Pobožna negacija

Dva su temeljna odnosa čovjeka prema svijetu: stvaralački i uništavalački. Njihovi izrazi su homo faber i homo destructus, a dijalektika tih bića znači njihovo stalno međusobno “objektivisanje” poništavanjem jednog od drugog. Kad ta dijalektika sebi dozvoli stagnaciju, i jedan od njih zavlada despotski samovoljno, čovjek osjeća gorko peckanje parazita u svom srcu koji je naznaka velike krize.
U vremenu na čijim je obrazima osamnaestovjekovno prosvjetiteljstvo i rani industrijalizam ostavio neizbrisiv pečat, istovremeno kainovski i faustovski, homo faber je počeo da vlada. Njegovo oruđe u početku je bilo humanističkog porjekla, da bi se kasnije humanizam odrekao bilo kakve transcendentalnosti i postao knjiškoucrvljeni racionalizam provincijalnih entuzijasta, a zatim pragmatizam fabričke trake. Voltaireovo “obrađujte svoj vrt” više ne pretpostavlja rajski vrt ili metafizičku hortikulturu drevnog kineskog čovjeka, nego plitki egoizam nastranog radikalizovanja homo fabera. Kažem radikalizovanja, iako bi redukovanje bilo bolja riječ, pretjerano redukovanje, atomiziranje koje se vršilo sve dok se nije ostvarila ona Černiševskijeva rečenica da “savremenom čovjeku kobasica vrijedi više od Shakespearea”. Ta prekretnica se dogodila usljed čovječanstva koje je patilo od manjka homo destructusa.
Sartre u “Zidu” govori o tzv. “crnom čovjeku”. Pritom ne misli na negroidnu rasu nego upravo na čovjeka razoritelja. Takav čovjek je nomadski ubica, lutajući fantom, svuda je samo gost koji prolazi i uništava. Ipak, on je poetska pojava, ali ne u sasvim klasičnom smislu. Stvaralački poeta je uvijek inicijacijski, on svoje Sebe daje Apolonu i nimfama, uvijek je samozaboravan i zamišljen. Uništavalački poeta “negirajući svijet stvara sebe”, kako kaže Hegel. On nije više inicijant, nego putnik prema individuaciji; on ne teži brisanju sopstvenosti u sveopštosti, nego sveopštosti u sopstvenosti. Evo nekoliko primjera, iz istorije, književnosti i filma:
Herostrat je bio možda prvi poznati “crni čovjek”: spalio je Artemidin hram u Efesu, navodno zato da bi postao poznat, dakle da bi se samoostvario u narodu. Ne treba zaboraviti da se djelo spaljivanja, prema legendi, odigralo u noći rođenja Aleksandra Velikog, koji će jednog dana, prelazeći preko Azije, vjenčati na hiljade svojih vojnika sa azijskim ženama i ostaviti tamo gotovo neizbrisiv trag helenizma. U toj naizgled bezazlenoj legendi progovara zapravo tamni i genijalni dijalektički flert između homo destructusa i homo fabera.
Drugi primjer nas vodi u poslijeratni Japan, tačnije skroz do Zlatnog Paviljona, kultnog budističkog hrama u Kyotu, japanskog nacionalnog blaga, još tačnije do drugog jula 1950. u 2:30, kad je mladi zen budistički učenik, od djetinjstva isfrustriran svojom govornom manom (mucavošću) i ružnoćom, spalio svetilište zbog ljubomore na njegovu ljepotu. Dijagnostifikovana mu je shizofrenija i uskoro je umro, a hram su vrijedni Japanci brzo rekonstruisali, ali ono što nas ovde zanima više od same istorijske činjenice jest roman koji je pisac Yukio Mishima napisao na osnovu nje: “Zlatni Paviljon”, djelo koje se usudilo odmaknuti se od šablonske osude takvog “varvarskog” čina i postaviti burno duhovno stanje priomanskog učenika na drugačije noge. Iako je djelo pisano u ja-formi, dakle iz učenikove (Mizogućijeve) perspektive, glavni lik je možda upravo sam Zlatni Paviljon, slično Andrićevoj “Na Drini ćupriji”. U romanu se hram i njegova nezemaljska ljepota pojavljuju istovremeno kao objekt Mizogućijeve najveće ljubavi i najsvirepije mržnje: on se jednostavno isprječio između njega i spoljašnjeg svijeta. Kad god Mizogući želi preći preko praga ljudskog svijeta, imati seks ili kockati se, u svijesti mu se pojavljuju halucinacije božanstvene ljepote Zlatnog Paviljona i on pada u nesvijest. “Od čega me Zlatni Paviljon stalno štiti iako ga nisam molio za to?”, pita se on. Zato je njegov piromanski čin samoostvarivački: roman se završava pošto je nakon spaljivanja pobjegao na obližnje brdo i zapalio cigaretu rekavši sebi “hoću živjeti”.
Još jedan primjer, ovaj put iz filma. Mnogi su gledali Scorseseov film “Taxi Driver”, ušao je u pop kulturu i pomogao širenju kulta ličnosti oko Roberta De Nira. Usamljenog taksistu Travisa okružuju demoni insomnije i depresije, a onda upoznaje zaposlenicu u predsjedničkoj kampanji nekog senatora. Mlada plavuša ga nakon prvih naznaka ljubavi ostavlja i on lagano postaje pomalo opsjednut atentatom na senatora, u kojem je vidio njenu “zabranjenu” identifikaciju.  Isprva je htio dati Sebe u drugotnost nje, a zatim je, izgubivši ju, htio nametnuti svoju sopstvenost uništenjem njenog smisla.
Ono što prvo upada u oči jest da su sva trojica, Herostrat, Mizogući i taksist, identifikovani sa predmetom uništenja. On je medijum njihove individuacije, njihov kabski meteor. Homo faber i homo destructus su prirodna inverzija jedan drugog, različite strane iste medalje. Weininger u “O krajnjim životnim svrhama” govori o sadistu kao o onom anđelu koji pada sa neba okrenut licem prema Zemlji, a o mazohisti kao o onom koji pada okrenut licem nebu koje napušta. Poeta uništavatelj kao polaznu tačku ima sveopštost koje se mora rješiti, a poeta stvaralac polazi od sopstvenosti na koju gleda sa dubokim preziranjem.
Moguć prigovor bi bio: zar u razdobljima od osamnaestog vijeka do danas, kad su ratovi i siromaštvo intervenisali kao svjedoci očiglednosti latinske “homo homini lupus”, možemo govoriti o manjku homo destructusa? Ali, upravo dijalektika stvaranja i uništavanja nedostaje tom vremenu. Današnji homo faber i nije homo faber, nego njegova iscerena karikatura, njegova smiješna dislokacija perfidnom svakodnevnošću novog humanizma; on je dijalektički osakaćen. Radikalizovanje ili brutalno redukovanje “svog vrta” na uskogrudnog malograđanina podjednako je i ekspanzija kvaziuništavalačkog čovjeka. Zato je homo faber prevaren upravo svojom apsolutističkom vlašću.
Produbiću analogiju: stvaraocu pripada krug, uništavatelju kocka. Krug je savršenstvo, kocka je ćoškovita fleksibilnost igre, mogućnosti grijeha. Da bi čovjek ušao na vrata kontemplacije mora pristati na igru kruga i kocke, mora se namjerno odreći sklada da bi namjerno ponovo stvorio sklad. Misao je čista kvintesencija negacije, misliti znači stalno se odricati svijeta. Filozof je uništavatelj, piroman. Da bi se mislilo mora se prevariti egzistencija: odričem se bilo kakvog poretka, po-sebne jasnosti i svjesno ulazim u nemirni okean da bih iz njega izašao u novom poretku. Ovde pod mišlju treba podrazumjevati i iracionalnost kao i nadracionalnost, podsvijest i nadsvijest. Egzistencija se odlaže da bi se stvorila.
(Fotografija: Zlatni Paviljon u Kyotu, rekonstruisan)
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s