARLO JURAK: Mislim da mogu reći da se mi sad tu dotičemo jednog, po meni, jako vrijednog razgraničenja, a to je razgraničenje Antonia Gramšia između tradicionalnih i organskih intelektualaca. Dakle, opis ovih prvih, za koje si rekao da grade taj common sense, koji je većinom common sense vladajuće klase su tzv. tradicionalni intelektualci. Oni će biti vezani uz vladajuću klasu i oni će proizvoditi tu vladajuću misao. Dakle, na tragu Marksa i njemačke ideologije, da su vladajuće misli jednog perioda misli vladajuće klase. Međutim, drugi tip intelektualaca kojiGramši pominje su tzv. organski intelektualci koji bi se trebali mobilizirati iz redova samih masa, dakle, ne iz redova vladajućih slojeva, već iz redova radničkih masa, općenito, proleterskih masa.

Mi smo ranije spominjali kako se intelektualni rad sve više mahom proletezira. E sad, mi imamo taj slučaj da današnje vrijeme -možda, kažem – jer to je podložno ispitivanju, za razliku od Gramšijeva vremena, čak nudi veće uvjete i mogućnosti da se formiraju ti organski intelektualci. Jer, doista, taj jaz između vrha, između vladajućih slojeva i ostalih, koje neki nazivaju mnoštvom, dakle, više se i može i ne može govoriti o proleterijatu u tom smislu, kao za vrijeme Gramšija. Između tog mnoštva i tih na vrhu postoji sve veći jaz i ovo mnoštvo ipak ima određene mogućnosti da može iz svojih redova mobilizirati intelektualce koji će moći ući u to otvoreno diskursno polje i boriti se za oblik protuhegemonije, za neki oblik protuhegemonijskog diskursa. Mislim da je to ključna stvar koja zauzima i danas još uvijek središnje mjesto u raspravi o intelektualcima.

A sada, na tragu onoga što si drugo spomenuo, što se tiče polotičkih stranaka. Političke stranke i njihovi intelektualci koje bi mogli nazvati pa pomalo pežorativno trbuhozborcima, koji zapravo nisu trbuhozborci samih tih političkih partija već trbuhozborci uglavnom kapitala jer njih je kapital stvorio, ekonomska moć ih je mahom stvorila potpomognuta medijskim dispozitivima i tako dalje. Dakle, u tom polju se onda suočavamo sa common sensom stvorenom od tih intelektualaca da nema alternative; da ako biramo, kao u Hrvatskoj, između socijal-demokracije ili nekakvog demo-krišćanstva, kako se to već naziva, da su to razlike ideološke. Opet su to ideološke razlike, a ekonomsko je ioanko stavr struke, sad ti je bitno kako će to neko bolje provesti i dolazimo do toga da izneđu njih suštinski nema nikakvih razlika, zbog toga, osim što će ekonomski provoditi istu politiku i što će mahom imati čak i u sferi nadgradnje iste pojedince oji će govoriti – tako treba, u tom putu treba ići, uglavnom u tom ekspertnom smislu koji se najviše veže uz privredu – tu dakle neće biti razlike između njih, dok s druge strane razlike koje će se stavljati u prvi plan, koje će se gurati u prvi plan će biti na razini razlike koje smo pominjali, ali stvar je u tome što će se taj drugi tip razlika perpetuirat, što će se o tome govoriti, govoriće se kako je to ono što čini različitost između njih, što je nama jako važno. Mogu dati primjer – u Hrvatskoj imamo HDZ i SDP, imamo  u Americi demokrate i republikance, koje si spomenuo – u prvi plan se stavlja, spor je oko toga bi li građani Amerike smjeli nositi oružje, pa onda jedni kažu da, drugi kažu ne, to je sada jako važno pitanje, to čini važnu diferenciu specifiku između njih; Drugu slučaj imamo u Hrvatskoj između HDZ-a i SDP-a  kada se govori o slučaju branitelja, na primjeru abortusa i takvih tema da se oni tu jako razlikuju – kao, ispada stvar takva – niti će HDZ sprovoditi toliku ultranacionalističku politiku, kakvom se predstavlja, niti će ukidati abortus ili tako nešto, niti će SDP ne znam, ukinuti vjaronauk u školi i tako dalje. Ali važno je da se o tome govori i da se tako usmjerava misao tog mnoštva, tog gledateljstva, koje je satkano ne od jednog, isto od različitih interesa, ali bitno je da se gradi taj common sense i da se gradi određeni svijet prezentacija i ideja i tako dalje.

MIROSLAV GALIĆ: Dakle, Dražene, u vezi sa ovim Karlovim izlaganjem, mislim da si imao šta za dodati.

DRAŽEN BARBARIĆ: Pa, jesam. Jedna vrlo važna stvar. Meni se čini da je iskon problema upravo u nedostatku nekadašnjeg političkog. Nekada je političko bilo iskon slobode. Dakle, one stvarne slobode, slobode javnog uma, slobode participacije. To političko je izuzetno suženo. Ono je isparcelizirano onim tehnokratskim umom o kojem smo govorili, dakle, mini elitama koje uvijek daju konačne odgovore, konačna rješenja, ili bar iluziju tih istih stvari. U trenutku kada vam političko više nije iskon slobode, u tom trenutku jednostavno morate tražiti angažman van političkog, van javnog uma i to je problem intelektualca. Dakle, tu tražite nekakve mikrocjevčice i mikrokapilare da svoje ideje jednostavno ubacite u javni um, u tu isparceliziranu tehnoktratsku sferu. Zato je tu nezgodno zauzeti poziciju organskih intelektualaca o kojima Gramši govori. Jer nemate mehanizme i alate da participirate u tom javnom umu. Jednostavno, marginaliziraju vas. Automatski, vaš diskurs se percipira, etiketira kao marginalan, nezadovoljavajući, protuhegemonijski i automatski bivate marginalizovani. Tu je problem. Meni se čini jedna upravo važna stvar.Intelektualci imaju jednu izuzetno značajnu ulogu. Rekli smo na početku duhovna prozvodnja, ali u kojem smislu? Meni se čini da prvo intelektualci – bar ovi što žele stvarati nekakav protuhegemonijski diskurs, boriti se za tu kulturalnu hegemoniju – moraju svijetu opisati svu nepravdu i svu traljavost ovoga svijeta. Upravo prema terminima i vokabularima i diskursom vladajuće hegemonijske elite. Dakle, prema njihovim diskursima i riječima morate opisati nedostatak svijeta. A onda promišljati ideje. Jer je uvijek i u takvom svijetu imanentno ugrađena mogućnost promjene. To ljudi nikako da shvate. Intelektualci moraju biti katalizator da se ta emanencija jednostavno stavi u površinu, pa makar i kroz ove mikrokapilarne nekakve sustave. O čemu govorim? Dakle, svijet, čovječanstvo ako želite, da se ne sužavam na pojedine zajednice, ima nekakvu praksu političke slobode kroz različite oblike. Mi imamo, pogotovo Zapadna Evropa, nekakvu tradiciju ispoljavanja, prakticiranja političkog u smislu slobode. Zašto tu praksu ne bismo suočili sa novim izazovima? Ne u smislu utopijskog mišljenja, nego da vidimo gdje će nas ti novi izazovi odvest u stvaranju poboljšanje prakse. To je ta imanencija. Ne trebamo izmišljati utopijske stvari, nego postojeću praksu suočit sa nemogućim, da se ta praksa proširi. U trenutku kada imate takvu poboljšanu, imanentno upisanu praksu u postojeći sustav političkog, otvaraju se mnoštva rješenja. Jer, je li postojao pojam građanina prije Francuske revolucije? Bez ideje, bez takve konceptualizacije, nema ni praktičnih poboljšanja. Koncept građanina je fenomenalna izmišljotina zapadnog uma, fenomenalna mogućnost ispoljavanja političke slobode. Mislim da intelektualci na tom tragu trebaju raditi.

MIROSLAV GALIĆ: Da, ali ako uzmemo kako si ti govorio, a i Karlo, o organskim intelektualcima, koji su marginalizovani, nije samo to problem. Mi imamo problem da je svaki oblik govora marginalizovan, odnosno, svi su jednaki. Danas je i internet forum jednako vrijedan kao naučna studija, intelektualac kao obični građanin, svejedno je kakvoga obrazovanja ima o+i onda da li se u samome tom diskursu i ono što je kvalitetno i bitno, prosto izgubi i kakofoniji zvukova. To je kao da imate, ako ste kad imali priliku da gledate probu predstave, pa glumci koji vježbaju za komad svako govori svoj tekst u isto vrijeme hodajući na sve strane da bi ga zapamtio i tu nemamo predstavu iako su svi elementi predstave tu. Da li bi možda uloga i ima li mogućnosti da intelektualci zadobiju, odnosno povrate snagu svoga govora i da upravo tu izvuku tu strukturu koja već postoji, za takvu jednu promjenu ili se možda zavaravamo ako smatramo da ćemo mi pokušavajući ćemo mi pokušavajući da strukturišemo, da izdvajamo bitne probleme, da li se varamo da možemo to da učinimo?

besjednick-miroslav-galic
Gost urednik emisije Besjednik, Miroslav Galić, jedan od članova Udruženja za filozofiju i društvenu misao Republike Srpske

KARLO JURAK: Mislim da se mi suočavamo, na tragu ovoga o čemu smo do sada govorili svi, sa mnoštvom paradoksa. Jedan paradoks je taj – ako se vi etablirate kao intelektualac, više-manje možda nemate toliko razloga da rogoborite protiv svijeta, iz dva razloga: jer, ako to činite, možda ćete biti marginalizirani, to je najčešće; ovaj drugi je manje čest ali opet ima svoje uporište – ako ste već postali intelektualac u tom institucionalnom smislu, možda vam je život toliko zadovoljen da nemate potrebe rogoborit. Te dvije stvari moramo imati tu na umu. Međutim, šta ja mislim u čemu je tu stvar? Odgovoriti na pitanje zašto intelektualci šute. Zbog čega, odgovore ćemo pronaći na ta dva mjesta, da, ali ću reći još jedno što smatram da je važna stvar za kazati. Dakle, pozicioniranost u akademskom polju, koliko tolika sigurna pozicioniranost, a sada je sve manja sigurne pozicioniranosti, međutim uzmimo da je koliko toliko sigurna, daje određeni legitimitet u javnom polju, u javnom prostoru.

Dakle, ako netko, kao intelektualac, u institucionalnom smislu intelektualac, sa određenim mjestom u društvenoj strukturi, govori o tome i tome, pa čak i ako dekonstruira taj dominantni diskurs upravo iz njega samoga, dakle imanentno, taj njegov iskaz opet će imati neki legitimitet – dobiće, tako ću reći – veću cijenu – u javnom prostoru. E sada, kako učiniti da intelektualac koji možda nema interese zbog svog položaja u društvu, da to čini, to je tu vrlo teško pitanje, na koje trebamo pokušati iznaći odgovor. Koje mi vrijednosti postavljamo da intelektualac mora imati. Sada upravo tu činimo taj prijelaz sa prvog značenja riječi intelektualac na drugo značenje. Od tog prvog koje je okamenjeno u onoj svakodnevnoj semantici prema ovom drugome, koje je ono performativno značenje intelektualca, dakle, ono koje već participira u toj hegemoniji, tu činimo oblik transcedencije i tu upisujemo vrijednosti i tu možemo reći da intelektualac treba djelovati tako i tako. Pa na primjer ja neću reći da intelektualac treba djelovati neovisno i ekspertno zbog tog jer u takve stvari ne vjerujem, takve stvari nisu dio moje vrijednosne postave, već ću reći – intelektualac, a ja mu dajem takvo značenje, mora biti društveno odgovoran, u smislu društveno angažiran. Kako društveno angažiran? Naravno, ovisi i o preprekama koje mu zadaje njegova struka, preprekama koje zadaje društvo općenito, jer ako će biti sve veći broj takvih intelektualaca, na njih će biti sve jači srukturalni pritisci. Dakle, u vidu na primjer, da čisto tehnički neće napredovati, do onih da će biti naprasno marginalizirani. To su ti strukturalni paradoksi iz kojih mi moramo iznaći rješenje. Doslovno, moramo iznaći rješenje.

DRAŽEN BARBARIĆ: Jedna stvar koja mi se tu opet čini važna, na tragu ovoga što je Miroslav govorio, je upravo otvaranje virtualne sfere u smislu nekakvog deliberativnog, alternativnog javnog uma. Dakle, tu zaista intelektualac, slažem se, teško može zaobići sve strukturne prepreke, njegovog vlastitog položaja, ali donekle može, on doslovno može upucati odnosno interpolirati u tu alternativnu, virtualnu sferu, određena subverzivna promišljanja društvene realnosti i ponuditi širokom čitateljstvu, odnosno širokoj masi potrošača takve vrste sadrdžaja. Međutim, šta je problematično sa virtuelnom sferom? Vi za jedan uvid, za jedno dobro promišljanje, dobivate tone virtuelnog smeća koje jednostavno zagušuje taj alternativni um. To je veliki problem i brojni autori već upozoravaju istorijski na tu problematiku. Ali zaboravlja se još jedna stvar.

Ta masa širokih potrošača, koja uzima takve stvari, koja čita, koja promišlja, je već na neki način epistemički strukturirana, ona je već socijalizirana na način da iščitava specifične kodove poruka koji su u toj sferi. Što želim reći? Ovo što je Karlo spomenuo o alternativi, pa zaista kada čovjek pođe od sebe i pogleda  – koliko god znate da strukturno, kulturalni pa i direktno nasilje djeluje unutar svake zajednice, dakle, nijedno zapadno racionalno društvo nije lišeno ovih vrsta nasilja – koliko god znate da je taj kapitalistički način strukturiranja svijeta truo i nepravedan, jednostavno ne možete osmisliti alternativu. Dakle, ja kad pođem od sebe, čitava ova popularna kultura koja me je epistemološki strukturirala daje mi na neki način, ne znam, mogućnost da prije ovaj studio napadnu Marsovci ili Godzila, nego da neko osmisli alternativni društveni sustav i to je velika problematika.

KARLO JURAK: Apsolutno je problematično, međutim, unatoč tom što sam i sam svjestan toga, ja tu ne bih odustao u smislu da ne bih išao za tim pa makar čak i iracionalno tražiti rješenja. Opet moram reći da dolazimo do Gramšija kad je rekao da pesimizam uma, optimizam volje, dakle, um razmatra, on rezonira, da je alternativu, u konkretnom smislu, jako teško naći, jako teško ju istaknut jer ona ne može biti nacrt iz glave koji se primjenjuje na društvo i to um kaže, um tako rezonira. Međutim s druge strane postoji jedan možda, ja ću se sada možda nespretno izraziti, jedan iracionalni moment. To je volja; koja je optimistična i koja ide prema tome da transcendira ono što um stavlja kao zapreku. I kažem, opet se tu možemo dotaknuti već onoga što je promišljao Gramši.

MIROSLAV GALIĆ: Svakako, pošto nam već  polako ističe vrijeme, molio bih da pokušamo bar da zaključimo time bar da pokušamo za ovo veče da odgovorimo na pitanje šta bi to bio intelektualac. Da li mi time što govorimo o ovome, što se bavimo, što će nam volja biti optimistična i što će nam djelovati, treba da istrajemo na tome i da upsrkos svim ovim preprekama o kojima je govorio Dražen, o kojima si ti Karlo govorio, ne treba da odustajemo, ne treba da budemo pesimistični, već da ipak postoje ti neki intersticijumi unutar kojeg će ipak doći, jer ipak će doći, da kažem, vrijeme i mjesto u kom će nešto značiti iskrena i prava, proživljena riječ, nekog intelektualca. Moj stav je da prije svega intelektualci sami su drastično krivi za pojedine stvari koje se dešavaju i unutar akademske zajednice i na polju društveno-humanističkih nauka upravo iz ovih razloga – odustajanja, pragmatičnosti gdje pristaju na rentu, odnosno na novac da bi odustali od svojih, odnosno, plaćeni su za ćutnju, iako je to, nećemo reći samostalna odluka, već, ‘svijet ih je natjerao’, jer nemate drugačiji način da živite od intelektualnog rada. Da li biste vi mogli ponuditi neki svoj sažetak? Karlo?

KARLO JURAK: Pa, evo, mislim, ja bih onda završio –  povezano sa time šta si rekao da mnogo toga zamjeraš intelektualcima – točno, mnogo toga zamjeraš intelektualcima u onom prvom značenju koje sam dao, institucionalno; institucionalno definirana jedinka, institucionalno definirani atomizirani pojedinac. Tu vidimo recimo, ja ću dati jedan primjer, i to će biti sada direktno povezano sa vizijom intelektualca kao društveno odgovornog i onoga koji ima misao u glavi izjednačenu sa boljim svijetom. Dakle, nekakvim pravednijim, solidarnijim društvom, svijet koji će biti lišen, primjerice, ekstremnih nejednakosti. Dakle, nejednakosti će uvijek koliko toliko postojati, mi smo sad svjedoci ekstremnih nejednakosti, a intelektualci tu, imamo slučaj, to mogu dati kao primjer, pogotovo iz područja prirodoslovlja, iz prirodnih znanosti, gdje se često smatra da taj intelektualac, taj znanstvenik – treba biti ujedno i poduzetnik. Dakle, jako često čujemo misao – On ima izvrsnu ideju, a zašto bi on tu ideju, makar i materijalizirao, u vidu nekog izuma, ili tehnološkog dostignuća, zašto bi on tu ideju, tu svoju potencijalnu, moguću ingenioznost, upotrijebio na taj način da podjarmi nečiji rad? Zbog čega? Zboč čega bi se to nazivalo inicijativom, zbog čega bi se to znanstveno nazivalo kao poduzetnička jedna inicijativa? Ja bih to stavio da se konačno počne preispitivati i onda ćemo mi nakon toga isfiltrirati malo šta to znači. Zašto bih ja ako sam ja ingeniozan u nekoj prirodnoj znanosti, zbog čega bih ja se na tome trebao bogatiti, a ako ja to radim za društvo? I upravo u tome je stvar, i to je prije svega zadaća intelektualca koji je etabliran na društveno-humanističkom području, da tu raščisti teren, da bi se intelektualci mogli boriti za bolje i pravednije društvo, ali na taj način da prvo reflektiraju sadašnjost, kako bi uopće mogli onda i transcendirati.

DRAŽEN BARBARIĆ: Ja zaista osobno ne vjerujem u onu slobodolebdeću inteligenciju o kojoj Karl Majnhajm govori, u smislu da možete reflektirati sa nekakvog epistemiološko intelektualnog Olimpa kompletno društvo, izdić se iznad partikulariteta. U takvu vrstu intelektualca zaista ne vjerujem.. Međutim, unatoč pesimizmu uma, unatoč ovim strukturnim ograničenjima polja moći unutar kojih se ovi intelektualci nalaze, mislim da intelektualac, ukoliko želi biti društveno odgovoran, uvijek mora imati na umu da ne daje konačne odgovore i konačna rješenja jer je to upravo onaj tehnokratski um protiv kojeg se treba boriti; nego da uvijek postavlja prava pitanja u vlastitoj zajednici.

MIROSLAV GALIĆ: Hvala vam, naše vrijeme je već pri kraju. Zahvaljujem se i vama, dragi gledaoci, nadam se da smo vam bili dovoljno zanimljivi i pratite i sljedeći put ovu emisiju. Prijatno.

Maj, 2015.

Transkript uradila Ana Galić.

besjednik-miroslav-galic-mr    besjednick-miroslav-galic-sabesjednici-karlo-jurak-i-drazen-barbaric

sabesjednik-karlo-jurak-prof sabesjednik-drazen-barbaric-odsjek-za-politikologiju

 

 

 

 

(Izvor: RTRSplus)

Advertisements

One thought on “EMISIJA BESJEDNIK GOST UREDNIK MIROSLAV GALIĆ Uticaj intelektualaca na društvene procese Ili ‘Ne trebamo izmišljati utopijske stvari, nego postojeću praksu suočit sa nemogućim’

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s