PRILOG FILOZOFIJI TEHNIKE: Ima li Data dušu?

Prošli četvrtak imali smo priliku odslušati prva predavanja, odnosno vježbe sa Markusom Manojlovićem na II ciklusu Filozofskog studija, u okviru predmeta Filozofija tehnike.

Jedna od tema svakako je odnos čovjeka i mašine, o čemu je knjiga Star Trek i filozofija rekla par riječi u jednom od poglavlja, riječima Theodore Shick. 

Pročitajte.


Filozofski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za filozofiju, II ciklus

Prilog Filozofiji tehnike, Ima li Data dušu?

Zvjezdane staze i filozofija, uredili Jason T. Eberl i Kevin S. Decker, Jasenski i Turk, Zagreb, 2009

Dio pod naslovom Vaša velika prilika da pobjegnete od svega; život, smrt i besmrtnost

 

Ima li Data dušu?

 

Kao doprinos predavanju iz predmeta Filozofije tehnike, uočili smo bitnim i jedinicu vezanu za žanr naučne fantastike koji je iz nekog razloga predmet pažnje već dugi niz generacija, a nadamo se da će se to zanimanje i nastaviti.

Star Trek

Zvjezdane staze ili Star Trek  na eng. je američka je naučno-fantastična serija nastala 60-ih godina čiji je producent Gene Roddenberry. Radnja se odvija u rasponu od 21. do 24. Vijeka u budućnosti – Zvjezdane staze upućuju na probleme iz stvarnog života, kao što su rat, borbe za prevlast, imperijalizam, razlike u klasama, kršenje ljudskih prava, rasna diskriminacija i neravnopravnost prema polovima.

 Zvjezdane staze prvi put su prikazane 8. septembra 1966. godine u SAD-u na američkoj televizijskoj kući NBC.

 

Knjigu pod nazivom Zvjezdane staze i filozofija, koju su uredili Jason T. Eberl i Kevin S. Decker, sačinjava i tekst Theodore Schick: „Vaša velika prilika da pobjegnete od svega“: život, smrt i besmrtnost. U ovom dijelu razmatrane su istorijske scene iz ovog serijala, a vezane za odnos čovjeka kao humanoida i mašine, u ovom slučaju najčešće androidima, ljudskim pokušajima da se kloniraju i da se izliječe uz pomoć pozitronskih matrica.

Schick otvara pitanje identiteta i onoga „što vas čini vama“[1]. Postoje dva gledišta na pitanje našeg spajanja sa umjetnom inteligencijom, odnosno androidom, data u primjerima iz serijala: najprije je riječ o vulkanskom spajanju umova gdje se arheolog Roger Korby, proglašen nestalim, pomoću ove tehnike spasio od neminovne smrti. On tvrdi da je to on sam, ali mu ipak kapetan Kirk nije povjerovao.

U The next generation serijalu kapetan Picard takođe odriče identite žene koju je oživio pripadnik besmrtne i svemoćne rase jer je bio zaljubljen u nju.

 

S druge strane, tijelo ne mora da igra presudnu ulogu u konstituisanju nas samih. Imamo slučaj s Datom, kao androidom u epizodi „The measure of man“ (TNG), kada kiberetičar Bruce Maddox želi rastavivši Datu da utvrdi kako funkcioniše njegov vještački, pozitronski mozak. Data smatra da ima pravo birati da li on to želi ili ne, a ne želi. Pitanje je: da li je on osoba ili imovina, na šta se slučaj preseljava na sud gdje će ga kapetan Pikars braniti Lockeovim principima svjesnog bića – ineteligencijom, samosviješću i sviješću. Zadnji princip uspijeva dokazati raznim Datinim primjerima gdje se pokazuje da intencionalno koristi svoju sposobnost da djeluje, a time se odbacuje tijelo kao nužno za proglašavanje nečijeg identiteta.

J. Locke je u Ogledu o ljudskom razumu dopustio ne samo identitet na osnovu sjećanja i iskustava, pa tako može kako Schick navodi, da i „ako sadašnji gradonačelnik Queenborougha ima Sokratova sjećanja, onda gradonačelnik Queenborougha jeste Sokrat“[2], isto tako dopušta i da više od jedne osobe nastanjuju isto tijelo, gdje se vodi primjerom usnulog i budnog Sokrata – usnuli Sokrat nije odgovoran za ono što će raditi Sokrat koji je budan (odbrana lica koja mjesečare).

 

Transhumanizam

 

Riječ je o prebacivanju uma u računar i shodno tome, vječni život. „Um je u odnosu na mozak ono što je računalni softver u odnosu na hardver“[3], tj. um je program zadužen za obavljanje svih funkcija našeg mozga. Ukolko bismo mogli sačuvati naš program te ga prebacivati iz mašine u mašinu, tada nam tijelo ne bi bilo potrebni, niti bismo se bavili tijelom kao sastavnim dijelo našeg identiteta.

Jedan primjer iz serijala sa Datom daje nam materijal za razmišljanje – Data susreće bivšu ženu svoga tvorca ili oca dr. Julianu Tainer, sa kojom je dospio u životnu opasnost kada su se morali spašavati od urušavanja skakanjem preko usjekline široke deset metara – ona je izgubila ruku i onesvijestila se. Data je utvrdio da je ona u stvari – android i pri njenom pokušaju da oživi njegov kolega Geordi uspijeva da aktivira čip dr. Soonga sa koji sada Data stupa u komunikaciju:

 

„Kada sam shvatio da joj ne mogu pomoći, načinio sam androida. Pokušao sam usavršiti svoju tehniku sinaptičkog skeniranja da bih prebacio Julianina sjećanja u pozitronsku matricu. Nisam znao hoće li funkcionirati, ali morao sam pokušati. Nisam mogao podnijeti pomisao da ću izgubiti jedinu ženu koju sam ikad volio.“[4]

 

Dilema nastaje zbog toga što dr. Soong nije rekao istinu samoj ženi, tj. androidu – ukoliko je Juliana sačinjena od svojih sjećanja, onda taj android jeste sama Juliana.

 

Numerički i kvalitativni identitet

 

Schick navodi razlikovanje dvije vrste identiteta: numeričkog i kvalitativnog. Kvalitativno identifikovanje se poklapa sa kloniranim duplikatima koji ipak nisu numerički identični, ali pitanje je: ko je identičan originalu? Po teoriji sjećanja obojica su originali; ali kvalitativno izjednačavanje dva primjerka je u stvaru – nemoguće. Problem koji bi nastao bio bi sljedeći: dva replikanta sa potpuno istim sjećanjem kao original ne bi bila svjesna svoga repliciranja, te bi oba zajedno sa originalom pretendovali na jednaka prava stvorivši pri tom ogromnu zbrku prisutnima.

Da li je duplikacija bolja od umiranja? Schick kaže da svakako jeste, bez obzira na moguće komplikacije, te da mi ionako nismo ista osoba kao onda kada smo išli u vrtić, bili mladi i izmijenili se do sadašnjeg stanja.

 

 

[1] Jason T. Eberl, Kevin S. Decker (2009): Zvjezdane staze i filozofija, Jasenski i Turk, Zagreb, str. 253.

[2] (Isto, strana 259.)

[3] (Isto, strana 260.)

[4] (Isto, strana 261.)

 

ana_potpis

1 Comment

  1. Reblogged this on Author anagalicblog and commented:

    J. Locke je u Ogledu o ljudskom razumu dopustio ne samo identitet na osnovu sjećanja i iskustava, pa tako može kako Schick navodi, da i „ako sadašnji gradonačelnik Queenborougha ima Sokratova sjećanja, onda gradonačelnik Queenborougha jeste Sokrat“[2], isto tako dopušta i da više od jedne osobe nastanjuju isto tijelo, gdje se vodi primjerom usnulog i budnog Sokrata – usnuli Sokrat nije odgovoran za ono što će raditi Sokrat koji je budan (odbrana lica koja mjesečare).

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s