Jednom je postojao jedan čovek po imenu Kardinal Njumen

Povodom godišnjice rođenja Aldousa Huxleya, koja se obilježavala juče, pročitajte odlomak iz dijaloga njegove nenadmašne distopije Brave New World, između Upravnika i Divljaka, prije nego što Divljak odluči da u civilizovanom svijetu gdje se ljudi ne razmnožavaju tjelesnim putem, a mjesto svemu okrenutom teškim mislima nije dozvoljeno, nego je čak i kažnjivo – NEMA MJESTA, te nakon novinarske hajke na njegov isposnički život okonča, objesivši se.

Knjigu preuzmite klikom na Vrli novi svijet, Aldous Huxley (ćirilična verzija).

Elem, kao što rekoh, jednom je postojao jedan čovek po imenu Kardinal Njumen. A, evo i knjige.” On je izvadi. “Kad sam već kod toga, mogao bih i ovu da izvadim. To je od jednog drugog, koji se zvao Men de Biran. To je bio filozof, ako znate šta je to.”
“To je onaj koji sanja o manjem broju stvari nego što ih ima na nebu i zemlji”, odgovori smesta Divljak. “Upravo to. Sad ću vam pročitati nešto o čemu on jeste sanjao. U međuvremenu, čujte šta veli onaj stari arhipojac.” On otvori knjigu na mestu obeleženom komadićem hartije i poče da čita: “Mi ne pripadamo sebi više nego što nam pripadaju stvari koje su naša svojina. Mi nismo stvorili sebe, stoga ne možemo ni biti iznad sebe. Mi nismo svoji gospodari. Mi smo božja svojina. Nije li naša sreća upravo u takvom pogledu na stvar? Je li ikakva sreća ili uteha smatrati da pripadamo samima sebi? Tako, možda, misle mladi i ljudi od uspeha. Njima se može učiniti velikom stvari to što je sve, kako oni misle, po njihovom – što ne zavise ni od koga – što ne moraju misliti ni o čemu van neposrednih potreba, što su slobodni od tegobe koju predstavlja stalna zahvalnost, stalna molitva, stalno povezivanje svojih dela s voljom drugoga. No, vremenom oni, kao i svi ljudi, dođu do zaključka da nezavisnost nije za čoveka – da je ona neprirodno stanje stvari – da neko vreme može poslužiti, ali da nas ne može bezbedno dovesti do kraja…” Mustafa Mond stade, odloži prvu knjigu, uze drugu i poče listati.

 

 

 

 

Advertisements

2 thoughts on “Jednom je postojao jedan čovek po imenu Kardinal Njumen

  1. ….Da, čini se da mi danas živimo u tom Vrlom (Hrabrom) novom svijetu, i da smo sve samo ne civilizirani. Uostalom, nije mi jasno zašto ljudi brkaju riječ civiliziran s kulturan, inteligentan, otmjen; kad ta riječ znači stanovnik grada (civis – građanin), a tko kaže da su stanovnici grada tako kulturni kao što mnogi misle. Ja sam u životu sreo više kulturnih i inteligentnih seljaka nego građanina. Zapravo, većina stanovnika gradova su za mene napuhane budale, koji misle da su jako pametni zato što žive u gradu, a da su ljudi koji žive na selu idioti, nepismene budale. Uostalom, nismo li svi mi potekli sa sela? To je kao s riječju plemenit koji znači sebičan, zatvoren, a ne otmjen, uglađen…

    Liked by 1 person

    1. Ja sam se toliko šokirala prvim put kada sam shvatila da se Divljak ubio. Sve do tada tinjala je u meni nada da će uspjeti, da se savladati one neobavezne odnose muškaraca i žena; nemogućnost- ne biti sretan i uzimanje pilula za sreću i uopšte toliko su mi se te klase i maltretiranje beba usjekle u mozak, da je kraj ipak bio – za očekivanje. U takvom svijetu gdje se Šekspir baca u nenaseljene dijelove svijeta (i to ne zato što mi je on omiljeni pisac, već jer je jednostavno kulturni stvaralac) jedan čovjek kojem nije bitno da li mu je majka iz ove ili one klase, niti bilo šta što rade ti civilizovani – dakle – koji misli SRCEM – nema mjesta.

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s