Lenjin je naredio smaknuće Romanovih 17. jula 1918. godine.
Druga po redu aktuelna izložba u Banskom Dvoru u Banjoj Luci, na spratu – ulazak je direktno sa stepenica (slike su loše jer su prozori bili odmračeni), te sam snimila i ovdje par fotografija, kada sam već saznala da pored Dashine postavke ima još jedna.
Drugu izložbu pogledajte na VRIJEDNO POGLEDATI Dashin Street Style.
Na kanalu Nacionalne istorije mogu bar dva-tri puta sedmično odgledati dokumentarac o ruskoj carskoj porodici Romanov – upravo o ovoj strijeljanoj, a sama sam i ga pogledala bar jedno desetak puta, što naumivši da zapamtim sve relevantno, što usput, čekajući da se Jovana probudi ili uzimajući i sama malo odmora.
O čemu film govori? Zasnovan na istorijskim činjenicama, Nikolu II opisuje kao ludo zaljubljenog mladića (koji je vrijeme provodio igrajući igre sa svojim prijateljima) u svoju tada djevojku, a buduću ženu (Alisu) Aleksandru Fjodorovnu. Njih dvoje su voljeli provodili vrijeme jedno sa drugim i to ih je jedino i zanimalo. A tako će i ostati do kraja života, kako u dokumentarcu stoji.
Aleksandra je prikazana kao psihički veoma neuravnotežena osoba ili jednostavno zla, jer vrijeme nije provodila sa svojim djevojčicama, nego se cijelo vrijeme odmarala u prostoriji daleko od svoje djece. Ublažili su razlog odsustva zbog lošeg fizičkog zdravlja. Nikada se nije uklopila u rusko društvo, a nije ni pokušavala, smatrala je da je samo to što je dobila krunu dovoljno da bude poštovana i obožavana.
Nikuda nisu izlazili osim jednom, brodom kod svog rođaka, kada je i najmlađi Aleksej (dijete rođeno sa nasljedno majčinom bolešću malokrvnosti, zbog čeka je Aleksandra još više patila) bio već veliki dječak.
Na dan preuzimanja krune, kako se u dokumentarcu navodi, pomrlo je stotine (blizu hiljadu, možda i više, ne znam tačan broj) ljudi od gaženja – car nije reagovao. Ekonomski problemi gladnih nisu brinulo cara, ali pošto nije htio trpiti takav pritisak sa porodicom se seli na imanje izvan grada, gdje nema takvih prizora.
Kratka istorija Sankt Peterburga
Zvanično se smatra da je ovaj grad osnovan 27. maja 1703. Tog dana je na ostrvu u Nevi položen kamen temeljac za Petropavlovsku tvrđavu nazvanu po svecu zaštitniku Petru Velikom.
Ne postoje dokazi da je Petar u početku ovde namjeravao izgraditi veliku tvrđavu, niti novi glavni grad. Petropavlovska tvrđava je trebalo da preuzme ulogu Nienšanca i da strateški osigura ušće Neve, ovaj put za Ruse. Rijeka je ovde često plavila obale, a zemljište nije bilo pogodno čak ni za poljoprivredu. Tu su samo u leto boravili rijetki ribari.
Petar Veliki je kasnije odlučio da ovde podigne grad, i pored očigledno teških uslova za izgradnju, iz dva razloga. Tu je bilo moguće izgraditi morsku luku koja bi bila povezana sa sistemom ruskih rijeka i jezera. To je vidljivo na gradskom grbu gde je uz skiptar prikazano more i sidro. Drugi razlog je blizina Zapadne Evrope, jer je njegova namjera bila da modernizuje Rusiju po zapadnom uzoru.
Rad na izgradnji novog grada uistinu je započeo 1706. kada su regrutovani brojni kmetovi za građevinske radove na ušću Neve. Ovaj projekat je ostvaren za par godina pod efikasnim i surovim vođstvom Petra Velikog. Dok su nicali gradski temelji, car je zabranio izgradnju građevina od kamena u cijeloj Rusiji, osim Sankt Peterburga — svaki raspoloživi kamen trebao je biti upotrebljen za izgradnju nove prestonice. Bjekstvo radnika sa ovog teškog i opasnog gradilišta bilo je strogo kažnjavano.
Godine 1706. prinudno je odvedeno 30.000 ruskih kmetova za potrebe izgradnje grada. Godine 1707. bilo ih je 40.000. Oko polovina njih je uspjela da pobjegne tokom puta na sjeverozapad. Tokom izgradnje grada umrle su desetine hiljada prinudnih radnika i seljaka-robova. Umirali su od malarije, skorbuta, dizenterije ili prosto od gladi i iscrpljenosti. Veliki dijelovi grada su izgrađeni na masovnim grobnicama umrlih radnika, tako da se pričalo da grad počiva na skeletima.
Raspućin
S jedne strane proglašavan za đavoljeg sina, s druge strane dodijeljena mu je titula monaha.
Čovjek odgovoran za iscijeljenje Alekseja i njegove bolesti (hemofilije). Kako je dijete bilo u pitanju i njegovo zdravlje, Aleksandra je bila duboko zahvalna samom Raspućinu i često ga je zvala u goste. Istorijski dokumenti govore da je bio varalica i suknjaroš, poznato brojnim ženama, a pretpostavlja se da su njegove čari konzumirale i same sestre ili pak samo majka.
S druge strane se uopšte ne dovodi u sumnju čast ženske strane Romanovih – kako uči Pravoslavna crkva, nego je u pitanju bio monah koji je Božjim čudom i Aleksandrinom molitvom uspio izliječiti mlađašnog bolesnika. Šta je tu sad istina?
I on je ubijen i bačen u rijeku, dvije godine prije same carske porodice, a najveći razlog je bio njegov uticaj da Rusija sklopi mir sa Njemačkom – koja je tada već veliko bila u 1. svjetskom ratu, a u samoj Rusiji je bilo gladi na pretek.
Šta da Lenjin radi sa Romanovima
Lenjin je naredio te 1918. godine da se već sada smijenjen car ( Na dan 2. marta 1917. godine, državna skupština iz najviše vojne komande primorala je cara Nikolaja Drugog da se odrekne prestola) odvede u Ekaterinburg, u ‘Kuću posebne namjene’.
“Donji sprat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na spratu je bilo dodijeljeno bivšoj carskoj porodici, njihovu osobnom liječniku dr. Eugeneu Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizuelno odsječena od vanjskoga svijeta drvenom palisadom i obijeljenim prozorima, tako da niko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“. Porodica i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Raspućina. Kad se Nikolaj na takav postupak samo tiho potužio, Avdejev mu je zaprijetio teškim prisilnim radom. U međuvremenu je Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sjedine ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to zamijetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i uznositu ženu“.”
Smaknuće carske obitelji Romanov
Imamo s jedne strane ogromnu glad, koja više ne poznaje ništa i nikoga nego ljude koji su samo željni svoje kore hljeba, ne nikakve ceremonije veličanja carstva ni odabranih, a na račun njihovih leđa. Tu se javlja velika želja za odmazdom koja zaista može biti ravna zvjerskoj. Jer kada je rat u pitanju, koji je dodatno zadesio ruski narod, tada sve kočnice veoma brzo otkažu, a vojska poprimi izgled bjesnog vučjeg čopora.
S druge strane imamo cara. Dokumentarac navodi da je on bio upoznat sa svime – i sa gladi, i sa borbom između komunista i boljševika, patnjom naroda, a pogotovo nezadovoljstvom nakon Peterburške krvave nedjelje, nakon koje će poslije deset godina nastupiti upravo Februarska revolucija 1917. godine.
Osmog marta 1917. nastupila je Revolucija. 17. marta Rusija je postala republika.
Smrt i brojne istine
Kako su se monarhisti udružili sa češkim snagama sa kojima su brojali desetine hiljada vojnika, krenuli su po cara i njegovu porodicu. Boljševici su to riješili strijeljanjem – 16. i 17. jula 1917. sveli su ih u podrum, s+djevojčice ostavili da stoje, a najprije, po čitanju naredbe iz Moskve, strijeljali Nikolaja u glavu, a zatim su i ostali ubijeni.
Prvi istražitelj je zaključio da su Aleksandra i djeca – preživjeli. Drugi, po imenu Sokolov, našao je sljedeće: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru i dokazao da su svi pobijeni. Međutim, 70-ih godina prošlog vijeka slučaj je ponovo otvoren kada se utvrdilo da Sokolov ima neke čudne dokaze, na primjer telegram o smrti stavljen u dosije tek nakon 1919, nakon istrage prvog istražitelja…
Međutim, najnovija saznanja govore sljedeće: DNA identifikacijom utvrđeno je da se radi o tijelima ruske carske porodice, od kojih je dio ekshumiran iz grobnice 1991. godine, a još dva tijela pronađena su u ljeto 2007., te 2008. identifikovana kao tijela koja su nedostajala, ono carevića Alekseja, i jedne od sestara (na osnovi DNA identifikacije ne može se utvrditi da li je to Anastazija kako su tvrdili američki naučnici ili Marija, po tvrdnji ruskih naučnika).
U ljeto 2008. naučnici su uspjeli sa okrvavljene košulje Nikolaja II izvući uzorak za DNA analizu, te je napokon napravljena veza između krvi za koju se znalo da je sigurno pripadala caru (košulja je čuvana u muzeju kao relikvija iz pokušaja atentata na Nikolaja II u Japanu 1891.) i ostataka pronađenih prilikom ekshumacije.
Time je konačno zatvoreno poglavlje o smrti i identifikaciji ruske carske porodice.
Preživjela Anastazija
Slučaj djevojke od nekih 20 godina imena Anna Anderson. Nju je uvečer 17. beruara 1920. iz kanala u Berlinu izvukao policajac. Budući da nije željela otkriti tko je zapravo ona ni odgovoriti ni na jedno pitanje o razlozima koji su je naveli na samoubistvo, predali su je u duševnu bolnicu gdje su utvrdili da pati depresije, a kasnije se povjerila bolničarki te utvrdila da je ona zapravo nadvojvotkinja Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara Nikolaja II. i carice Aleksandre.
Pritom je potvrdila da je jedina od čitave familije izbjegla pokolj u Ekaterinburgu. Djevojka nipošto nije bila jedina koja je za sebe tvrdila da je preživjela to pogubljenje; s vremenom će se pojaviti i druge Anastazije, pa čak i Aleksej. On će 1960-ih izroniti u Poljskoj i reći da je čitava porodica uspjela pobjeći iz Rusije. Ipak je priča Anne Anderson bila daleko od svih najuvjerljivija. Upriličen je susret sa rođacima.
Na takav je sastanak, međutim, od svih njih pristalo samo dvoje – Nikolajeva sestra nadvojvotkinja Olga i Aleksandrina sestra, pruska princeza Irene. Kad te dvije navodne tetke nisu htjele poduprijeti tvrdnje Anne Anderson, pridružili su im se i ostali. Do 1928. dvanaest Romanovih, te Aleksandrina braća i sestre su je odbacili kao varalicu.
Ipak su joj neki i povjerovali – kći pogubljenog liječnika carske porodice, Tatjana Botkin, vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Tobolskom i povjerovala u njezinu priču, a jedan sin princeze Irene sastavio je popis pitanja na koja bi mogla odgovoriti samo Anastazija i njeni odgovori su ga uvjerili da je to zaista ona.
Mnogo se godina kasnije otkrilo da se nadvojvotkinja Olga, poslije susreta, dugo kolebala prije nego što ju je odbacila. Susret između Olge i Anne Anderson odigrao se 25. listopada 1925. u berlinskoj bolnici, gdje se oporavljala od teškog napada tuberkuloze. Na rastanku je Anna briznula u plač, a nadvojvotkinja ju je poljubila u obraz i obećala joj da će joj pisati. „ Moj razum to ne može shvatiti“, rekla je Olga svojoj prijateljici, „ali mi srce veli da je ta mala zaista Anastazija.“
Kao što reče Olga, moj razum to ne može shvatiti.
Ruska Zagranična Crkva je, 1981. godine, kanonizovala carsku porodicu, zajedno sa mnoštvom drugih novomučenika pobijenih od strane komunističke vlasti. Moskovska Patrijaršija je takođe to učinila i 2000. godine uvrstila porodicu Romanov u kalendar Crkve.
Srpska Pravoslavna Crkva ih proslavlja 17. jula po novom, a 4. po starom kalendaru.
©Ana Galić magistar filozofije 