TANIZAKI: U POHVALU SJENE Esej o estetici

S japanskog preveo Vojo Šindolić, 2013. godine u Zagrebu u nakladi LITTERIS – Jun’ichiro Tanizaki U pohvalu sjene Esej o estetici.

U originalu je djelo objavljeno 1933. godine, a na engleski je prvi put prevedeno 1977. godine.

Tekst govori o estetici vezano za japansku kulturu i podijeljeno je na 16 tematskih jedinica, ali ipak bih radije govorila iz ugla čovjeka-čitaoca, ne estetičara.

Jun’ichiro Tanizaki

U POHVALU SJENE

Esej o estetici

“Drugima se još i možemo podsmjehivati, ali tek kad sami doživimo neuspjeh shvatimo svu težinu izbora.”

Način na koji se tako iscrpni detalji uklapaju u jedan opušten ton govora o ambijentu jednog klasičnog japanskog doma, kojeg podrivaju moderni američki uticaji, daju utisak lijepog i uzvišenog čitaocu dok se lako probija dalje kroz redove.

Moć sjene

Igra svjetlo-tama jeste nešto na šta će Tanizaki obratiti zasluženu pažnju:

“Uopšteno govoreći, mi uistinu ne volimo stvari koje svjetlucaju i sjaje. Zapadnjaci upotrebljavaju pribor za jelo od srebra, čelika ili nikla i poliraju ga do zasljepljujućeg sjaja, dok mi takav sjaj jednostavno ne volimo. Istina, i mi povremeno upotrebljavamo predmete od srebra, čajnike, pehare ili šalice za sake, ali ih ne poliramo do sjaja. Naprotiv, nas raduje kad potamne, kad njihov površinski sloj izgubi sjaj, kad vrijeme na njima ostavi svoj trag.”

Na žalost, ne odvajamo dovoljno vremena niti imamo novaca da proputujemo svijetom i upoznamo sve kulture. Najljepši momenat bi bio upravo upoznati se sa jednim danom u trajanju 24 časa sa pripadnikom sve i jedne kulture ove planete (popiti kavu, jesti, razmijeniti garderobu).

“Svjestan sam da samo gunđam i maštam o nemogućem.”

Ovaj odnos svjetla i tame Tanizaki će nasloviti tajne sjene. Za njega će vječnost sama ući u najtamnije dijelove prostora i povezaće je sa tišinom kao i sa mrakom te pretpostaviti da je upravo ta “jeziva tišina” ono čega se Zapadnjaci tako boje kada je Istok u pitanju.

“Gdje je ključ te zagonetke? Odgovor leži u magičnoj snazi sjene.”

“U svim vrstama umjetničkih djela koja čuvamo u kući, nama su drage one boje koje izgledaju kao nataložene sjene. Sasvim suprotno zapadnjaci vole sve što je sviejtlo poput sunčanih zraka. Mi volimo potamnjelu srebrninu i bakreno posuđe, zapadnjaci ga smatraju prčjavim i nehigijenskim i lašte ga do besprijekornog sjaja. Da u svojim sobama ne bi ostavili niti jedno tamno mjesto, zapadnjaci stropove i zidove boje u bijelo. Mi vrt obavijamo sjenom drveća, zapadnjaci ga ostavljaju otvorenim.”

Nužnik

Jedna od estetskih tačaka kojih se Tanizaki dotakao jeste začudo naš odlazak u toalet. Klozet je za Japance pa možemo slobodno reći kao neko sveto mjesto; mjesto koje će Natsume nazvati “fiziološkim užitkom”¹, a Tanizaki ga povezati sa poetičnošću, cvijećem, pticama, vjetrom i mjesecom:

“Zbilja, nužnik je pogodan za slušanje zujanja kukaca i pjev ptica, sasvim je prikladan za promatranje mjeseca, i najbolje je mjesto za uživanje u promjenama godišnjih doba. Vjerojatno su haiku pjesnici još od davnina s tog mjesta crpili svoje bezbrojne teme.”

Zlato i srebro

Pribor za jelo kao i haljine su bile protkane zlatnim i srebrnim nitima. To je nešto veoma povezano opet sa mrakom, tamom i posuđe će izgledati uzvišeno samo ako iz njega poslužujemo u tamnom mjestu, a te zlatne niti će samo u polumraku doći do izražaja – samo u mraku te zlatne niti odjednom zasjaju, a ujedno imaju i reflektujuću ulogu svjetlosti, pa je zlato u stvari imalo funkciju obasjavanja prostorije, ne pukog ukrašavanja.

Ljepota kabuki teatra (no drama) je nešto povezano takođe sa odsjajem kostima koji sadržavaju ove niti. Ovdje je Tanizako fasciniran ljepotom ljudskog tijela i njegovih pojedinih dijelova, kao na primjer muških usana koje pjevači oblizuju dok pjevaju, ruku, lica.

Žensko

Sa ovom tamom duboko je povezan položaj žene u Japanu. Nekada su se samo lice i šake mogle vidjeti na žanskom tijelu. Sva nošnja je bila daleko neuglednija nego muška garderoba, a žene u stvari nisu nigdje ni izlazile. Čak bi i zube farbale u crno kako bi se izgleda potpuno stopile sa tom tamom.

Izrekom: “Skupi šiblje, upleti ga i nastat će koliba. Raspleti ga i opet će se pojaviti polje.” Tanizaki naglašava vezu između poštovanja tame i tog tajnovitog, nečega posebnog i mističnog, a u ovom slučaju vezano za nikad jasno ocrtane obrise ženskog tijela, mahom zakržljalog i po današnjim standardima u stvari veoma ružnog.

Rasa

Esej o esteici je napisan 1933. godine i sada kada se čita odnos bijelaca prema Japancima toliko rasizma je prisutno što će Tanizaki estetski vješto dohvatiti svojim zapažinja na nijansama bijele kože kod Japanaca i bijelaca. Pri tom opet ostaje pri prisutvu sjene kada se na primjer zagledamo u tijelo Japanke, bez obzira koliko šminke stavila i u stvari će japanske oči uporediti kao mrlje crnog tuša na bijelom papiru.

Za kraj, Tanizaki je poželio da, barem u književnosti, uspijemo zadržati ovaj svijet sjena koji nam polako izlazi iz ruku.