Mogu li oprostiti čovjeku koji me je silovao?

U nastavku je tekst preveden sa engleskog jezika. Riječ je o Thordis Elvi, koja je silovana kada joj je bilo 16 godina. Godinama kasnije, mejlom je kontaktirala Toma Strangera, čovjeka koji ju je silovao i tako započela težak proces iscijeljenja dokumentovan u njenoj knjizi South of Forgiveness.

 

Thordis Elva je rodom sa Islanda i Islanđanima poznata kao pisac, dramaturg, novinar i javni govornik. Federacija žena Islanda u Rejkaviku proglasila ju je za ženu godine 2015. zbog njenog rada na izjednjačavanju prava žena, kao i zbog knjige o gender-utemeljenom nasilju 2009. ‘Plain Truth’. Trenutno živi u Štokholmu sa partnerom i njihovim sinom.

Tom Stranger je Australijanac. Upoznao je Elvu kada je imao 18 godina, na studentskoj razmjeni u Islandu, i par je bio u vezi. Od tada je radio u različitim sektorima ( pomaganje u zajednici, omladina, vanjska rekreacija, pružanje pomoći, građevina i ugostiteljstvo. Sada, radi kao baštovan i živi u Sidneju sa svojom ženom, Cat.

Nakon mejla koji je Thordis uputila Tomu slijedio je i odgovor:

From: tomsstranger@hotmail.com
Sent: Saturday 21 May 2005, 5.38am
To: thordiselva@hotmail.com
Subject: Words for you
Thordis, I don’t know where to start. When I saw your name in my inbox, my spine went cold. My memories are still as clear as day. Please believe me when I say I have not forgotten what I did, and how wary I have to be of myself.
I don’t know how to reply. I want to call myself sick (but I know I am not), I want to say that you are so strong, so strong to be able to write to me and recall the events and my actions. I want to thank you for not hating me, although I’d like you to. It would make it easier for me.
Without looking for a scratch of sympathy, I want to tell you that the events and emotions I was party to in Iceland have replayed in my head many times, usually when I am by myself for any length of time. They flash past me, vividly accurate, and then, shortly after the denial and positive character reinforcement, comes the question: “Who am I?” It is a dark part of my memory. I’ve tried to suppress it.
But this is not about me. Whatever I can do or offer you, I am more than willing. The question is where to go from here. You tell me.
Tom.

Ukratko: Tom se pitao nebrojeno puta da li je bolestan, zato što je učinio to što je učinio, jer volio bi da jeste. Ne može sebi objasniti nikakvim razlozima zašto se ponašao tako prema Thordis. I traži od nje da pokaže način na koji bi mogao krenuti dalje. Da joj pomogne.

Nakon osam godina analiziranja istorije nasilja i njegovih posljedica u pismenoj korespodenciji, Thordis i Tom su odlučili da se nađu na sredini, na pola puta između njihovih domova Islanda i Australije, kako bi se suočili sa svojom prošlošću jednom i zauvijek

DAN PRVI. 27. mart 2013. godine

Taksi me je pokupio 15 do 5 i odveo na autobusku stanicu, gdje sam rezervisana za fly-bus. Prosijed taksista, uzimajući moj kofer i stavljajući ga vješto u prtljažnik, pitao me je gdje idem.

”U Južnu Afriku”

”O, stvarno? U Johannesburg?”

”Ne, u Cape Town”, odgovorila sam, još uvijek u nevjerici uprkos vremenu koje sam imala da se naviknem na tu ideju. Nema potrebe da govorim da je predstojeći sastanak upravo bio na mojoj pameti. To je odjekivalo u svakom koraku kada sam išla trčati; to je bilo u sve i jednom udisaju hladnog zimskog vazduha koji je grebao unutrašnjost mojih pluća; topilo je mokar veš kojim sam čistila sinovljeve ljepljive prste. Najviše sam se trudila da to izbacim iz glave dok sam vodila ljubav sa mojim zaručnikom, uživajući u njegovoj toploj koži pripijenoj uz moju.

Ipak, bilo bi suviše neprimjereno razmišljati o tome u to vrijeme.

Od momenta kada sam zakazala put, vrijeme sam adaptirala na ”prije i poslije Cape Town-a”. Za zadnji dezodorans koji sam kupila razmišljala sam da neću imati potrebe uzimati ga više nego tek ”poslije Cape Town-a”. Juče, dok sam se igrala sa trogodišnjim sinom slikajući rzličite slike, provodeći kvalitetno vrijeme zajedno, vrijeme ”prije Hrista” mi se učinilo kao nešto grešno – ostaviću sina na deset dana kako bih prešla pola svijeta i našla se sa čovejkom iz prošlosti, ne znajući kakav će biti ishod.

Nešto mi govori da roditelji male djece ne bi trebali donositi tako odvažne odluke. Zbog toga sam odustala od svoga sna da skočim padobranom kada sam ostala trudna sa svojim sinom. A opet skakanje iz aviona sa visine od 7000 metara nosi manje emocionalnog rizika od suočavanje na memorijskoj traci sa čovjekom koji mi je egzistenciju okrenuo naglavačke. Jer to nije bio nepoznati ludak koji mi je razorio život prije mnogo godina. Koji je odbio da pozove medicinsku pomoć, iako sam bila jedva pri svijesti i grčevito povraćala. Koji je odlučio suprotno –  da me siluje naredna dva neprekidna sata.

To je bila moja prva ljubav.

 

Oči moje majke su se raširile kada sam joj rekla da sama idem u Južnu Afriku naći se sa čovjekom  koji me je silovao kada sam imala 16 godina. Prije nego je ispustila sav vazduh, nabrojala mi je sve moguće scenarije sa lošim završetkom koji bi me mogli tamo zadesiti, da bi mi na kraju, sa ljubsvlju, dodala: ”Ali znam da je uzaludno te odvraćati od stvari za koje se odlučiš daćeš uraditi, draga.” nakon toga me je tata prekinuo dok sam se pakovala kada je navratio na kafu. Iako sam učinila sve da mu vijest saopštim na najnježniji mogući način, šiznuo je skroz. Govorio je u gromovitom tonu da svoj život ugrožavam radi krajnje smiješne stvari.

 

”Ali moram da zatvorim ovo poglavlje moga života”, rekla sam tiho. Obrazi su mi gorili.

”Zatvoriti poglavlje?”, ponovio je, zaprepašten, i skočio iz stolice. ”Ti ne moraš da proputuješ pola svijeta kako bi završila bilo šta! Sva ova ideja je jedna velika, pretenziozna drama, eto šta je to!”

Njegove riječi su me pogole baš tamo gdje boli.

”Nećete imati kontroli ni nad čim. Nićim osim svojih misli! Ničim više!”

”Na šta misliš?”, upitala sam, zbunjena. ”Ja ću očigledno kontrolisati svoje postupke i to gdje ću se nalaziti.”

”Ne, nećeš, draga”, prosiktao je. ”Ne možeš uvijek. Da možeš, onda se to ne bi ni dogodilo.”

Oboje smo znali šta je mislio pod tim ‘to’ iako nikada nismo pričali o incidentu koji je sve promijenio. U zadnjih par godina govorila sam otvoreno i javno da sam žrtva silovanja, (iako nisam navodila ime i prezime čovjeka koji me je silovao) – ipak, otac i ja nikada nismo razgovarali o toj sudbonosnoj noći. Nikada nije pitao i ja sam pretpostavljala da to nije htio znati.

Uspravila sam se, svjesna svojih zažarenih obraza. ”Ako me svedeš na žrtvu, a nejga na počinioca, jasno mi je kako ti to može izgledati nerazumljivo. Ali mi smo mnogi više od toga, tata.”

Nakašljao se glasno prije nego što je olujno nestao iz kuhinje.

Prislonila sam se uza zid i pustila vazduh iz pluća polako. Do vraga. Znala sam da će biti teško, ali u vražju mater.

Moj se otac opet pojavio na vratima, hodajući vamo-tamo sa frustracijom koja je dolazila od očinske ljubavi. ”Kako možeš biti sigurna da ćeš završiti bilo šta sa ovom glupošću? Ovo može isto tako lako biti početak nečega potpuno drugačijeg!”Stres u njegovom glasu djelovao je da rečenica zvuči kao prijetnja.

Sjedila sa u tišini koju je moj otac ostavio za sobom i gledala kako se prašina taloži. Na neki način, mislim da smo oboje u pravu. Ovo putovanje će sigurno zatvoriti jedno poglavlje u mom životu. Ono što me razdvaja od oca jeste moje vjerovanje da u narednom poglavlju više neću biti žrtva.

Thordis_s student ID from around the time she met Tom. Photograph Courtesy of Thordis Elva
Thordis’s student ID from around the time she met Tom. Photograph: Courtesy of Thordis Elva
Tom Stranger in 1996, the year he went to Iceland. Photograph Courtesy of Tom Stranger
Tom Stranger in 1996, the year he went to Iceland. Photograph: Courtesy of Tom Stranger

DAN DRUGI. 28. mart 2013. godine

Zaslon ispred mene pokazuje treperavi avion na mapi. Prema njenu, Cape Town je samo 29 minuta daleko. Leptirići u stomaku su poletjeli, a tiloko puno pitanja je ostalo neodgoveno a tako je malo vremena.

Do đavola, šta ako mu ne mogu oprostiti? Šta ako ne mogu krenuti dalje?

Frustirana, kliznula sam po folderima na mom laptopi, tražeći nešto što će mi smiriti živce. Bila sam pri zdravoj pameti kada sam predložila ovaj put, zar ne? U pronalaženju razloga koji će opravdati ovakvo putaovanje čitala sam opet svoj prijedlog:

Možda će ti trebti cijeli život da oprostiš samom sebi to što si mi uradio. To je na tebi i uzmi vremena koliko je god potrebno, nevezano za bilo koga drugog.

Ja se, ipak, penjem na jednu drugu planinu. I blizu sam vrha. Predlažem da se u roku od 6 mjeseci nađemo, nas dvoje, i riješimo stvari jednom i zauvjek. Uživo.

To je jedini pravi način, osjećam to. Nijedno pismo se ne može uporediti sa komunikacijom lice u  lice. I nakon svega što smo prošli, mislim da je to jedini dostojanstven i pošten način za dovršiti ovo poglavlje naše priče.

Zvućim tako smireno, tako jebeno racionalno. Kako je moguće da je ovo napisala ista osoba koja sada hiperventilira u avionu 30.000 stopa iznad Južne Afrike, puna sumnje koja kida živce?

Ćitajući njegov odgovor, osjetila sam zadovoljstvo jer se i on, takođe, osjećao konfliktno:

Priznajem da sam pao na koljena kada si predložila da se nađemo. Prepun straha, anksioznosti, opreza, paranoje. Samo navedi, sve je zaronilo. Ali ti si to rekla i zvučalo je kao da činiš nešto izuzetno veliko za samu sebe. I naravno, slažem se da treba da se nađemo. Nakon dugo razmišljanja, shvatio sam da ćemo steći koristi, da ću biti u moućnosti izgovoriti neke riječi uživo koje sam dugo htio izgovoriti i da možemo oboje zatvoriti jedna vrata.
Želim to tebi, Thordis, koja se činiš jaka, otovrena i spremna da me vidiš i kreneš dalje. Želim to sevi, jer mi je dosadilo gledati sebe kao nemogućeg za voljeti, i vjerujem da mogu krenuti dalje samo ako te pogledam u lice, otvoreno, da ti kažem da mi je žao.

Opraštanje je jedini put, rekla sam to sebi, jer bez obzira zalužuje li on oprst ili ne, ja zaslužujem mir. Jer ovo radim radi sebe. Moj oprost je usijaniji od kamena za brušenje oštrica i njegova uloga je u raskidanju veza, jer ako ja ovo mogu pustiti, jednom i zauvijek, vjerujem da će čitav moj život od ovoga imati korisit i ići nabolje. Samoodržanje u najboljem smislu.

DAN ČETVRTI. 30. mart 2013. godine

Sedam je sati bilo kada smo uzeli po piće i sjeli u hotelski bar, gledajući u baštu, pripremajući se za teške riječi. Glasan žamor je dolazio s prozora, i golema povorka osoblja me je dovela do tače kada sam odustala: ” Šta kažeš da razgovor završimo u mojoj sobi?”

Pogledao me je, šokiran. ”Jesi li sigurna? Osjećaš li se dobro u vezi toga?”

”Sigurna sam da ćemo lakše voditi ovaj razgovor ako budemo imali privatnosti. Ionako je dovoljno teško.”

Tom je zračio sve većom tjeskomom kako se lift penjao prema 12. spratu. Za razliku od njega, moje emocije su se smirile.

Gotovo spokojna, izašla sam iz lifta. Sada nema povratka.

On zakopava ruke u džepove dok ja pecam ključeve u torbi ispred hotelske sobe. Stavljajući ruku na kvaku, pretvarala se u bijeli plastični držač sa ključaonicom što mje je progonilo u snovima. U meni, sve je zatihnulo. Spremna? Pitala sam sebe.

Bez oklijevanja, okrenula sam ključ.

Tom me prati u sobu, gleda oko i nervozno osmijehuje. ”Nije loše.”

”Sjedi gdje hoćeš. Napraviću malo čaja.”

Sjeda na čošak kreveta dok se ja bavim sa kotlićem. Krajičkom oka, vidim da je zatvorio oči i ispravio leđa, kao da daje samom sebi snage. Kada se voda sručila u šoljicu sa kesicom čaja unutra, počeo je govoriti promuklim glasom. ”Nosio sam svoju zlatnu majicu to veče. Nisam znao da se treba dotjerati za ples na Islandu i nisam imao ništa moderno. Sin domaćina koji me je ugostio odveo me je u kekskluzivnu radnju i izabrao košulju. Mislio sam da je cool, u to vrijeme. Hlače na pruge su bile poklon sestre moga domaćina.”

Prihvata šoljicu sa čajem koji se isparava iz moje ruke i na momenat zuri u njega, pa nastavlja. ”Sjećam se koliko sam uzbuđe bio kada sam kupio kartu. Sjećam se da sam bio sa svojim prijateljima Carlosom i Benom kada sam te sreo izvan plesne dvorane. Bila si poprilično pjana kada si stigla.”

”to je bilo prvi put da sam probala rum”, rekla sam mu. ”Nisam znala kako piti alkohol. Niti sam znala kako se puši, iako sam uzela dim iz urolanog komada koji si mi pružio. Samo sam htjela da te impresioniram.”A nakon glasnog divljeg kašlja, zapitao sam se da nije nešto drugo u pitanju, sjetio sam se.

”Izgubio sam te čim smo se vratili unutra”, nastavlja Tom. ”Carlos i ja smo otišli direktno na plesni podij. Sjećam se kako sam se osjećao sretno i bezbrižno u toj slatkoj gomili ljudi. Onda mi je neko rekao da se ne osjećaš dobro, da si u ženskom w-c-u.

Moj um vraća užasnu sliku iz kupatila. Mrlje na mojoj novoj haljini. Moja kosa mokra zbog grljenja toaleta. Mj strah i čuđenje zbog grčeva koji su išli jedan za drugim koji su činili da se moje tijelo trese kao kuhinjska krpa. Obećanja da više neću ni piti ni pušiti ponovo samo ako preživim ovu noć. I na kraju, očajnička želja za mojom majom da dođe po mene i spasi me. Sjebala sam stvar, mama. Žao mi je.

Tom se mršti. ”Osjećao sam da je moja dužnost da odem i provjerim kako si. Pa sam otišao i popeo se, preko pregrade, u tvoju kabinu. Držao sam ti kosu dok si povraćala, a mislio sm da ću se i sam razboliti. Onda si se srušila na pod, beživotna. Sjećam se da sam te iznio vani.”

Pravi pauzu i gleda u stranu. Prije nego što sam rekla koliko sam zahvalna bila što se pojavio kao da se majka reinkarnirala da me spasi od neizbježne smrti na podu kupatila, zgrčio se gorko. ”Tada se nisam moga dosađivati i brinuti o tebi, Thordis. Bacio sam te na Bena i ostavio sa njim. Pala si na stolice iza kupatila plesne dvorane i Ben se stajao tamo, pogrbljen, iznad tebe, kada sam se ja vratio na podij.

Gledala sam ga u čudu. ”Mislila sam da ćeš me voditi ravno kući.”

Stisnuo je vilicu. ”Moja jedina misao je bila da je ovo jedini Božini ples koji ću provesti na Oslandu.Bio sam sebičan i nisam imao nikakvog obzira prema tebi. Na kraju, osjećao sam krivicu jer neki drugi momak vodi računa o mojoj curi. Pa sam te pokupio i nosio uz stepenice u ružnom osjećaju jer sam napustio zabavu.”

” I zaštitari su te zaistavili na izlazu jer su htjeli zvati Hitnu pomoć kada su me vidjeli da ti visim na rukama sa pjenom koja izlazi iz usta- Mislili su da imam trovanje alkoholom.”

”Zaboravio sam na taj…trenutak…ali ne sumnjam u to…”, rekao je to tišim glasom.

”Sjećam se toga momenta živo jer sam mislila na sekundu da ćeš poslušati njihov savjet”, rekla sam, gledajući u svoju šolju. ”Da će mama i tata  primiti poziv iz bolnice govoreći im kako im 16-godišnja kćerka leži otrovana alkoholom. Zamišljala sam da ću biti doživotno u kazni.”

”Več tri godine prije toga znao sam šta znači prevršiti u piću, i vidio sam mnogo različitih varijacija alkoholnih stanja mojih prijatelja. Mislio sam sa si samo izgubljena. Nisam mislio da si u pravoj opasnosti”, rekao je.

”’Šta god to bilo, paralizovalo me je i nisam mogla govoriti. Ali čula sam te jasno i glasno kada si odbio pomoć ambilante, govorećo osiguranju da kako me poznaješ i kako ćeš me vidjeti siugurnom kod kuće.”

Taksi je bio bijel, sjećam se. Rekao sam vozaču tvoju adresu…Sjećam se kako smo ušli u kuću. Ali ono čega se ne sjeća jeste šta sam radio sa tobom dok sam se borio da otključam vrata.”

”Prebacio si me preko ramena dok si rovario po mojoj torbi za ključevima.”

Podigao je obrve. ”Zaista? Kao vreću krompira?”

 

Klimnula sam.

Psuje u sebi. ”I sjećam se tovg hodnika, cipela na podu. Iz sjećanja, pored vješalice za kapute bile su neke stepenice slijeva, koje su vodile u kuhinju i u sobu tvojih roditelja. Tvoja soba je bila ravno s desna.” Staje i guta.

”Sjećam se skidanja tvoje odjeća.”

I ja se toga sjećam. Moje zahvalnosti kada je sa mene sklonio moju ispovraćanu haljinu. Moje olakšanje što su mi stopala slobodna van štikli. Moje frustracije zbog nemoći da izustim riječ hvala. Moj nedostatak razumijevanja kada je nastavio da skida moj donji veš. Zašto moje gaće? Zašto?

Moj stomak se pomjerio instiktivno kao da se spremam da dunem.

On ustaje, kreće se nemirno, i ide do zida nasuprot krevetu. ”Potpuno te razumijem..”Utišao je i zabacio galvu. Vjetar puše jadno kroz prozor.

Tom počinje plakati.

”Volio bih da ti mogu reći zašto sam to uradio, Thordis.”

”Uradio šta?”

”Silovao te”, rekao je, tiho.

 

 

 

This is an edited extract from South of Forgiveness by Thordis Elva and Tom Stranger 

 

”Ljudi su brzi da osude…Nisam bila dovoljno ljuta”: šta je bilo dalje 

Stojeći pod svjetlima, sa 5 kamera uperenih u mene, nedavno sam se našla na pozornici, govoreći publici od 1.200 kako sam bila silovana sa 16 godina. Do mene je na pozornici stajao Tom, koji me je silovao poslije plesa u srednjoj školi. Zajedno, dali smo Tedov talk show koji je sumirao 20 godina dug proces, u kojem je Tom preuzeo odgovornost za svoje postupke i način na koji su imali uticaja na naše živote. Pregledano je skoro 2 miliona puta u prvoj sedmici i reakcije su bile pozitivne podržavaju nas.

U showu, opisala sam nasilje koje je Tim projektovao na mene, kako sam provela godine želeći ništa više nego da i ja njega povrijedim, kako sam našla put kako da se izborim a ljutnjom koja me je gotovo koštala života, kao i da se riješim osjećaja stida koji sam – kao mnoge žrtve – nepotrebno podnosila.

Tom je opisao kako je on osjećao da zaslužuje moje tijelo to veče, bez ikakve brige o meni smaoj, i na kraju je sebe uverio da je to bio seks, a ne silovanje. Narednih devet godina provedeno je u poricnanju, u kojima je učinio sve što je mogao da nadvlada prošlost, dok se nisam suočila sa njim u bitnom mejlu koji nam je promijenio živote zauvijek.

Pitali su me zašto ga nisam tužila odmah, i jednostavan odgovr na to je bio da sam imala 16 godina sa naivnim znanjem o silovanju. Silovanja čine naoružani ludaci, neka vrsta znamenitih monstruma koje gledate na TV-u i čitate u novinama. Činjenica da Tom nije monstrum, već osoba koja je donijela užasnu odluku, činila je težim da uvidim jegov zločin koji je to bio. Na taj način, demoniziranje počinilaca u glavnim medijima nije išlo u prilog mom oporavljanju. Do vremena kada sam mogal identifikovati da je to što mi se desilo bilo silovanje, Tom je otišao na drugi kraj planete, daleko od pravde Islandske policije. U to vrijeme, 70% slučajeva silovanja je bilo odbačeno, čak i kada bi počinilac bio priveden i žrtva pokazala ozljede, ništa što bih ja mogla pokazati. Stoga, tužba nije izgledala kao plodonosan proces, i jedina opcija za koju sam osjetila da je imam jeste da zatvorim svoj bijes u sebe. Studije pokazuju da samo mali broj žrtava ima čistu priču u kojoj su išli direktno vlastima nakon što su bili napadnuti, stavljajući sramotu na počinioca, oporavljajući se i nastavljajući dalje. Za većinu nas, život poslije nasilja haos i Božji sud. Ne idemo u policiju zato što smo previše zbunjeni, uplašeni i sumnjičavi da li ćemo dobiti pomoć. Krivimo sami sebe i govorimo kako smo mogli uraditi drugačije. Od sebe pravimo nule kroz alkohol/drogu/seks/posao, ili se okrećemo samokažnjavanju kako bi oživjeli emocionalni bol. Nastavljamo da gledamo naše počinioce i pretvaramo se kao da se ništa nije desilo, jer je suočavanje sa istinom nešto previše. Razvijamo postraumatske sindrome i mentalne bolesti. Šutimo o onome šta se dogodilo iz straha da nam se neće vjerovati, ili gore, da će ns kriviti jer smo učinili ”nešto loše”. Ne čudi, zaista. U stvarnosti, jedini ljudi koji su sposobni da zaustave silovanja su oni koji su ih počinili, a opet od najranjih nogu nam govore da možemo izbjeći silovanje oblačenjem ili ponašanjem na određeni način. Ova kultura koja okrivljuje žrtve potiče ideju da postoji ”pravi način” za eakciju na nasilje. Da je žrtva nosila samo nešto drugo, da se nije smijala tako glasno, da nije pila, da se borila (više), vrištala (glasnije), išla ravno policiji, da se nije bojala napadačeve osvete – da su samo to učinili, sve bi se drugačije izdešavalo. Okrivljavanje žrtve produbljuje stid koji mnoge žrtve osjećaju i smanjuje vjerovatnoću da će govoriti o svome iskustvu.

U stvarnosti ne postoji nikakva ”prava” reakcija na komadanje tvoga života zbog nasilja. Znam da se moja saradnja sa Tomom čini kontroverznom, i reakcije internet trolova me nisu iznenadile. Ali sam zabrinuta kojom brzinom su pojedini ljudi bil bri da osude ”pogrešan” način kojim sam ja krenula u svom iskustvu. Nisam bila ”ljuta dovoljno”, trebala sam ga tužiti, napravila sam opasan presedan, treba me biti ”sramota”. Iako sam jasno rekla da moj oproštaj nije radi počinioca nego zbog mene i da bez toga, ne bih bila živa, opet su mi rekli da nisam trebala oprostiti.

To me brine. Brinem o žrtvama koji su u opasnosti da internalizacijom pogrešnog pristupa dođu do shvatanja da postoji jedna standardna reakcija na seksualno nasilje, da su postupili na ”pravi” način. Za vas, želim reći da niste učinili ništa loše. Način na koji nastavljate dalje sa životom možda neće biti gladak, možda će biti haostičan i neshvatljiv onima koji ne dijele sa vama ista iskustva, ali to je bio vaš način da preživite traumu. niko nema pravo reći vam kako da se nosite sa svojim nadubljim bolom.

I kao što i sam naslov naše priče – South of Forgivness – sugeriše, praštanje igra ključnu ulogu u dopuštanju meni da ostavim samookrivljavanje koje sam podnosila, najviše zahvaljujući kulturi koja krivi žrtvu u kojoj smo odrasli. A ipak, praštanje ne čini jezgro naše priče, u mojoj glavi. Suština je odgovornost.

Razumijem one koje se ne osjećaju dobro i čak zaziru od Toma kada ga vide i čuju na bini, znajući da je on počinio seksualno uznemiravanje. U isto vrijeme, kako prevladava ova vrsta nasilja i koliko je slab odziv prijavljivanja istih, svi smo vrlo vjerovatno bili u prisustvu počinilaca – glavna razlika je što ne znamo da su to oni. To mogu biti ljudi sa kojima smo išli u školu, koji nas pozdravljaju u prodavnici, koji upravljaju filomovima koje gledamo. bivaju birani u javne urede, vode čitave države i žive odmah do nas. Zahvaljujući slabom prijavljivanju i osudama zločina, većina njih nikada neće morati preuzeti odgovornost za svoje akcije u instituconalnom smislu. Ovo ne umanjuje težinu njihovih djela.

Dok vremena kada je Tom priznao zločin, nije mogao odležati to, čak i da je htio, jer je prošlo vremensko ograničenje. Kao rezultat, naš slušaj je propao u rupama zakona, kao i mnogi drugi, ali nije umanjilo našu potrebu da analiziramo našu prošlost i smjestimo odgovornosti osobi kojoj je i pripadala: Tomu. I još smo učinili najbolje što smo mogli kako da odgovorimo na pitanja koja se rijetko postavljaju na javnim diskursima o silovanju, gdje se sav fokus usmjerava na žrtvino kičasto odijevanje, ponašanje, položaj i seksualnu istoriju, a onda na počiniočevu uračunljivost. I koliko god to bilo frustrirajuće, razumijevam to donekle. Jer u javnom diskursu, jedini ljudi koji pričaju o nasilju kojem su bili izloženi su, uglavnom, žrtve. I zato imamo samo njihove priče da analiziramo, njihove detalje da razmatramo. ”Je to ona rekla da je pila to veče?” Ova tradicija jednostranog slijepog sagledavanja treba biti preusmjerena za žrtve na osobu koja je odgovorna, počionioca.

Ne dijelim priču o tome kako sam je procesuirala nasilje koje sam pretrpila slušajući preporuke drugih.

Moja priča je jedinstven iskaz podijeljen u nadi da može pomoći u javnoj diskusiji o seksualnom nasilju.

Kao društvo, naša je dužnost da se borimo protiv nasilja. Kao individalci, imamo prava da se oporavimo od tog.

 

 

Tekst prevela: Ana Galić, dipl. prof.

(Izvor: theguardian.com)

Advertisements

5 thoughts on “Mogu li oprostiti čovjeku koji me je silovao?

  1. Poštovanje,
    Vjeruješ li da sam prevela tekst za jedno veče? Žena je toliko u pravu da nismo svjesni toga. I kultura okrenuti ka žrtvi kao krivcu – apsolutno je u pravu, a nas treba da bude sramota jer kada se takve stvari dese, a dešavaju se, mi kao krdo bizona navalimo na tu osobu upravo sa takvim pitanjima da ona sama zaključi da je ona kriva jer je maltretirana i zlostavljana. Mislim, stvarno. A najgore je ćutati. Pričajmo. Svi. Činimo svijet ljepšim.
    Iskreno, Ana

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s