SASVIM SLUČAJNO

Neke stvari koje smo uradili u prošlosti u stvari prestavljaju tek sjeme nečega, upravo onoga što sam baš JA pozvana da uradim, ali ukoliko ne slušamo svoje srce ili nam se teško prohodni balvani života obruše na put, put nas odvede od prave staze, od nas samih i nakon malo ili više lutanja opet nabasamo na – SEBE. Na kraju, to i jeste jedini put.

Juče sam kontaktirala Borisa Maksimovića. Zaista jednog finog mladog gospodina koji me je na prvu osvojio svojim šarmom i ljubaznošću, a da sam to potpuno i zaboravila. Na početku svoje novinarske karijere kada sam još uvijek istraživala ono do čega je meni stalo, čitala sam Klub putnika. Po pravilu tragajući za nekim iz Banje Luke, vidjela sam mladog Borisa i njegove putopise. Odabrala sam tekst iz Danske, kako me rodno mjesto Serena Kjerkegora odmah privuče, javila se Borisu, i objavila njegov tekst Kopenhagen ili neponovljiva rutina života.

Od 8. oktobra 2015. je za mene prošlo zaista mnogo. Trudnoća, rođenje djeteta i sada evo i druga trudnoća; završetak novinarskog posla ( i rekla sam sebi NIKAD ponovo), početak rada kao njegovateljica, pomoćni radnik u kuhinji, pekari; prvi autorski tekstovi, kako filozofski, tako i književni – objavljeni u Beogradu, Novom Sadu, Banjoj Luci – prevodi u stručnim časopisima, kontakti sa profesorima filozofije u inostranstvu, nastavak magistarskog studija i upis u 2. godinu (konačno, jer to mi je bilo nešto najbolnije što sam uradila sama sebi i tada sam i prestala da čitam); gostovanje sa svojom Radničkom pričom kod Aleksandra Hršuma na PINK BIH, te predstavljanje onoga za šta se borim – da ukažem koliko je siromaštvo prisutno među nama i da nas u stvari nije briga što nečije dijete nema šansu da putuje; da studira; da mašta;

Danas razmišljam o svome ocu zbog kojeg sam u stvari i upisala filozofiju.

– Moraš upisati fakultet. TI jednostavno moraš upisati fakultet. Ne možeš ostati na srednjoj školi.

-Ali, tata, već sam jednu šansu propustila, izgleda da to nije za mene. I ne znam zbog čega je to toliko bitno.

-Fakultet je nešto više od diplome, od tog papira. Tu prođeš sebe, vidiš nešto i sazriješ. Ne mogu ti to objasniti, ali nešto se sa čovjekom desi što te izgradi.

Koji je nosio da čita knjige i dok je kao dječak čuvao krave oko kuće; dok je studirao ekonomiju i radio – punio je tavan knjigama; i danas je učlanjen u biblioteku i čita. Takve roditelje treba svako od nas imati.

Zato nastavljam svoj put. Sa knjigom.


Opet sam kontaktirala Borisa, ni ne znajući da sam već čula za njega, a ovaj put njegovu izdavačku kuću IMPRIMATUR s kojom od prošle godine takođe počinje da izlazi i Časopis Talas jer sam SASVIM SLUČAJNO došla do Imprimatura pišući im o Kuhanju Slađane Perković, knjigi prvencu čiji je izdavač Imprimatur, a osnivač Boris Maksimović, te kako bi me usrećilo da dobijem primjerak – jedan za sebe, a jedan za svoje čitaoce. Javio se Boris i pripremio dva primjerka.

Čekam knjige u svome sandučiću i čim ih dobijem, jedna ide vama!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s