“I fear not the man who has practiced 10,000 kicks once, but I fear the man who has practiced one kick 10,000 times.”
Bruce Lee
Na jednom od časova sociologije tokom studija prof. Turjačanin nas je pitao (čak mi se čini da je bilo i ispitno pitanje):
-Navedite razliku između svijesti i savjesti?
Odgovor sam po sebi je nebitan. Bitno je naše nalaženje odgovora u tom momentu i do kakvih odgovora smo zajedno došli.
UVOD U KRITIKU
Svijest u (kritičkom) mišljenju služi za ispremetanje onoga što je pred nas servirano – nećemo uzeti baš sve, a ponekada ni ništa od onoga za šta se uzima zdravo za gotovo, “podrazumijeva”, “Kud svi Turci, tu i mali Mujo”, i tome sl.
Kada se nađemo u situaciji da stanemo na onaj lebdeći skejtbord iz “Povratka u budućnost” i krenemo naprijed koliko nas ljudi vraća nazad kao duše iz Hada koje se otimaju za jednog živog čovjeka?
OD KOGA SMO MI TO IZIGRANI?
Od abortusa do imigranata, novinarski naslovi prepuni su filozofskih pitanja i problema, ili da ih nazovemo fenomenima, na koja pokušavamo odgovoriti kao društvo ne samo kao akademski pripadnici filozofskog sloja.
Žil Delez je na Fukoovo “disciplinarno društvo” odgovorio sa “društvom koje nadzire”: Mi možemo, tj. dopušteno nam je, da radimo što god želimo; mi smo slobodni;
“U disciplinarnim društvima ste uvek počinjali iznova (dok ste prelazili iz škole u kasarne, iz kasarni u fabrike), dok u društvima kontrole nikada ne završavate ništa – posao, obuka i vojna služba su koegzistirajuća metastabilna stanja jedne modulacije, neka vrsta univerzalne transmutacije.”
Metastabilna stanja, kako ih Delez naziva nadilaze obično shvatanje još običnijeg čovjeka kojem se jedino otvaraju vidici u materijalno – gdje se prostrijeti, šta zahvatiti, koga iskoristiti?
Svijest jednog društva koncentriše se u savjesti pojedinca.
A Delez će reći:
“Kažu nam da preduzetništvo ima dušu, što je najzastrašujuća vest u svetu. Marketing je sada instrument društvene kontrole i stvara arogantnu sortu koja je naš gospodar. Kontrola je kratkotrajna i brzo se menja, ali istovremeno kontinuirana i neograničena, dok je disciplina bila dugotrajna, beskonačna i diskontinuirana. Čovek nije više zatvoreni čovek, već čovek u dugu. Jedna stvar, istina, nije se promenila – kapitalizam još uvek drži tri četvrtine čovečanstva u ekstremnom siromaštvu, previše siromašnih da imaju dugove i previše brojnih da budu zatvoreni: kontrola će morati da se nosi ne samo sa nestajućim granicama, već sa naseljima od straćara i getoima koji niču kao pečurke.”
Pored toga što je isprorokovao da će surfanje internetom zamijeniti klasične sportove, Delez će kao i drugi filozofi nadići, tj. uzdići se iznad vremena u kojem se nalazi upravo sa svojom kritičkom distancom sa kojom se u društvu pojavljuje kao sa urođenom manom ili defektom, svakom vidljivom.
No, to ne treba da obeshrabruje. Možda će i filozofi završiti kao divljak u Vrlom novom svijetu, ali na kraju zar nećemo svi okončati? Egzistencijalistički pesimizam zbog kojeg me često optužuju da se Kjerkegor duboko ukorijenio u moju dušu i nikako da se taj korov iščupa ne bi trebao da ljude i živote njihove čine besmislenim, odnosno da im da za pravo da dignu ruke, nego upravo suprotno: spusti svoje ruke na ono što je pred tobom.
To umiranje s jedne strane daje mi razlog da živim s druge strane. Zid koji postoji između ta dva sjedišta klackalice ne dopušta mi da brkam babe i žabe, život s jedne strane može biti samo smrt s druge, a ogledalo je to kojem dajem odgovor dok biram koji ću put izabrati.
©Ana Galić magistar filozofije 
1 Comment