DA LI NAM JE VRIJEME DATO ILI ZADATO?

Mislite da ne radim, da odmaram. Ali – ja sam majka. To svjedoči i budnost u ovo doba (03:39). Flašica mlijeka čeka na stolu, hladnog mlijeka koje se s vremenom zagrijava, ali koje ne smijem podgrijati zbog visokih vanjskih temperatura koje ga odmah pretvaraju u kiselo. U pet će se dijete probuditi. I još jednom oko pola sedam – sedam. Presvlačenje pelene, oblačenje – da ili ne (zbog vrućine) tanke majice i šorca. Jurnjava po kući. Hrana – malo vajkrema i hljeba. Voda. Sok. Televizija – crtani filmovi. U međuvremenu sklapam razvučeni krevet, pristavljam kavu, čekam muža da se vrati iz noćne. Umivam se, češljam trenutno neisfeniranu kosu, koja jako loše izgleda, ali je puštam da bude kakva jeste, da prodiše malo, a opet ja se držim one maksime da nije sve u izgledu, da je unutrašnja ljepota bitna i tome sl. Odmah razmišljam (a i bez razmišljanja sama beba će me podsjetiti neumornim vađenjem patikica iz ormara) kada i gdje ću otići u šetnju sa curicom, gdje je pustiti da trči, da se igra sa svojom Mimi (lopta Miki Mausa); uz kavu pregledavam koji odgovori su mi pristigli na poslane mejlove u kojima molim nadležne fondacije da mi pomognu bar sa savjetom kome da se obratim radi pripravničkog staža ili eventualnog zaposlenja; dobijam odgovor da odem na kruzer…bacam jednu od majčinih kletvi i odmah se prekrštavam i govorim – Bože, oprosti! Onda vriska krene iz jedne prostorije,  a moje trčanje iz jedne u drugu prostoriju. Utom dolazi i muž, pitam ga da li je gladan – jeste, pravim doručak, jedemo, pričamo, već je pospan, ali najsretnija je naša curica. Osjeća da su tu i mama i tata i mirna je. To mirna je znači sljedeće – dok nas dvoje pričamo u trpezariji, ona se popela sama na kauč, zbacila robicu sa gornjeg lijevog ćoška i sve što tu uredno za nju stoji (pelene, vlažne maramice, krema, puder, peškir i pamučna pelena); iščupan ruter sa stolića u desnom uglu prostorije; prosuta voda po malom stoliću na sred sobe koju voli puštati iz flašice; nešto izmrvljeno pod nogama u kombinaciji sa majicama koje je pobacala, a pronašla na polici ispod televizora. Lagano spremanje.

Šetnja. Sunce je već jako, njoj to ne smeta, samo da se dočepa svoje livade u lokalnoj školi gdje može trčati, a da ne gleda kuda ide. I još joj smetaju mamine ruke na njoj – ona to može sama. Polako shvatam da sam na odmoru. Čekam ženu koja će se vratiti sa mora kod koje trebam početi raditi od 5. jula. Potreban joj je neko za djecu, da sprema stan i kuva. Plač kada se vraćamo u kolica – vani bi bila stalno da može. Ali sada već razumije kada joj kažem da idemo dalje ili da ćemo doći večeras. Govori mi: – Mama. I ja se ponosim.
Presvlačim je kada se uneredi. Pipnem joj kičmu. Osjetim godine koje dolaze, teret koji će podnositi, starost. Vidim male savršene noge i prstiće. Vidim obuću koju će nositi i u kojoj će joj noge biti mokre. Vidim svoju majku. Vidim patnju.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s