KAKO POBOLJŠATI ŽIVOTNI STIL U BOSNI I HERCEGOVINI? Piše: Ana Galić iz Banja Luke

I za blog pratioce obavijest:

Objavljen tekst pod pod nazivom – Dobar dan, gospodine Zdravko, o čemu možete pročitati klikom na TourGuideMostar, kao odgovor na konkurs pod nazivom Kako poboljšati životni stil u Bosni i Hercegovini?
Tematska kategorija – u ovom gradu živim stilom kakvim ja hoću…

Pošto je konkurs ujedno i nagradnog karaktera, slobodno otiđite na gore pomenuti link ili na FB stranicu Tour Guide Mostara, te svojim glasovima dajte do znanja da vam se priča dopada. Hvala vam!

Vaša Ana


Godine: 34

Grad: Banja Luka

Zanimanje: Diplomirani profesor filozofije i sociologije

 

Dobar dan, gospodine Zdravko

 

 

-Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.

Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.

-Biciklo, poni, i ajmo lagano.

Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.

Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…

Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…

-Dobar dan, gospodine Zdravko!

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

-Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:

-Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?

-Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…

U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.

-Ajde živio!

-Bog ti dao zdravlje!

Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.

Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.

Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.

-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…

Zdravko izađe ćutke, pognute glave.

 

(Izvor: tourguidemostar, foto: Ana Galić)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s