Novi tekst o ljubavi, i onima koji su se rvali s njenim oblicima (izobličenjima).
Piše: Danilo Topić.
Tekst pročitajte u nastavku:
“Jednog jutra pred zatvorom u Readingu osvanuo je Oscar Wilde”, pisao je nekad Malcolm Lowry u svom alkoalhemičarskom remek-djelu “Ispod vulkana”. Da li je to bilo praznovanje žaljenja nad nepravdom nanesenom pjesniku, ili je, poput samog Wildea, znao da je to tamnovanje bilo mnogo više od šablona o kojem se može napisati gomila (ispraznih) rasprava o društvu i položaju umjetnika u njemu, da je ono bilo njegova sveta i intimna metamorfoza, čiji je anatema i zatočenost povodom “sodomije” (homoseksualnosti) samo najspoljašnjiji izraz, da je čitav jedan život samo ekspozicija za takvo iskustvo. I u pjesnikovom djelu vidi se odjek te luckaste i veličanstvene individuacije: prije tamnovanja, to je bilo djelo stila, opsjednuto svilenom gracilnošću i egzotičnom nastranošću, opijeno spajanjem klasicističke preciznosti i simbolističkog mjesečarstva, a nakon tamnovanja, to je bio stil djela, opsjednuta okrenutost nespoznatljivoj drugotnosti koja podsjeća na pokajanje ubice ili lucidu intervallu, trenutak bistre svijesti u umovima takozvanih psihički oboljelih.
Obraćenje iz metrpolitanskog kicoša u izgubljenog jurodivog nije nimalo slučajno. Wilde je, naime, nakon ljubavnih čarki sa mladim homoseksualnim plemićem Alfredom Douglasom osuđen na tucanje kamena u Readingu, kraljevskom zatvoru u Berkshireu, gdje je upoznao Charlesa Thomasa Woolderidgea, bivšeg pripadnika kraljevske konjičke garde koji je tu čekao izvršenje smrtne kazne pošto je svoju ženu zaklao na ulici. Njemu je Wilde posvetio “Baladu o tamnici u Readingu”, poznatu po stihovima:
Svako ubija ono što voli
Nek zna se što je i na čem
Neko to čini prezrivim pogledom
Neko laskanjem sve jačem
Kukavica to poljupcem čini
A hrabar čovjek mačem!
I, iako su o ljubavi napisane knjige, ispjevane pjesme, nigdje više nego u toj poemi ljubav nije jasnije sagledana i nazvana pravim imenom: ona svoj smisao i dovršenje nalazi u smrti. Onaj koji voli potucati se gradom noću nikad neće poricati tiho ushićenje kojim ga zapljuskuju stvari kad se približava velika oseka postojanja: ulična rasvjeta je pogašena, svjetlost iza prozora više ne gori, mala životinjska bića su se razbježala pod šahtove i liše biljaka, čak i ulaz u crkvu je zaključan. U noćnom posmatraču, usamljenom i možda pripitom, tad raste i buja neka tiha i široka, vedra milina, lišena sentimentalnosti koliko i logike: on se upoznao sa silama kopnjenja i umrtvljenosti, on zna da noć tad praznuje saučesništvo koje je ljubav sklopila sa Tanathosom preko onog što Japanci zovu “kokorom”, dušom stvari.
Ona latinska izreka, da o mrtvima treba govoriti samo dobro, nalazi svoj uzrok u onoj sumračnoj vedrini ljubavi kojoj neodoljivo podliježemo, one prema mrtvom prijatelju. Kad se govori o Rimbaudu, svi se dotiču pitanja zašto je prestao pisati pjesme, koji je stvarni razlog tome, a niko se ne sjeća kad je počeo pisati: kad je vidio mrtvog vojnika na livadi. Možda je čitava ljubavna estetika nepomično osluškivanje jednog arhetipskog rekvijema, možda samo latentna eshatologija; možda bi neki oprezni istraživač, netrepćućim pogledom absorbovan u ošamućeno bezdno istorije, otkrio da je helenski Olimp – to je Nietzsche morao znati – izgledao drugačije nego što to podlom znatiželjom svakodnevnih istoričara očekujemo: izmrcvareno, degenerisano, iscjeđeno, samrtno, kao legija blijedoputih zatočenika koncentracionog logora, a ne kao razmahana, elitistička raskoš. Ne treba tražiti od ljudi da prihvate tu predstavu, to bi ih samo učinilo zbunjenima i nervoznima: treba od njih zahtjevati dovoljno smjelosti da to zamisle.
Gledajući smrt kako se nadvija nad voljenim bićem, noćni posmatrač ulazi u jedan novi prostor, drugačije dimenzionalnosti simbola, on se kreće, kako piše Milena Jesenska o Kafki, “kao go među obučenima”: i noseći svoju nevidljivu golotinju, on ne može ne prihvatiti učešće u toj noćnoj dijalektici ljubavi i smrti, a ono uvijek znači ubistvo, prezrivim pogledom ili laskanjem, poljupcem ili mačem. Ophrvan bremenom tajanstva sraslosti Erosa i Thanatosa, on se više ne vraća na svjetlost dana: sfingasta erotika te sraslosti dopušta mu da se raduje nebuloznom lutanju kroz noć, koje uvijek mora imati višu svrhu uvertire za epsko iskustvo, dopušta mu da bdije cijelu noć da bi u praskozorje išao na obalu rijeke ili mora i, poput de Chirica, skuplja školjke, kamenje i morske ježeve, oduševljavajući se gmizavim stvorenjima dubina. On sad stoji pred vrtoglavošću hermetičke dijalektike sraslosti i ima mogućnost da spriječi nestajanje voljenog, pod cijenu degutantne objašnjenosti tajanstva, i drugu mogućnost, da ostane vjeran saučesništvu dvostrukog tajanstva, pod cijenu smrti voljenog. On stoji pred tim đavolskim ugovorom sa manje uzvišene klasičnosti nego Faust pred Mephistom: sama činjenica da može odlučivati, da je ostao donekle analitičan, svjedoči da nije potpuno opsjednut dioniskim amokom, strastvenošću tragedije. Ali upravo tu nailazimo na odgovor na pitanje koji će put odabrati: kad shvati apriornu smiješnost, objektivnu uzaludnost i smiješnost svoje odlučivačke poze, njenu očiglednu ništavnost pred onim što je previše ogromno, nezavisno i strastveno da bi ju uzelo u obzir, da bi uopšte uzimalo u obzir, on odbacuje blesavost nedoumice, odbacuje smješnost svog sopstva i još luđačkije zaronjava u tajanstvo činom očajnika i kamikaze. Zato je mogući prigovor: ako je zaista volio to biće, zašto je odlučio njegovu smrt, taj sebični koji je više cijenio estetiku ljubavi od same ljubavi? potpuno bespredmetan prigovor, jer kako je gore objašnjeno, njegov čin je samoprezirateljski, flagelantski. Da li je u tom činu sebe potpuno predao radikalnoj drugotnosti voljenoga, postavši zauvijekost druge obala, ili je uništio samo drugog postavši on, čineći ljubav solipsističkom, ili je i voljenog ponio u smrt zajedno sa sobom, jer je razbio ti i ja, objekt i subjekt neophodan za ljubav, uništio svaku obalu jer više nije bilo one jedne koja bi sobom stvarala drugu? To je krajnje pitanje, neodgovorljivo, i pred njim stoji ljubavnik kao pred vulkanskim kraterom, kršeći ruke i bijesno prevrćući očima, a kad bismo morali odgovoriti na njega, ne bi li odgovor bio: hajde pokušaj.
Rijetki su to shvatili. Osim spomenutog Wildea, Nietzschea, Kafke i Rimbauda, to su Šveđanin Strindberg, Francuz Lautreamont i Japanac Mishima. Isfrustrirana, čudesna stvorenja koja su pisala djela opsjednuta pokušajem odgovora na neodgorljivo pitanje koje leži rasklopljeno u srži dvostrukog tajanstva. Kakva ironija da su upravo oni sebe smatrali nesposobnim voljeti i biti voljen!
(Foto: Danilo Topić)
©Ana Galić magistar filozofije 