DAMIR NIKŠIĆ Kako preživjeti s mozgom a bez para

Damir Nikšić je stvaralac već duže vrijeme prisutan na našoj kako umjetničkoj, a kao angažovani pojedinac neminovno i na političkoj sceni. Nama je najbliži kroz svoje stand up nastupe, a i mi u Banjoj Luci smo imali priliku saslušati ga početkom ove godine u Tvornici, kada je kroz šalu u stvari govorio o veoma ozbiljnim temama koje potresaju naš svakodnevni život u Bosni. To ga i čini posebnim.

1. Da li biste sebe okarakterisali kao mislioca i šta za vas znači u stvari misliti danas?

“Mogao bih sebe okarakterisati kao komentatora društva. Svako je danas mislioc, a i komentator društva, svako ko ima račun na društvenim mrežama, blog, vlog. Nije to ništa za šta je potrebna neka diploma ili velika pamet. Potreban je zdrav razum, razboritost, svijest o društvu, o pravima, slobodama, slobodi izražaja, govora…

Problem nije u tome kako misliti, već kako sve te misli, ideje, koncepte, stavove, uvjerenja komunicirati. Čak se i istomišljenici svađaju jer jedni druge često pogrešno shvaćaju. Problem je ili u komunikaciji ili u artikulaciji.

Uzalud je da mislimo ako te misli ne znamo artikulisati, ako ih ne znamo prenositi, komunicirati, a potom prepoznati istomišljenike i onda ne polemisati s njima o sitnim detaljima i neslaganjima (kako to po inerciji obično ide) već se uvezati i organizovati.

Taj nam je dio društvenog angažmana malo “atrofirao” – to druženje i organizovanje u zajedničku misao, zajednički san, zajedničku stvarnost.”

2. Imali ste priliku studirati u Americi – može li se porediti obrazovanje u Bosni i Hercegovini sa onim na inostranim institucijama? Šta je to što nam naviše nedostaje?

“Ne znam za ovo sada obrazovanje. Ja mogu samo porediti obrazovanje koje sam ja imao u socijalističkoj republici sa obrazovanjem u Americi ili Bosni i Hercegovini danas, ovim “po Bolonji”.

U svakom slučaju mi smo u tada uglavnom “savladavali” teoriju. Možda ne zato što smo veliki teoretičari, već što su nam škole bile slabo opremljene kako bi imali i zadovoljavajuću praktičnu nastavu. Dosta toga se učilo napamet. To je takav sistem – predavački. A u Americi insistiraju na istraživanju, uče te da praktično koristiš izvore, biblioteku, podatke, arhivu, uče te da pronalaziš rješenja, a ne da ih bubaš napamet.

To je vjerovatno tako zato što im je i pravo, to Anglo-saksonsko, temeljeno na slučajevima. Pronalaziš slučajeve i onda ih studiraš (case study), a ne bubaš napamet čitavo Rimsko pravo, tj. nastavno gradivo, od korica do korica kao pjesmicu.”

3. Da li smo dovoljno angažovani kao pojedinci i zbog čega jesmo ili nismo?

“Angažovani smo dovoljno u tzv. “crnom parlamentu”, onom koji se formirao “na divlje” na portalima, forumima, društvenim mrežama. Još kada bi postali politički angažovani pa ubacili naše predstavnike u prave i stvarne parlamente – to bi bilo lijepo. Ovako se još uvijek svađamo, vrijeđamo, iživljavamo jedni na drugima kao mala djeca, kao histerične i frustrirane pubertetlije, igramo se u cyber-pijesku (ne)društvenih mreža, a “odrasli” vode politiku, iskorištavaju i rasprodaju prirodne resurse ove zemlje i stavljaju taj novac u svoje džepove,  na svoje privatne račune ili članova svoje uže i šire familije, svog klana, porodično-partijskog kartela.”

4. Da li ste pročitali „Kosovski testament“ francuskog filozofa Daniel S. Schiffera i šta mislite o njegovim izjavama vezanim za stvaranje islamske države?

“Nisam do sada čitao ničiji testament. 🙂 Ne znam kakve su njegove izjave u vezi sa stvaranjem islamske države i na kojem području, ali mislim da je politiziranje religije i njeno petljanje u državne poslove ono što je odavno trend u regiji. Skoro da ove balkanske državice ne možemo smatrati posve sekularnim. Vjerske organizacije su postale svojevrsni partneri u vlasti što samo upotpunjuje sliku novog feudalizma na ovim prostorima.

Ja lično ne mogu da razumijem potrebu sveštenih lica da se guraju u V.I.P. lože sa političkom elitom, sa porodično-partijskim kartelima i njihovim liderima (naročito na kojekakvim vojnim paradama),  umjesto da budu uz sirotinju, uz jadne, bolesne, uz radnike bez posla, seljake bez zemlje, uz umorne, uz prevarene, opljačkane, ponižene, izbezumljene nasiljem, prijetnjama, iznudama i ucjenama. To je zato što se bave državom umjesto da se bave sirotinjom.

Interesantno je da ovdje nema puno ljevičarskih sveštenika, da ne postoji ovdašnja “teologija oslobođenja”, a kamoli neka samostalna “crkva oslobođenja”. Vjerovatno bi bila proglašena jeretičkom (paradžematom). Toliko o slobodi vjeroispovjesti u kleronacionalizmu.

Vjerovatno je tome jednim dijelom kriva i ljevica koja se držala klasičnog Marksizma i insistirala na ateizmu umjesto da se lijeva misao slobodno i decentralizovano, nezavisno od Komunističke partije razvijala u svim segmentima društva, pa i kroz teologiju, konkretno – teologiju oslobođenja. Ovako na kraju ispade da samo kleronacionalistička desnica ima certifikat da zastupa Boga, tj. kopirajt na monoteizam koji je nacionalizovala, koji smatra vitalnim nacionalnim interesom, koji koristi za definisanje nacije, a koji se, ako malo pročitamo, zapravo temelji na lijevim slobodarskim, revolucionarnim idejama i pokretima decentralizovane klasne svijesti, na borbi sirotinje, ugnjetenih, najnižih slojeva (proles-a, proletarijata) protiv eksploatatora, porobljivača, protiv imperijalizma, protiv autoritarne države i državne religije.

Ista borba za slobodu od tlačitelja, eksploatatora i profitera traje i ponavlja se od Abrahama i bronzanog doba, preko Mojsija u faraonovom egiptu, Isusa u kontekstu Rimske imperije i Herodove marionetske države, pa sve do Muhameda koji bježi iz Meke brutalnog kapitalizma u Medinu gdje osniva socijalističku grad-državu bez klasnih razlika.

Što se ISIL-a tiče, on se ne može smatrati nekom revolucionarnom gerilom. Ta islamska država se formira na previše sličan način na koji narko-karteli formiraju svoju vlast i oblasti u Južnoj i Latinskoj Americi. U igri su nafta, a ponegdje i opijum. (Pravi opijum, a ne onaj iz Marksove definicije religije. 🙂 Takve organizacije obično imaju podršku imperijalizma koji je “zapikao” prirodne resurse regija u kojima naoružava i podržava haos koji ovi karteli proizvode i provode kako bi eksploatisao “u mutnom”. Mene, s druge strane, naročito brine zvanična kulturna hegemonija i islamiziranje društva od strane “demokratskih” (čitaj: desničarskih) političkih partija koje drže većinsku vlast u nekim demokratskim državama Jugoistočne Evrope. Naime, jednom kada se islamizira društvo, kada se uspostavi kulturna hegemonija, onda nije teško direktno “demokratski” izglasati i islamizirati i sam ustav države, pretvoriti je u teokratsku. Referendumi su naročito zgodni za takve stvari. Nešto slično se dešava sa crkvama i partijama koje nastoje rekristijanizirati društva i države u regiji.”

5. Dotakavši se filozofije, na jednom mjestu rekošte da „najviše volim da čitam Hegela“, te da vas smiruje. Kojeg filozofa nam možete danas preporučiti i da li ste i sami izgradili jednu sopstvenu misaonu platformu s koje se borite sa svakodnevnim izazovima?

“To je iz videa u kojem ismijavam “konzumere” iliti “korisnike” filozofa i njihovih filozofija. Volim ponekad da se odmorim tako nekakvim plemenitim mislima i zamislima o apsolutnom duhu, ovo-ono, ali ako hoćete nešto što zaista promišlja stvarnost onda je to Marks (na žalost i razočarenje neoliberala, desničara i ljevičara koji bi ulijevo ali bez Marksa). 🙂 Gramši je dobar i aktuelan, ako smijem reći, radi današnjih kulturnih hegemonija u bivšim republikama, radi kontrakutlure i načina borbe progresivne omladine protiv kulturne hegemonije koju konzervativci i kleronacionalizam nameću, ali uvijek se stvari vrate na političku ekonomiju kao segment filozofije u kojoj je Marks zauvijek “zakucao” neke stvari jednostavo zato što su one takve i što ih ljudi uporno svojim ponašanjem i tendencijama dokazuju bez obzira koliko u svojoj sujeti i licemjerju negirali i poricali to.”

6. Da li vas naslov aktuelne komedije Filozof iz štale asocira zapravo gdje se danas može smjestiti čovjek koji misli svojom glavom?

“Ne znam kome i gdje je aktuelna ta komedija jer ja još nisam za nju čuo. Kada sam provjerio na Google-u, vidim da je to neka turska komedija. Pa dobro. Turska trenutno ima “overdose” neoliberalizma i konzervativizma, skorojevića, tajkuna, mogula. Potreban im je, izgleda, kontakt sa stvarnošću, a to je miris štale, miris balege (kao i u onoj sufijskoj pripovjetki kada se neki bogati čovjek onesvjestio u bazaru u kojem su se prodavali mirisi, razne mirisne smole i ulja, pa ga nisu mogli probuditi mirišljavom soli – pošto je sve okolo mirisalo – već tako što su mu stavili balegu pod nos). Ja ipak preporučujem Marksa. Ne samo da ima sličnu bradu kao ovaj glumac što ga vidim na reklamama za tu komediju, već i zato što će mnogi za njegova djela reći da su obično s*anje, što nas opet direktno vraća na poentu pomenute sufijske priče. :)”

 

Intervju sačinila Ana Galić, dipl.prof.

Foto: Damir Nikšić©