(To je ukratko rečeno Kjerkegorov etički sav koji zastupa, kako sam kaže, u Brevijaru. )
Zašto je bitno birati samog sebe? Onaj koji to nije uradio vjerovatno je sada na časovima nekog lifecoucha, tragajući kroz učenja njemu tuđih iskustava upravo za samim sobom. Negdje usput mi sebe u stvari izgubimo, a da toga nismo ni svjesni. Ali isto tako nikad nije kasno da se pronađemo opet. I da se izgubimo opet. I pronađemo opet… Bez sebe ne možemo dalje.
Pročitajte više o traganju za samim sobom slijedeći našeg prvog egzistencijalnog misliOCA – Kjerkegora.
Očajanje u mislima
Vrlo dobro je poznato da je Kjerkegorov prvi stadij u stvari – estetički, koji prolazi svaki čovjek. Jedan kreće dalje, prema etičkom, a jedan ostaje na ovom stadiju. To je život jednog trenutka, površan, lepršav. Jedan maskenbal gdje se nikad ne otkriva ko je ko. Tu Kjerkegor definiše čovjeka fizički, a duhovno ne, nimalo. Kroz različita zadovoljstva estetičkog čovjeka dolazi i do onoga gdje se takođe na fizičkom planu iščekuje fantazija, što će Kjerkegor označiti kao očajanje. Međutim, i ovdje se upravo bitno razlikuje njegov pojam OČAJANJA – to je OČAJANJE U MISLIMA. Kada smo stalno van samih sebe. A stalno smo van samih sebe jer je naš život razapet između dvije velike suprotnosti: džinovske energije i ogromne ravnodušnosti. Očajanje obuhvata cijelu ličnost, sumnja samo misao, da se zna i razlika između očajanja i sumnje. Sumnjati se može i bez biranja, ali očajavanjem ti biraš. A zašto je Kjerkegoru toliko stalo do odlučivanja, do izbora?
Jer ČOVJEK BIRA U STVARI SAMOG SEBE, NE SLUČAJNO, NE U SVOJOJ NEPOSREDNOSTI, VEĆ U SVOJOJ VJEČNOJ VAŽNOSTI.
Koliko je bitno očajavanje kako ga Kjerkegor predstavlja jeste i uslov za očajavanje – to je naše htijenje za očajavanjem. U slobodi.
Ono što jedino mogu birati ako biram apsolutno to sam ja sam, jer bilo šta drugo je u stvari konačno i ja ne biram apsolutno jer ne biram samog sebe. Etički čovjek nastavlja ono što je viši estetičar započeo – to nas ljude uzvisuje nad anđelima.
Osvijesti se
To je ono što od nas hoće Kjerkegor. I dotle jedino i možemo dogurati jedni sa drugima. Ništa nije veliko biti ovaj ili on, nego biti ti sam. A to može svako, kaže Kjerkegor.
Zlo, da raščistimo, nije u estetskom nego u indiferenciji. Estetički i etički stadij se razlikuje po stepenu apstrakcije čijim stepenicama se penje etički čovjek te samim tim drugima djeluje nekako tajnovit, ali sam etički čovjek nije niti dobar niti loš u odnosu na estetičkog, niti je sam estetički čovjek po svojim izborima niti dobar niti loš.
Mnogo je sličnosti sa Kantom i kategoričkim omperativom, tako da se po ko zna koji put i ovdje kod Kjerkegora takođe spominje dužnost etičkog čovjeka, kao onoga što ga čini velikim – dužnosti kao unutrašnjeg imperativa, ne neke vanjske dužnosti. To bi trebalo da shvatimo i mi koji se gušimo svakodnevnim obavezama.
Jer, kako Kjerkegor naglašava – život je ponavljanje. I budimo spremni na to.
Ćutanje
Religiozni stadij je treći i završni stadij za Kjerkegora. Čovjek se moli. Kako? Ćutanjem. Živi – stradanjem. Kjerkegor ne može umaći činjenici da mu je otac bio svešteno lice. Bog je stanica na kojoj se njegovo putovanje zaustavlja. Na kojem ćemo mi stati? I da li ćemo krenuti uopšte? A vidimo da to svako može.
Oko vremenosti, prolaznosti sve se okreće.
Pjesnici su sveštenici. Jer imaju ono što među običnim ljudima uglavnom nedostaje – da, to je vjera. Ali ko bi se danas od nas zaista usudio svoga sina prvijenca žrtvovati kao Avraam? Te se odluke bojao Kjerkegor, a i ja sam. Međutim, život će ti prirediti nešto slično, tako da nema razloga za zabrinutost.
Apsurdom završavaju mnogi mislioci pa tako i Kjerkegor. Samo moramo biti hrabri za paradoks egzistencije.
Niko neće biti zaboravljen, ali je svako postao veliki u srazmeri svoje n a d e.
©Ana Galić magistar filozofije 