PREVOD ANE GALIĆ U ČASOPISU NOEMA Alain Badiou, “Pravi život” – Biti mlad, danas: smisao i besmisao

Galić, Ana. (2017). Alain Badiou: “Biti mlad, danas: smisao i besmisao” u Pravi život. U Časopisu za društvenu i humanističku misao Noema, br. 5, ISSN 2490-2470, str. 169 – str. 194. Savez studenata Filozofskog fakulteta Banja Luka.

Izašao je peti po redu broj Časopisa za društvenu i humanističku misao NOEMA, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.

Uz dopuštenje profesora Badioua, prvo poglavlje njegove knjige The true life (2017), pod nazivom “To be young, today: sense and nonsense”, prevela sam za potrebe uvođenja u filozofiju i filozofski način mišljenja.

Tekst možete preuzeti klikom na: Alain Badiou Pravi život, Biti mlad danas smisao i besmisao. Ili ga pročitajte u nastavku.

 

Uživajte,
Vaša Ana

---

169

Alan Badju

Biti mlad, danas: smisao i besmisao*

 

Počnimo sa stvarnim činjenicama: ja imam 79 godina. Zašto

bih onda pobogu trebalo da zamaram sebe govoreći o omladini? I

zašto bih, da dodam, trebalo da brinem o pričanju o tome mladim

ljudima? Zar nisu oni, kao mladi ljudi, ti koji treba da govore

o sopstvenom iskustvu? Da li sam ja ovdje da dajem lekcije iz

mudrosti, kao starac koji zna životne opasnosti i podučava mlade

da budu oprezni, ne dižu glas i da jednostavno ostave svijet ovakvim

kakav jeste.

Možda ćete vidjeti, ili se nadam da hoćete, da je upravo

suprotno, da govorim omladini o tome šta život ima da ponudi,

o tome zašto je apsolutno neophodno mijenjati svijet, o tome

zašto se, upravo zbog toga, mora rizikovati.

Počeću veoma daleko, ali ipak sa poznatom epizodom iz filozofije.

Sokrat, otac svih filozofa, osuđen je na smrt na osnovu

optužbi da „kvari omladinu“. Prvi pisani utisak o filozofiji bio je

u formi veoma ozbiljne optužbe: filozof kvari omladinu. Dakle,

ako bih usvojio taj pogled, jednostavno bih rekao: moj cilj je da

pokvarim omladinu.

* Izvor: Alain Badiou. (2017). „To be young, today: sense and nonsense” u True

Life. Malden, MA: Polity Press. 1–49.

---

НОЕМА

---

170

Ali šta je „kvariti“ značilo, uključujući i umove sudija koji

su osudili Sokrata na smrt na osnovu optužbi da kvari omladinu?

To nije mogla biti „pokvarenost“ u smislu da se odnosi na

novac. To nije bio „skandal“ u smislu skandala o kojima čitate u

novinama danas, gdje su se ljudi obogatili iskorištavajući svoje

pozicije u državnoj ili nekoj drugoj instituciji. To sigurno nije bilo

ono za šta su sudije optužile Sokrata. Naprotiv, ne zaboravimo da

je jedna od kritika koju je Sokrat upućivao svojim protivnicima,

takozvanim sofistima, bila upravo ta da uzimaju novac. On je, s

druge strane, kvario omladinu besplatno, da tako kažemo, svojim

revolucionarnim podukama, dok su sofisti bili lijepo plaćeni za

poduke koje su držali, a koje su podučavale oportunizmu. Dakle,

„kvarenje omladine“ u Sokratovom slučaju sasvim sigurno nije

bila stvar novca.

Niti je bila stvar moralne korupcije, a kamoli jedna od onih

vrsta seksualnih skandala o kojima takođe čitate u novinama.

Naprotiv, Sokrat, ili Platon prepričavajući – ili izmišljajući? –

Sokratovo gledište, imao je naročito uzvišeno shvatanje ljubavi,

shvatanje koje nije razdvajalo ljubav od seksa već ju je postepeno

odvajalo od njega zbog neke vrste subjektivnog uskrsnuća.

Sasvim sigurno, ovo uskrsnuće je moglo, čak i trebalo, otpočeti

kontaktom sa lijepim tijelima. Ali takav se kontakt ne bi mogao

svesti na puko seksualno uzbuđenje, jer je predstavljao materijalnu

osnovu za pristup onome što je Sokrat nazvao idejom Lijepog.

Tako je ljubav na kraju bila rođenje novog mišljenja, koje je

proizašlo ne samo iz seksa već iz nečega što bi se moglo nazvati

seksualna ljubav-podvrgnuta-mišljenju. I ova mislena ljubav je

bila dio intelektualne i duhovne samoizgradnje.

Na kraju, kvarenje omladine od strane filozofa nije stvar novca

niti zadovoljstva. Može li to onda biti stvar korupcije putem

moći? Seks, novac i moć su svojevrsno trojstvo, trojstvo korupcije.

Reći da je Sokrat kvario omladinu značilo bi reći da je on

iskorištavanjem svoga zavodljivog govora zadobijao moć. Filozof

je navodno koristio omladinu da bi sticao moć ili autoritet.

Mladi su služili njegovoj ambiciji. Navodno je omladina kvarena

tako što je njihova naivnost ugrađivana u ono što bismo nazvali,

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

171

zajedno sa Ničeom, voljom za moć. Ali još jednom bih rekao:

„Au contraire!“ Sokrat je, onako kako ga je Platon vidio, eksplicitno

osuđivao koruptivnu prirodu moći. Moć je ta koja kvari,

ne filozof. U Platonovom radu prisutna je oštra kritika tiranije,

želje za moći, koja ne može biti bolja i koja predstavlja konačnu

riječ po tom pitanju. Postoji čak i suprotno ubjeđenje: ono čime

filozof može doprinijeti politici nije uopšte volja za moć, nego

nezainteresovanost.

Tako da vidite da završavamo sa koncepcijom filozofije kojoj

je potpuno strana ambicija i takmičenje za moć.

U vezi s tim, volio bih vam pročitati pasus iz Platonove Države

u jednom prilično neobičnom prevodu koji sam ja načinio.

Možete ga naći, ako želite, u štampanom izdanju. Na naslovnici

stoji sljedeća informacija: „Alan Badju“ (autorovo ime), i ispod

toga, „Platonova Država“ (naslov knjige). Tako da nije jasno ko je

napisao knjigu: Platon? Badju? Ili možda Sokrat, za koga je rečeno

da nikada ništa nije napisao? To je arogantan naslov, priznajem.

Ali rezultat je možda življa knjiga, pristupačnija mladoj osobi

nego što bi to striktan prevod Platonovog teksta mogao biti. Ono

što ću vam pročitati predstavlja mjesto kada Platon sebi postavlja

sljedeće pitanje: Koji je tačno odnos između moći i filozofije,

između političke moći i filozofije? Tada možemo razumjeti značaj

koji pripisuje nezainteresovanosti u politici.

Sokrat vodi razgovor sa dva sagovornika, dva mlada čovjeka

zapravo, što znači da se ne udaljavamo od teme. U Platonovoj originalnoj

verziji oni su dva mladića, Glaukon i Adeimant. U mojoj,

očigledno mnogo modernijoj verziji, to su mladić, Glaukon, i

djevojka, Amanta. Računati djevojke po istoj osnovi kao i mladiće,

najmanje je što možete učiniti, ukoliko govorite o mladim

ljudima, ili govorite njima. Evo dijaloga:

Sokrat: Ukoliko bismo mogli doći do mnogo boljeg života

za one na koje je došao red da budu odgovorni za određenu

podjelu moći od strane onoga koji im je ponudio tu moć,

onda bismo imali potencijal za pravu političku zajednicu,

zato što su onda jedini ljudi koji će doći do vlasti oni kojima se

---

НОЕМА

---

172

bogatstvo ne mjeri u novcu nego radije onim što je potrebno

za sreću: pravi život, pun uzvišenih misli. Ukoliko pak ljudi

gladni ličnog preimućstva, ljudi koji su sigurni da moć uvijek

favorizuje postojanje i uvećavanje privatne svojine, jurišaju u

javne poslove, onda nikakva istinska politička zajednica ne bi

bila moguća. Takvi ljudi se uvijek žestoko bore jedni s drugima

oko moći, vode rat te vrste, miješajući privatne strasti i

javnu moć, uništavajući ne samo rivale za čelne pozicije nego

i zemlju kao cjelinu.

Glaukon: Kakav užasan prizor!

Sokrat: Ali reci mi, znaš li bilo koji život koji podstiče nepoštovanje

vlasti i države?

Amanta: Naravno! Život pravog filozofa, život Sokratov!

Sokrat [oduševljeno]: Nemojmo se zanositi. Pretpostavimo

da ljudi koji su zaljubljeni u vlast ne bi trebalo ni da budu na

vlasti, jer ukoliko bi bili, imali bismo samo rat između kandidata

za tu vlast. Zbog toga je neophodno, za tu ogromnu masu

ljudi koju ja nedvojbeno zovem filozofima, da se posvete, svaki

pojedinačno, čuvanju političke zajednice: nesebični ljudi, koji

su instiktivno svjesni onoga što javna služba može biti, ali

koji znaju da postoje mnoge druge nagrade pored onih koje

možete dobiti zauzimanjem službenih položaja i da postoji

život mnogo bolji od života političkih vođa.

Amanta [romoreći]: Pravi život.

Sokrat: Pravi život. Koji nikad nije odsutan. Ili nikad u

potpunosti.1

I eto ga. Predmet filozofije je pravi život. Šta je pravi život?

To je jedino pitanje kojim se bavi filozof. I tako, ukoliko postoji

kvarenje omladine, to nije zbog novca, zadovoljstva ili vlasti nego

da bismo pokazali mladima da postoji nešto bolje nego sve te

stvari: pravi život. Nešto vrijedno, nešto zbog čega vrijedi živjeti,

što daleko nadmašuje novac, zadovoljstvo i moć.

„Pravi život“ je, ne zaboravimo, Remboova (Rimbaud) fraza.

1 Alain Badiou, Plato’s Republic, tr. Susan Spitzer (New York: Columbia

University Press, 2012), 321.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

173

Postojao je pravi pjesnik mladosti: Rembo. Neko ko je stvarao

poeziju iz svog čitavog životnog iskustva kao da je početak. On

je bio taj koji je, u trenutku očajanja, srceparajuće napisao: „Pravi

život je odsutan“.

Čemu nas filozofija uči, ili u svakom slučaju pokušava da nas

nauči, jeste to da iako pravi život nije uvijek prisutan, on nije

nikad u potpunosti ni odsutan. To da je pravi život prisutan do

određene mjere jeste ono što filozof pokušava da pokaže. I on

kvari omladinu time što pokušava da im pokaže da postoji lažni

život, protraćen život, život shvaćen i življen kao žestoka borba

za vlast i novac. Život koji je na svaki mogući način sveden na

čisto i jednostavno zadovoljenje neposrednih impulsa.

U osnovi, govori Sokrat – i ja ga samo pratim za sada – da

bismo dostigli pravi život, treba da se borimo protiv predrasuda,

unaprijed zamišljenih ideja, slijepe poslušnosti, proizvoljnih običaja

i nesputanog takmičenja. U suštini, pokvariti omladinu znači

samo jednu stvar: pokušati osigurati mlade ljude da ne idu već

ucrtanim putevima, da nisu osuđeni da samo sprovode društvene

običaje, da mogu stvoriti nešto novo, predložiti drugačiji pravac

u odnosu na pravi život.

Kada je sve rečeno i učinjeno, mislim da je početna tačka

Sokratovo vjerovanje da mladi ljudi imaju dva unutrašnja neprijatelja.

Upravo ti unutrašnji neprijatelji im prijete da ih okrenu

od pravog života i od prepoznavanja potencijala za pravi život u

njima samima.

Prvi neprijatelj se može nazvati strast za trenutnim životom,

za zabavom, zadovoljstvom, trenutkom, neka pjesma ili slično,

flert, džoint ili neka glupa igra. Sve to postoji; Sokrat to ne pokušava

poreći. Ali kada se nakupi, kada se dovede do krajnosti,

kada ta strast proizvodi život koji se živi od danas do sutra, život

zavisan od neposrednosti vremena, život u kojem je budućnost

nevidljiva ili po bilo kojem mjerilu potpuno nejasna, onda je ono

što dobijete neka vrsta nihilizma, neka vrsta koncepcije života bez

jedinstvenog značenja – život bez značenja i stoga nesposoban

da ide dalje kao pravi život. Ono što se zove „životom“ u tom

slučaju je period vremena podijeljen na više ili manje dobre i

---

НОЕМА

---

174

više ili manje loše momente, i, na kraju, posjedovanje što više

dovoljno dobrih momenata – to i samo to –sve je čemu se može

nadati od života.

Na kraju, ova zamisao lomi ideju samog života, razbija je,

i zbog toga je ova vizija života i vizija smrti. Ovo je temeljna

ideja koju je eksplicitno iznio Platon: kada je život predmet vremenske

neposrednosti, raspada se sam od sebe, rasipa, nije više

prepoznatljiv samom sebi, nije više vezan za stabilan smisao.

Koristeći Frojdovu i psihoanalitičku terminologiju, koju Platon

često predosjeća na mnogo načina, mogli bismo reći da je ova

vizija života ona u kojoj je životni nagon tajno prožet nagonom

smrti. Na nesvjesnom nivou, smrt preuzima život, potkopavajući

i odvajajući ga od njegovog potencijalnog smisla. Ovo je prvi

unutrašnji neprijatelj mladih ljudi, jer oni neminovno prolaze

kroz ovo iskustvo. Moraju proći slamajuće iskustvo smrtonosne

moći neposrednog. Cilj filozofije nije opovrgnuti ovo živo iskustvo

unutrašnje smrti nego prevazići ga.

S druge strane, druga unutrašnja prijetnja za mladu osobu

naizgled je obrnuta: strast za uspjehom, ideja da se postane neko

bogat, moćan i dobro pozicioniran. Ne ideja prepuštanja sebe

neposrednom životu, nego, nasuprot tome, zadobijanje dobre

pozicije u postojećem društvenom poretku. Život tada postaje

zbir taktika za dobro situiranje, čak i ako to znači da morate biti

bolji od svih drugih u prepuštanju postojećem poretku da biste

u njemu mogli uspjeti. To nije režim trenutnog zadovoljavanja

želje; nego dobro zamišljenog, vrlo efektivnog plana. Vaše dobro

obrazovanje započinje već u vrtiću, nakon čega idete u neku od

najboljih, pažljivo odabranih srednjih škola. Završavate u srednjoj

školi poput Henri IV ili Luis-le-Grand naročito – u kojoj

sam ja sam, sasvim slučajno, maturirao. Potom nastavljate, ako

je moguće, istim putem: grandes ecoles2, upravni odbori, visoke

finansije, mas-mediji, vladina ministarstva, trgovinski odbori,

startapi koji na berzi vrijede milione, i tako dalje.

2 Grandes Ecoles su visokoobrazovne ustanove u Francuskoj, smještene izvan

glavnog javnog univerzitetskog sistema – studenti koji diplomiraju na Grande

Ecoles često dominiraju kako privatnim tako i javnim sektorima francuskog

društva.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

175

U osnovi, kada ste mladi, suočeni ste, često nesvjesno, sa dva

moguća životna pravca, koji se ponekad preklapaju i kontradiktorni

1. Mogao bih sumirati ova dva iskušenja ovako: ili strast za

sagorijevanjem vašeg života ili strast za njegovim izgrađivanjem.

Sagorijevanje označava nihilistički kult trenutnog, koji, usput

rečeno, može lako biti kult čistog revolta, ustanka, neposlušnosti,

pobune, novih, zasljepljujućih ali kratkotrajnih oblika kolektivnog

života, kao što su zauzimanja javnih trgova na nekoliko sedmica.

Ali kao što vidimo, kao što znamo, nema trajnijeg efekta,

nema konstrukcije, nema organizovane kontrole vremena u bilo

čemu navedenom. Marširate pod sloganom „Bez budućnosti“.

A ako biste, nasuprot, vi orijentisali svoj život prema budućem

ispunjenju, uspjehu, novcu, socijalnom statusu, dobro plaćenoj

karijeri, mirnom porodičnom životu i odmorima na ostrvima

Južnog mora, rezultat bi bio konzervativan kult postojeće vladajuće

strukture, pošto ćete urediti svoj život unutar nje na najbolji

mogući način.

Ovo su dvije alternative koje su uvijek prisutne u jednostavnoj

činjenici bivanja mladim, u započinjanju i stoga orijentaciji

života: sagorjeti ili graditi. Ili oboje, ali činjenje i jednog i drugog

nije tako jednostavno. To bi značilo graditi vatru, a vatra gori i

suklja, vatra svijetli, zagrijava i osvjetljava trenutke života. Ipak,

ona uništava više nego što izgrađuje.

Zbog ovih dviju suprotstavljenih strasti postoje – dugo vremena,

ne samo sad – tako suprotstavljena mišljenja o omladini.

Vrlo različita mišljenja, u rasponu od ideje da je mladost najljepše

životno doba do ideje da je to najgore razdoblje u životu.

Obje ove verzije su uvijek postojale u literaturi. Postoji zaista

nešto svojstveno samo omladini, bez obzira na istorijsku epohu,

a ja smatram da je upravo to ovaj konflikt između strasti, sa dvije

osnovne strasti: žudnjom za životom ispunjenim njegovim vlastitim

intenzitetom i žudnjom prema životu koji gradiš kamen

po kamen kako bi imao udobnu kuću u gradu.

Dopustite mi da vam navedem nekoliko ovih mišljenja.

Uzmimo, na primjer, dva stiha iz Igoove (Hugo) Legende o

dobima, iz poznate pjesme „Usnuli Boaz“:

---

НОЕМА

---

176

Naša jutra trijumfalno sviću u mladosti

Dan iz mraka dolazi kao pobjeda…3

Mladost je trijumf, kaže Igo, štaviše prizivajući, i diskretno i

snažno, jutra vođenja ljubavi, senzualne pobjede.

Ali uzmimo sad Pola Nizana (Paul Nizan), i početak njegove

knjige Aden Arabie: „Imao sam dvadeset, neću dozvoliti nikome

da kaže da su to najbolje godine vašeg života.”4

Mladost, govori nam Nizan, ni u kom slučaju nije najbolje

razdoblje života. Dakle, da li je mladost trijumf, trijumf života?

Ili nesigurno i bolno vrijeme, jer je to konfliktno doba, doba

konfuzije?

Ovaj sukob u svoj svojoj sili može se pronaći kod mnogo

pisaca, posebno pjesnika. To je možda, na primjer, centralna

tema Remboovog cjelokupnog opusa. Rembo je zanimljiv jer je,

ponavljam, veliki pjesnik mladosti. On je mladost otjelovljena u

poeziji. Ali Rembo zastupa oba mišljenja; on govori obje stvari

istovremeno: omladina je prelijepa figura, i mladost je figura koja

mora biti potpuno ostavljena prošlosti. Uporedimo dva potpuno

suprotna gledišta autobiografske prozne pjesme Boravak u paklu.

Na početku pjesme, u prvoj rečenici, nalazimo:

Nekada, ako se dobro sećam, moj život je bio gozba na

kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su sva vina tekla.5

Ovo „nekada“ odnosi se na sedamnaestogodišnjeg Remboa,

kako ga je vidio dvadesetogodišnji Rembo. Dakle, riječ je o životu

konzumiranom brzinom munje, čiji početak pjesnik vidi kao

vrijeme gozbi, ljubavi i opijanja.

Kasnije, pri kraju teksta, reći će, kao da je starac koji se s

tugom sjeća sada već iščezlih mirnih dana mladosti:

3 Selected Poems of Victor Hugo: A Bilingual Edition, tr. E. H. Blackmore and A.

339. Blackmore (Chicago: University of Chicago Press, 2001), 339.

4 Paul Nizan, Aden ArabieI, tr. Joan Pinkham (New York: Columbia University

Press, 1987), 59.

5 Artur Rembo. Boravak u paklu. preveo Nikola Bertolino, Beograd: Kultura,

1968.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

177

Nisam li jednom imao jednu ljupku, junačku,

basnoslovnu mladost, koju bi trebalo ispisati po zlatnim

listovima …! („Jutro“)

Ali Rembo ovog dirljivog lamenta, taj nostalgični starac kojem

je jedva dvadeset, već je uhvaćen u drugu strast, razumno građenje

života, te piše sljedeće, što predstavlja odricanje od smrtonosne

moći nagona, narcističkog samoodnosa i stalnog nemorala:

Ja! ja koji sam se proglasio žrecom ili anđelom,

oslobođenim svakog morala, ja sam vraćen na zemlju

da tražim neku dužnost, da prigrlim hrapavu stvarnost!

(„Zbogom“)

I na samom kraju, ova se tema vraća, povezana sa odricanjem

od same poezije:

Samo bez himni; treba držati korak. Okrutna noći!

Osušena krv isparava se na mom licu, a ja iza sebe

nemam ništa osim ovog užasnog stabalca!… Duhovna

borba isto je tako surova kao bitka ljudi; ali zadovoljstvo

viđenja pravde pripada samo Bogu.

Međutim, to je bdenje. Primimo u sebe sve pritoke snage i

stvarne nežnosti. I u zoru, naoružani žarkim strpljenjem, ući

ćemo u sjajne gradove.

Vidite: na početku je strast za životom plamtjela, bio je to

plahoviti heroizam, poezija i gozbe; a na kraju, nema više himni,

što znači: nema više pjesama. Nastaje preobražaj u grubu dužnost

nužnosti dobro izgrađenog života. A ono što je potrebno, nasuprot

onome što je prevladavalo u njegovoj proćerdanoj mladosti,

jeste strpljenje, revnosno strpljenje. U samo tri godine, Rembo je

prošao cjelokupan spektar koji mladosti dvije staze imaju: potpuna

vladavina trenutnosti i njenih zadovoljstava ili strogo strpljenje

koje je tražilo dužnost da se uspije. Bio je putujući pjesnik,

a postaće kolonijalni trgovac oružjem.

---

НОЕМА

---

178

Sada ću se posvetiti pitanju koje, istinu govoreći, pitam mlade

ljude najmanje onoliko koliko i samog sebe. Kako omladinu procijeniti

danas? Kad znamo da su iskazana dijametralno suprotstavljena

mišljenja, šta ćemo reći danas? Šta će biti rezultat upoređivanja

dva kontradiktorna pojma koja konstituišu mladost?

Na koju stranu bi vaga pretegla?

Postoje pozitivne osobine za koje se čini da karekterišu današnju

omladinu i koje ju moraju činiti različitom u odnosu na prethodne

generacije. Zaista, moglo bi se tvrditi da, zbog različitih

razloga, mladi ljudi danas imaju veću slobodu djelovanja nego

u prošlosti, jednako da potroše svoje živote, kao i da ih izgrade.

Jednostavnije rečeno, čini se kao da je najznačajnija osobina,

barem u našem svijetu, poznatijem kao Zapad, to da je omladina

slobodnija.

Prije svega, omladina je ta koja nije više podvrgnuta surovoj

inicijaciji. Obredi inicijacije, koji su često bili surovi, nisu više

nametnuti kako bi označili prelazak iz mladosti u zrelo doba.

Takva inicijacija je postojala mnogo vijekova i bila je veoma bitan

dio ljudske istorije. Tokom desetina hiljada godina postojanja

čovjeka, sisara, nepernatog dvonošca, uvijek su postojali obredi

inicijacije – specifični društveno utvrđeni prelazi iz mladog

u zrelo doba. Mogli su to biti tjelesna obilježavanja, zahtjevni

fizički i moralni testovi ili aktivnosti koje su bile zabranjene prije

a dopuštene poslije. Sve ove stvari su značile da je pojam „mlada

osoba“ označavao „nekoga ko još nije prošao inicijaciju“. Postojala

je ograničavajuća, negativna definicija omladine. „Biti mlad“

značilo je prije svega „još ne biti odrastao“.

Mislim da su takva shvatanja, takvi simbolički običaji, trajali

sve do ne tako davno. Pretpostavimo na trenutak da su moje

godine, iako pozamašne, beznačajne kad se uporede sa cjelokupnom

istorijom postojanja ljudske životinje. Stoga mogu reći da

sam ne tako davno bio mlad. Pa ipak, potpuno je jasno da je, još

tokom moje mladosti, postojao obred inicijacije za muškarce, u

obliku vojne službe. Postojao je i za žene, brak. Mladić je smatran

odraslim kada bi odslužio vojsku, a djevojka kada bi se udala.

Danas ova dva preostala ostatka inicijacije nisu ništa više do sje

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

179

ćanja naših djedova i baka. Stoga se može reći da omladina nema

problem sa inicijacijom.

Druga osobina koju bih naglasio jeste da se manje, daleko

manje, vrijednosti daje starijoj dobi. U tradicionalnom društvu,

stariji su uvijek bili oni koji su upravljali; bili su vrijedni po sebi,

naravno nauštrb mladih. Mudrost je bila na strani dugog iskustva,

starijeg doba. Sada je ta vrijednost nestala u korist svoje

suprotnosti: vrednovanja mladosti. To je ono što se naziva „kult

mladosti”. Kult mladosti je izvrtanje drevnog kulta mudrih staraca.

Mislim to na teoretskom, ili radije ideološkom, nivou, jer je

moć još uvijek uglavnom koncentrisana u rukama odraslih i čak

starijih. Ali kult mladosti, kao ideologija, kao predmet komercijalizacije,

prožima društvo koje mlade uzima kao svoj uzor. Kao

što je Platon, štaviše, predvidio za demokratska društva, imamo

utisak da su stari ti koji žele da ostanu mladi po svaku cijenu, prije

nego da mladi žele postati odrasli. Kult mladih je sklonost da se

što je moguće više držimo mladosti, najprije tjelesno, prije nego

da se mudrost starosti uzima kao nešto superiorno. Zbog toga

je „ostajanje u formi“ imperativ starenja. Stalni džoging i tenis,

fitnes, plastična hirurgija – šta god je potrebno. Moraš biti mlad

i ostati mlad. Starci u trenerkama trče po parkovima, mjereći

usput krvni pritisak. Dakle, postoji ozbiljan problem za one koji

stare, za one koji, čak i kad jesu otišli trčati u park, moraju ostariti

i umrijeti – drugim riječima, za sve. Ali to je druga stvar.

Takođe, mogu postojati, barem na površini, manje unutrašnje

razlike, manje klasne razlike – budimo otvoreni – među omladinom

samom. Ne morate ići previše u prošlost da biste to vidjeli.

Uzmite u obzir da je, kad sam ja bio mlad, samo otprilike 10

posto date starosne grupe polagalo bac [završni rad u srednjoj

školi]. A danas, samo nekoliko decenija kasnije, polaže ga 60

do 70 posto njih. U mojoj mladosti, pravi obrazovni jaz nas je

razdvajao od djece koja nisu polagala bac, ili čak – a oni su bili

velika većina – od onih koji nisu pohađali srednju školu, djece

koja su napuštala školovanje u dobi od oko 11 ili 12 godina, što

se zvalo certificat d’etudes, što je značilo da znate čitati i pisati, da

znate računati, i da možete postati radnik u velikim gradovima.

---

НОЕМА

---

180

Takođe ste znali i da su naši preci bili Gali, tako da ste mogli

umrijeti za svoju zemlju u rovovima Prvog svjetskog rata, ili čak

umrijeti (govorim o 1954–62, praktično juče) loveći „turbanaše“

u Alžiru, u planinama Aures. Ova dvostruka sudbina – radničke

klase i vojske – bila je dovoljna za 90 posto mladića. Ostali, elita,

njih 10 posto, nastavljali su svoje obrazovanje još barem sedam

godina i tako se peli stepenicama društvenog ugleda.

U prošlim danima koji se u stvari podudaraju sa onima moje

mladosti, činilo se kao da postoje dva različita društva unutar

društva, ili u svakom slučaju, dvije različite vrste mladosti. Mladost

onih kojima je obrazovanje trajalo dugo bila je drugačiji

svijet od mladosti onih čije obrazovanje nije trajalo dugo, a koji

su bili u ogromnoj većini.

Moguće je da danas ovaj klasni jaz između različitih vrsta mladosti,

koji je očigledno manje vidljiv, ipak nastavlja da postoji u drugim

oblicima, uključujući, naročito, porijeklo, mjesto prebivališta, običaje,

religiju i čak habituse kao što su odjeća, potrošnja i koncepcija

neposrednog života. To je vjerovatno dublji – manje naglašen, manje

formalan, manje uočljiv – jaz. Ipak, i to je nešto drugo.

Uzimajući u obzir sve što sam spomenuo, možemo reći da

biti mlad više nije stvar društvene demarkacije između mladih

i odraslih pod maskom inicijacije, te je tranzicija iz mladog u

odraslo doba stoga lakša. Takođe, možemo reći da je omladina

homogenija po pitanju svojih obreda i običaja – njene „kulture“,

jednom rječju. Na kraju, možemo reći da se duhovni kult starijeg

doba preokrenuo u materijalistički kult vječne mladosti.

Da sumiramo, moglo bi se reći da danas nije tako loše biti

mlad, u stvari to je sreća. Bilo je gore ranije; bilo je ograničavajuće.

Moglo bi se reći da su odlike današnje mladosti uveliko

one nove slobode i da su mladi stoga sretni što su mladi, dok je

nesreća biti star. Vjetar se okrenuo.

Pa, ipak nije sve tako jednostavno.

Za početak, činjenica da nema inicijacije je mač sa dvije

oštrice. S druge strane, to stavlja mlade pred neku vrstu beskonačne

adolescencije, dakle pred nemogućnost nošenja sa strastima

koje sam spomenuo, kontrolisanja tih strasti, a ovo zauz

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

181

vrat vodi u ono što se može nazvati (ista stvar, samo na drugi

način) podjetinjavanje odraslih. Infantilizaciju. Mladi mogu

ostati mladi beskonačno jer ne postoji specifično razgraničenje,

što znači da je zrelo doba ujedno i stalni i djelimični produžetak

djetinjstva. Za ovu infatilizaciju odraslih se može reći da je direktno

povezana sa uticajem tržišta, jer je život, u našem društvu,

u određenom smislu mogućnost za kupovinu. Kupovinu čega?

Igračaka, u konačnici – velikih igračaka, stvari koje volimo i

kojima impresioniramo druge ljude. Savremeno društvo nam

naređuje da kupujemo te stvari, da želimo biti u mogućnosti da

ih koliko je moguće više nakupujemo. Sad, ideja kupovine stvari,

igranja sa novim stvarima – novim automobilima, brendiranom

obućom, ogromnim televizorima, apartmanima sa pogledom na

jug, pozlaćenim pametnim telefonima, odmorima u Hrvatskoj,

imitacijama persijskih ćilima, svim takvim stvarima – tipična

je za dječije ili tinejdžerske želje. Kada to postane i dio odraslih,

čak i djelimično, više ne postoji nikakva simbolička granica

između bivanja mladim i bivanja odraslim. To je neka vrsta laganog

kontinuiteta. Odrastao postaje neko ko je malo sposobniji

od mlade osobe da priušti kupovinu velikih igračaka. Razlika je

više kvantitativna nego kvalitativna. Dakle, između adolescencije

mladih i opšteg i infantilizujućeg prepuštanja zakonu kupovine,

sa predmetima koji se pojavljuju kao šljašteća roba na globalnoj

pijaci, ishod je svojevrsna izgubljenost mladih. U vrijeme kada je

postojala inicijacija, omladina je bila statična, ali sada je prepuštena

sebi; ne zna koje su joj granice i ograničenja. Istovremeno je

i odvojena i nerazlučiva od zrelog doba, a ovo stanje izgubljenosti

bih nazvao dezorijentisanošću.

Šta je sa drugim argumentom u korist omladine, naime sa

činjenicom da se starija dob više ne cijeni? Pa, ovo je značajno

uvećalo strah od omladine koja se drži sopstvene ekskluzivne vrijednosti

kao svoje sjenke. Ovaj strah od mladih, radničke omladine

posebno, veoma je tipičan za naše društvo. I ne postoji ništa

više što bi napravilo kontratežu. U prošlosti je postojao strah od

mladih u smislu da su starci trebali posjedovati i kontrolisati

mudrost stečenu od starijih generacija, nametati identitet i nje

---

НОЕМА

---

182

gove granice. Ali danas imamo nešto mnogo zloslutnije, a to je

strah od dezorijentacije mladih. Ljudi se boje omladine jer nisu

sigurni šta je ona ili šta je sposobna da bude, jer je to svojstveno

svijetu odraslih i, u isto vrijeme, nije mu svojstveno; to je drugost

bez bivanja drugim. Sam broj represivnih zakona, policijskih

akcija, neozbiljnih istraga i procedura eksplicitno usmjerenih

da se nose sa strahom od mladih, veoma je značajan simptom.

Potrebno ga je procijeniti, a mladi su ti koji treba da procjenjuju.

Žive u društvu koje veliča mladost i istovremeno je se plaši, u to

nema sumnje. A, kao rezultat balansiranja između ovo dvoje,

naše društvo ne uspijeva da se nosi sa problemom sopstvene

omladine. Ili, preciznije, veoma veliki dio omladine se u našim

gradovima smatra velikim problemom. A kada, kao što je danas

slučaj, društvo nije sposobno da obezbijedi posao za ove mlade

ljude, problemi postaju veoma ozbiljni, jer je biti zaposlen označavalo

u neku ruku zadnju vrstu inicijacije. Činilo se kao da tada

počinje život odraslih. Čak i ovo se javlja mnogo kasnije – veoma

kasno – ovih dana. Ono što preostaje je omladina smještena u

stambene blokove kao dezorijentisana, opasna klasa.

Što se tiče trećeg argumenta, naime da postoji manja kulturna

ili obrazovna razlika između mladih srednje klase i radničke klase

nego što je postojala prije 50 godina, važno je razumjeti da su se,

kao što sam pomenuo, pojavile druge razlike. Razlike u porijeklu,

identitetu, odjeći, mjestu prebivališta, religiji, i tako dalje. Rekao

bih da je otvoren jaz unutar naizgled nepodijeljene omladine.

Ranije, do 1980-ih, i poslije toga, omladina se dijelila na dvoje.

Mladi koji su bili predodređeni za visoko rangirane pozicije

su rano razdvajani od onih koji je trebalo da ostanu radnici ili

poljoprivrednici. Postojala su dva svijeta. Sada svijet izgleda više

kao jedan svijet. Ali ideja da unutar ovog jednog svijeta postoje

ozbiljne, nepremostive razlike, polako zauzima svoje mjesto. Studentske

demonstracije postaju potpuno odvojene od nasilnih

protesta mladih u stambenim blokovima. Iako se to kategorično

negira kada su škole u pitanju, podjela omladine se vidi u dezorijentaciji

i nepovjerenju.

Nazovimo „svijetom tradicije“ drevni svijet izričite autoritarne

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

183

kontrole društvene grupe nad mladima: kodirani, regulisani,

simbolički oblik autoriteta koji je blisko nadzirao sve što je u vezi

sa aktivnostima i osnovnim pravima mladića i, čak u većoj mjeri,

djevojaka. Mislim da se sa sigurnošću može reći da očigledne

nove slobode mladih ljudi dokazuju da više nismo u tradicionalnom

svijetu. Ali isto tako je jasno da to što više nismo u njemu

rađa nove probleme, od kojih je većina još nerazriješena – koji

se tiču mladih koliko i starih. Prvi su prepušteni izgubljenosti i

izazivaju strah, potonji su podcijenjeni i smješteni u institucije,

sa jedinom sudbinom da umru „u miru“.

Stoga mi dopustite da predložim militantnu ideju. Bilo bi

veoma razumno organizovati velike demonstracije za ujedinjenje

mladih i starih, usmjerene protiv današnjih odraslih. Najbuntovniji

ispod 30 godina i najčvršći preko 60, protiv dobro ukotvljenih

40-godišnjaka i 50-godišnjaka. Mladi ljudi bi rekli da im je

dosta plutanja, dezorijentisanosti i beskonačnog nedostatka bilo

kakvog znaka njihovog pozitivnog postojanja. Takođe bi rekli i

da je pogrešno da se odrasli pretvaraju da su vječno mladi. Stari

bi rekli da im je dosta plaćanja za obezvrjeđivanje, oduzimanje

njihove tradicionalne uloge mudrih staraca, stavljanje u zapećak,

slanje u staračke domove gdje su ostavljeni da umru uz potpunu

društvenu nevidljivost. Ovakve udružene demonstracije bi bile

nešto potpuno novo i veoma važno! Sasvim slučajno, putujući

po svijetu, vidio sam dosta konferencija, mnogo situacija, gdje je

publika bila sastavljena od malog jezgra starih veterana, staraca

koji su poput mene preživjeli velike bitke šezdesetih i sedamdesetih,

i mnogih mladih ljudi koji su došli da vide da li je filozof

imao šta da kaže o orijentaciji u njihovim životima i mogućnosti

za pravi život. Širom svijeta video sam obrise ujedinjenja o kojem

vam govorim. Baš kao u igri trule kobile, izgleda da mladi danas

treba da preskoče dominantnu starosnu grupu, one koji imaju

ugrubo između 36 i 65, da bi se povezali s malim jezgrom grupe

starih pobunjenika – nepomirenih sa sudbinom – alijanse dezorijentisane

omladine i starih životnih veterana. Zajedno, zahtijevali

bismo da put pravog života bude otvoren.

Dok čekamo da se ove veličanstvene demonstracije dogode,

---

НОЕМА

---

184

rekao bih da su mladi ljudi na ivici novog svijeta, svijeta koji neće

više biti stari svijet tradicije. Nije svaka generacija na ivici novog

svijeta; to je situacija svojstvena mladim ljudima o kojima ovdje

govorim. Živite u doba kriza u društvima koja sa sebe stresaju i

uništavaju zadnje ostatke tradicije. Mi ne možemo znati koja je

pozitivna strana ove destrukcije ili negacije. Znamo da to nedvojbeno

vodi u neku vrstu slobode. Ali ta sloboda je iznad svake

odsutnosti pojedinih tabua. To je negativna, potrošačka sloboda,

osuđena na konstantno mijenjanje roba, mode i mišljenja. Ona

ne utire pravac novoj ideji pravog života. I u isto vrijeme, kad su

u pitanju mladi, stvara dezorijentaciju i strah, i nije jasno kako

će se društvo nositi sa tim zbog toga što nudi jedino lažni život

takmičenja i materijalnog uspjeha. Određivanje šta bi kreativna,

pozitivna sloboda mogla biti, biće zadatak novog svijeta koji dolazi.

Zapravo, problem na koji svi treba da obratimo pažnju jeste

ovo: modernost je napuštanje tradicije. To je kraj starog svijeta

kasti, plemstva, nasljednih monarhija, religioznih dužnosti, inicijacija

mladih, pokoravanja žena, rigidnog, formalnog, utvrđenog,

simbolički oštrog razdvajanja nekoliko moćnih od mase prezrenih,

težaka, radnika i migranata. Ništa ne može preokrenuti ovaj

neodoljivi pokret, koji je bez sumnje započeo na Zapadu tokom

renesanse; ideološki utvrđen u prosvjetiteljstvu osamnaestog vijeka;

otad utjelovljen u neviđenom razvoju proizvodnih tehnologija

i stalnih usavršavanja sredstava računanja, kruženja i komunikacije;

i podvrgnut, od devetnaestog vijeka naovamo, političkoj

borbi između globalizujućeg kapitalizma i kolektivista, komunističke

ideje, sa svojim eksperimentima, groznim promašajima i

stalnim rekonstrukcijama. Borba koja se, još uvijek, tiče oblika i

posljedica modernosti, i koja je smatrana odustajanjem od tradicije.

Možda najupečatljivija tačka, i u svakom slučaju ona na koju

ćemo se ovde fokusirati, jeste da ovo napuštanje svijeta tradicije

– taj istinski tornado koji obuzima čovječanstvo, koji je u jedva tri

vijeka pomeo oblike organizovanja koji su trajali hiljadama godina

– stvara subjektivnu krizu, čije uzroke i opseg vidimo danas i čiji

su najvidljivijiji aspekti ekstremne i narastuće teškoće sa kojima

se sreću mladi ljudi u potrazi za svojim mjestom u novom svijetu.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

185

To je ono što je prava kriza. Svi danas govore o „krizi“. Ljudi

ponekad misle da je to kriza modernog finansijskog kapitalizma.

Ali nije! Nipošto! Kapitalizam se brzo širi preko čitavog svijeta, a

njegov prirodni način razvoja je uvijek uključivao krize i ratove,

sredstva koliko brutalna toliko i neophodna za oblikovanje formi

konkurencije i konsolidovanja pozicija pobjednika – onih koji su

uspjeli, dovodeći do bankrota sve ostale, koncentrišući u svojim

sopstvenim rukama najveću moguću količinu dostupnog kapitala.

Razmotrimo trenutnu situaciju. Kao što je Mao Cedung govorio,

uvijek treba „imati brojeve na umu“. Danas, 10% svjetske populacije

posjeduje 86% dostupnog kapitala. Njih 1% posjeduje 46%

tog kapitala. A 50% svjetske populacije posjeduje upravo ništa, 0 %.

Lako je vidjeti zašto 10% onih koji posjeduju praktično sve ne žele

biti povezani sa onima koji nemaju ništa, ili čak sa onima manje

bogatim koji sa njima dijele mrvice preostalih 14%. Štaviše, mnogi

od onih koji dijele tih 14% ugrubo su podijeljeni između pasivne

ozlojeđenosti i žarke želje za zadržavanjem onog što imaju, naročito

podrškom koju daju, u čemu rasizam i nacionalizam imaju svoju

ulogu, do bezbrojnih represivnih prepreka postavljenih užasnoj

„prijetnji“ koju vide u tih 50% koji nemaju ništa.

To znači da je navodno ujedinjujući slogan pokreta Occupy

Wall Street, „Mi smo 99%“, bio potpuno besmislen. Učesnici

pokreta, puni dobre volje koja je za svaku pohvalu, vjerovatno

su bili većinom mladi iz porodica negdje „u sredini“, ni zaista

siromašni niti pretjerano bogati, jednom rječju – srednja klasa

koja je isticala da voli demokratiju, da je stub demokratije. Ali

istina je da je bogati Zapad pun ljudi iz „sredine“, srednje klase,

koja se, iako nije u tih 1% bogate elite niti u 10% dobrostojećih

vlasnika imovine, ipak plaši 50% potpuno siromašnih, i, držeći

se tih sitnih 14% resursa koje dijele među sobom, pružaju globalnom

kapitalizmu trupe sitnoburžoaskih pristaša bez kojih

„demokratska“ oaza ne bi imala šanse da opstane. Daleko od

toga da budu „99%“, čak i simbolički, hrabri mladi ljudi pokreta

Occupy Wall Street su okupili, čak i unutar vlastite grupe, tek mali

broj ljudi, čija sudbina je bila da nestanu.

Ukoliko, naravno, nisu iskovali veoma jaku vezu sa stvarnim

---

НОЕМА

---

186

masama onih koji nemaju ništa, ili ne baš puno, i ukoliko nisu

sklopili politički savez između ljudi u tih 14%, intelektualaca

posebno, i onih u 50%. Takva politička strategija je izvodiva:

pokušana je, sa relativno značajnim lokalnim uspjehom, u Francuskoj

u šezdesetim i sedamdesetim pod zastavom maoizma; u

SAD-u, tokom istog perioda, sa manje buke, od strane pokreta

Weathermen; i prije nekoliko godina od strane pokreta Occupy,

ne na Vol Stritu, već u Tunisu i Kairu, čak i u Oklandu, gdje su

postojali bar počeci stvarnog povezivanja sa lučkim radnicima.

Sve, apsolutno sve, zavisi od stvarnog oživljavanja ovog saveza i

njegovog političkog organizovanja na svjetskom nivou.

Ipak, u veoma lošem stanju takvog pokreta, objektivnim, opipljivim

rezultatima napuštanja tradicije – budući da se pojavljuju

unutar globalizovanog kapitalističkog formalizma – upravo je

ono o čemu govorim: manjinska oligarhija nameće zakon ogromnoj

većini ljudi koji jedva preživljavaju, kao i pozapadnjačenim

– tj. podjarmljenim i oslabljenim – srednjim klasama.

Ali šta se onda dešava na društvenom i subjektivnom nivou?

Marks je 1848. godine pružio sjajan opis, koji je istinitiji danas

nego što je to bio u njegovo vrijeme. Citiraću odlomak iz ovog

starog teksta koji je ostao nevjerovatno mlad:

Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne,

patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno

pocepala šarolike izukrštane feudalne veze koje su čoveka

vezivale za njegovog prirodnog pretpostavlјenog, i nije

ostavila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim

golog interesa, osim bezosećajnog „plaćanja u gotovu“. Ona

je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila tihu jezu pobožnog

sanjarenja, viteško oduševlјenje, malograđansku setu.

Ona je lično dostojanstvo rastvorila u prometnoj vrednosti

i na mesto bezbrojnih povelјama priznatih i izvojevanih

sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je,

jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene religioznim

i političkim iluzijama stavila otvorenu, bezobraznu, direktnu,

suvoparnu eksploataciju.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

187

Buržoazija je sa svih dotadašnjih dostojanstvenih profesija,

na koje ce gledalo sa strahopoštovanjem, skinula

svetitelјski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika,

pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirlјivi

sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.

(…) Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svima starinskim

pretstavama i shvatanjima koji ih prate, svi novi

odnosi zastarevaju pre no što mogu da očvrsnu. Sve što

je staleško i ustajalo isparava, sve što je sveto skrnavi se,

i lјudi najzad bivaju prisilјeni da na svoj položaj, na svoje

međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.6

Ono što Marks ovdje opisuje jeste kako je odbacivanje tradicije

u stvari najavilo gigantsku krizu ljudske simboličke organizacije.

Zaista, tokom milenijuma, razlike svojstvene ljudskom životu

su kodifikovane i simbolizovane u obliku hijerarhije. Najvažnije

dihotomije, kao što su mladi i stari, žene i muškarci, slabi i moćni,

moja grupa i druge grupe, stranci i sunarodnici, jeretici i vjernici,

prostaci i plemići, grad i selo, intelektualci i fizički radnici,

svi su raspoređeni – u jeziku, u mitologijama, u ideologijama, u

vladajućoj religijskoj etici – strukturom poretka koja je svakom

dodjeljivala mjesto u preklapajućem hijerarhijskom sistemu. Tako

je plemkinja bila inferiorna u odnosu na svog muža ali superiorna

u odnosu na prostog čovjeka; bogati buržuj se morao klanjati

vojvodi, ali njegove sluge su se morale klanjati njemu. Slično

tome, skvo iz bilo kog indijanskog plemena je bila skoro ništavna

u poređenju sa ratnikom iz njenog sopstvenog plemena, ali je bila

maltene sve kada se poredi sa zatvorenikom iz drugog plemena,

za koga bi često odlučivala koju metodu mučenja bi primjenjivali.

Ili siromašni katolički vjernik koji je bio nevažan u odnosu na

biskupa, ali je mogao smatrati sebe odabranim u poređenju sa

protestantskim jeretikom, baš kao što je sin slobodnog čovjeka

bio u potpunosti zavisan od svog oca, ali je kao sopstvenog slugu

6 Карл Маркс и Фридрих Енгелс. Комунистички манифест. Превео Моша

Пијаде. Београд: Борба, 1945. 34– 5.

---

НОЕМА

---

188

mogao imati crnca, oca velike porodice. Cjelokupna tradicionalna

simbolizacija je tako bila bazirana na strukturi poretka koji je

ljudima određivao pozicije, a time i odnose između tih pozicija.

Napuštanje tradicije, onako kako je postignuto u kapitalizmu

kao opštem sistemu proizvodnje, razmjene i na kraju pozicija u

društvu – ove potonje su svedene na dominantni oblik suprotstavljenosti

kapitala i rada, profita i ličnog dohotka – u stvari nije

dovelo do bilo kakve stvarne simbolizacije, već jedino do nemilosrdne,

proizvoljne slobodne igre ekonomije, neutralnosti, do

simbolične vladavine onoga što je Marks tako brilijantno nazvao

„ledena voda egoističke kalkulacije“. Napuštanje hijerarhijski

uređenog svijeta tradicije nije ponudilo nehijerarhijsku simbolizaciju,

nego samo nasilno ograničenje pod jarmom ekonomije,

praćeno pravilima kalkulacije, podvrgnuto apetitima nekolicine.

Rezultat je istorijska kriza simbolizacije, u kojoj su današnji mladi

ljudi dezorijentisani.

Kada je u pitanju ova kriza, koja, pod izgovorom neutralne slobode,

nije ponudila ništa osim novca kao univerzalnog referenta,

imamo dvije različite alternative – obje apsolutno reakcionarne,

po mom mišljenju, i nedovoljne za stvarne subjektivne probleme

sa kojim se čovječanstvo, a njegova omladina posebno, suočava.

Prva je beskrajna odbrana kapitalizma i njegovih ispraznih

„sloboda“, koja je potkopana samom sterilnom neutralnošću

tržišne determinacije. Nazovimo ovu alternativu pozivanjem na

ono što nazivam „žudnja za Zapadom”, ili tvrdnjom da ne postoji,

niti može postojati, ništa bolje od liberalnog, „demokratskog“

modela našeg društva, ovdje u Francuskoj i u svim drugim državama

istog tipa. Kao što je Paskal Brukner (Pascal Bruckner) prilično

tašto naslovio jedan od svojih nedavnih članaka, „Zapadni

način života nije za raspravu“.7

Druga alternativa jeste reaktivna želja za povratkom tradicionalnoj

– to jest hijerarhijskoj – simbolizaciji. Ova želja je često

prikrivena pod maskom nekog religioznog narativa, bilo da su

to u pitanju protestantske sekte SAD-a, reakcionarni islamizam

Bliskog istoka ili povratak ritualnom judaizmu u Evropi. Ali ona

7 „Le mode de vie occidental n’est pas negciable“, Liberation, 15. februar 2015.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

189

se takođe može pojavljivati kao nacionalistička hijerarhija (Živjeli

„rođeni” Francuzi! Živjelo veliko rusko pravoslavlje!), čist i prost

rasizam (islamofobija kolonijalnog porijekla ili povratak antisemitizma),

ili, na kraju krajeva, u atomističkom individualizmu

(Gore ja, dolje svi ostali!).

Po mom mišljenju, obje ove alternative su ekstremno opasne

slijepe ulice, a narastuća krvava suprotstavljenost među njima

gura čovječanstvo u beskrajan krug ratova. Ovo je sav problem

lažnih protivrječja koja sprečavaju slobodnu igru pravog

protivrječja.

Ova istinska kontradikcija, koja nam mora biti vodič za misao

i za akciju suprotstavlja dvije vizije neizbježnog napuštanja hijerarhizovane

simboličke tradicije: simboličku viziju zapadnog

kapitalizma, koja proizvodi monstruozne nejednakosti i patogenu

dezorijentaciju i viziju poznatu kao „komunizam“, koja je još od

vremena Marksa i njegovih savremenika predlagala stvaranje simbolizacije

jednakosti. Nakon privremene istorijske propasti državnog

„komunizma“ u SSSR-u i Kini, ova fundamentalna kontradikcija

savremenog svijeta pomračena je lažnom kontradikcijom

u odnosu na napuštanje tradicije između zapadnjačke neutralne,

sterilne, čiste negativnosti koja uništava stare simboličke hijerarhije

u korist stvarnih hijerarhija prikrivenih monetarnom neutralnošću

i fašističke reakcije koja zagovara, sa spektakularnim

nasiljem koje je sračunato da zamaskira njenu stvarnu nemoć,

povratak starim hijerarhijama. Ova kontradikcija posebno je

lažna po tome što, iako prijete njenim mrtvim tijelom, vođe i oni

koji zaista profitiraju od reakcionarnog fašizma ni u kom slučaju

ne vjeruju u mrtvog boga – boga koji je, u starom svijetu, istovremeno

bio vrhunac, garant i temelj hijerarhizovanog simboličkog

poretka. Oni u stvari pripadaju istom svijetu kao i velike zapadne

finansijske grupacije: i jedni i drugi se slažu da nije moguć nijedan

način globalne organizacije društava osim koncentrisanog,

grabežljivog kapitalizma. Nijedna ne nudi čovječanstvu nešto

novo u smislu simbolizma. Jedino gdje se ne slažu jeste u tome na

koji način procjenjuju društveni kapacitet, kapacitet za kolektivnu

organizaciju, „ledenu vodu egoističke računice“. Što se tiče naših

---

НОЕМА

---

190

zapadnih gospodara, to je sve što je čovječanstvu neophodno, da

sa svojom super bogatom elitom i njenim ogromnim plebejskim

masama, ide dalje. Novac će služiti kao neopipljivi simbol. Što

se reakcionara svih vrsta tiče, moramo se vratiti starom moralu

i božanski utemeljenim hijerarhijama, ili će, na duže staze, doći

do ozbiljnih građanskih nemira koji će ugroziti sam sistem.

Ova rasprava prvenstveno služi interesima obje strane, ma

kako se ogorčenim sukob među njima činio. Zahvaljujući njihovoj

kontroli medija, sukob zaokuplja pažnju javnosti i tako

sprečava nadolaženje jedinog sveobuhvatnog uvjerenja koje

može spasiti čovječanstvo od katastrofe. Ovo uvjerenje – koje

ponekad zovem „komunističkom idejom“ – smatra da, nakon što

neizbježno napuštanje tradicije bude prihvaćeno, u samom procesu

toga napuštanja, moramo raditi na stvaranju simbolizacije

jednakosti koja će voditi, kodifikovati i oblikovati miroljubivu

subjektivnu osnovu za kolektivizaciju resursa, efektivnu eliminaciju

nejednakosti, priznavanje razlika sa jednakim subjektivnim

pravima, i, na kraju, do ukidanja posebnih entiteta državnog tipa.

Upravo u kontekstu ove potrebe za egalitarnom simbolizacijom,

mogu se vratiti temi mladih, koji su zajedno sa starima među

prvima koji će osjetiti vladavinu lažne kontradikcije.

Vi mladi ljudi ste uronjeni u dvojne efekte stvarnog napuštanja

tradicije i imaginarne dimenzije lažnog protivrječja. Vi ste u

isto vrijeme, vjerujem, na rubu novog svijeta, svijeta egalitarne

simbolizacije. To nije jednostavan posao: dosad su sve društvene

simbolizacije bile hijerarhijske. Tako da sebe treba da posvetite

potpuno novom zadatku: stvaranju nove simbolizacije suprotstavljene

razaranju simboličkog u ledenoj vodi kapitalističkog

računa i reaktivnog fašizma. Upravo zato dužni ste paziti (i ovo

je najteži dio) na ono što se dešava, na ono što se događa mladim

ljudima – vječna adolescencija, nezaposlenost, razlike utemeljene

na nečijem porijeklu i uvjerenjima, dezorijentacija života – ali i na

nove veze među polovima, sa odraslima, sa starijima i sa mladim

ljudima širom svijeta… Imate sve to, a takođe imate i znakove

onoga što bi se moglo desiti, što bi moglo doprinijeti građenju

budućnosti sposobne da bude simbolizovana. Ovi znakovi su

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

191

često nejasni i skriveni, ali filozofi imaju dužnost da budu pažljivi

ne samo prema onome što se dešava, već i prema onome što ih,

prema njihovom iskustvu, pogađa kao najneobičnije, jedinstveno,

izuzetno: kao znak koji pokazuje na ono što dolazi radije nego

na ono što samo jeste.

Ne postoji ništa važnije za bilo koga, posebno za mlade ljude,

nego paziti na znakove da bi se nešto drugačije od onoga što se

dešava moglo desiti. Naći ćete ove znakove ako pažljivo posmatrate

i metodički raspravljate o svemu što se događa u svijetu. Ali

ih možete pronaći i u vašim životnim iskustvima, u onome što je

u njima izuzetno i jedinstveno. Rečeno drugačije, postoji ono za

šta ste sposobni – graditi vaš život koristeći vlastite sposobnosti

– ali postoji takođe i ono za šta još ne znate da ste sposobni, što

je u stvari najvažnija stvar, stvar najviše vezana za buduću egalitarnu

simbolizaciju – naime, ono što otkrivate nailazeći na nešto

što je bilo nepredvidljivo. Na primjer, kada se zaljubite zauvijek.

Tada shvatite da ste sposobni za stvari za koje niste znali da ste

sposobni, da ste imali dosada nepoznat kapacitet, uključujući

stvaranje simbola. Ovo otkrivanje, da ste sposobni za mnogo

više nego što ste mislili da jeste, takođe se može pojaviti kada

postanete dio pokreta za novu ideju kolektivnog života; kada osjetite

prve titraje umjetničkog poziva jer ste bili duboko pogođeni

knjigom, muzičkim komadom ili slikom; ili kada ste privučeni

novim naučnim problemima. U svim ovim slučajevima otkrivate

u sebi kapacitet kojeg niste bili svjesni.

Možemo reći da postoji ono što možete sagraditi, ali da postoji

i ono što vas tjera da odete; postoji ono što vas tjera da se skrasite,

ali postoji takođe i vaš kapacitet za lutanje, za let. Oboje postoje

istovremeno. Smirivanju se može protiviti neka vrsta lutanja koja

nije više nihilistička, već vođena potraga koja vam pomaže da

nađete pravi život, novi simbol.

Ova zadnja tačka, koja se odnosi na opoziciju sa kojom sam

počeo kada sam govorio o sagorijevanju nečijeg života ili njegovom

izgrađivanju, jeste nešto što, svjesno ili nesvjesno, konstituiše

subjektivnost mladih ljudi. Rekao bih da se treba uspostaviti veza

između ovo dvoje. Postoji ono što želite izgraditi, za šta ste spo

---

НОЕМА

---

192

sobni, ali takođe postoje znakovi onoga što vas tjera da odete, da

idete iznad onoga za šta ste sposobni da uradite, izgradite, da se

smjestite. Moć odlaska. Građenje i odlaženje. Nema kontradikcije

među njima. Biti u stanju odustati od onoga što gradite jer vas je

nešto drugo prizvalo u pravi život. Pravi život, danas, van tržišne

neutralnosti i van drevnih, zastarjelih hijerarhijskih ideja.

Što se tiče svega ovoga, dopustiću pjesniku da ima posljednju

riječ, zbog toga što, kada je riječ o pitanju odlaska, premještanja,

sebe-iskorjenjivanja i novopronađenih simbola, pjesnici

su vješti u pronalaženju novog jezika. Poezija, u ovom smislu,

jeste fiksiranje vječne mladosti u jeziku. Koristiću pasaž s kraja

poeme Sen-Džon Persa (Saint-John Perse), pjesnika iz perioda

od 1920-ih do 1950-ih, koja se zove „Anabasis“. Riječ anabasis na

grčkom znači „vratiti se idući nazad“. To je lutanje koje se vraća,

ili ide nazad, ka teško dostupnim destinacijama. Zbog toga je ovo

metafora za omladinu.

Anabasis je naziv grčke knjige koja priča priču o borbi plaćenika

u građanskom ratu u Persiji. Autor knjige je Ksenofon, koji

je bio jedan od oficira tim plaćenicima. Već tada je bilo plaćenika,

baš kao što ih ima i danas u svim ratovima Afrike ili Srednjeg

istoka, ili čak i u srednjoj Evropi. Oni su ljudi kojih se mnogo ne

tiče šta se dešava na političkom nivou. Obavljaju svoj brutalan

posao kao vojnici za platu svog poslodavca. U slučaju Ksenofonove

knjige, persijski poslodavac je ubijen u velikoj bici, svi ostali

persijski vojnici su raspušteni, a grčki plaćenici su ostavljeni u

sred Persije – današnje Turske – i, sa nepokolebljivom odlučnošću,

odlučuju da se vrate kući, ka Sjeveru. Potpuno su izgubljeni

i moraju se uputiti domu. To je suština. Vi ste napušteni, dezorijentisani,

a ipak mislite da možete ići naprijed ka onom što

možete biti, ka onome što jeste vaša autentična priroda. Subjekt

koji vi jeste nikad ne može biti ostvaren samo izgradnjom čvrste

kuće. Stara kuća je tek tradicija, a lutanje kojeg se poduhvatate joj

daje novu potvrdu. Tada imate novu simbolizaciju svog vlastitog

mjesta. Istinska kuća je nešto čemu se možete vratiti onda kada

vas avantura misli i djela natjera da je ostavite i skoro zaboravite

na nju. Kuća u kojoj ostajete zauvijek je samo dobrovoljni zatvor.

---

Часопис за друштвену и хуманистичку мисао

---

193

Kada se nešto važno desi u životu, to je uvijek poput odlaska,

raskorjenjivanje usmjereno prema onome što je za vas pravi život.

Anabasis je ideja da ste dezorijentisani ali da ćete krenuti prema

sebi, naći pravog sebe unutar ove dezorijentacije i ovog odvajanja,

i, zajedno sa cjelokupnim čovječanstvom, stvarati stadijume

egalitarne simbolizacije.

Postoji prelijepa scena iz Ksenofonovog Anabasisa. Plaćenici

su Grci, dakle mornari. Kako se kreću nazad ka sjeveru, ponovo

nailaze na more. Vratili su se nazad, ali su se i popeli gore: eto

ih, na vrhu planine, i vide more. I svi zajedno viču „Thalassa!

Thalassa!“, „More! More!“. Ponovo su simbolizovali svoje staro

mornarsko sopstvo. Omladina je takođe takva; mora da bude:

anabasis prema okeanu svijeta.

U današnje vrijeme, zbog toga što imaju slobodu i mogućnosti,

mladi ljudi više nisu vezani tradicijom. Ali šta bi trebalo

uraditi sa ovom slobodom, sa ovom novom mogućnošću lutanja?

Morate saznati za šta ste sposobni u smislu kreativnog,

intenzivnog pravog života. Trebate se vratiti svojim sopstvenim

sposobnostima. Tu ćete biti spremni za novu egalitarnu simbolizaciju.

To je veza između konstrukcije i njene suprotnosti.

Njena metafora, za grčke plaćenike, jeste najednom otkrivena

veza između farmera, vojnika i mornara. To je krik koji izražava

šta su izgubili u zemaljskoj avanturi života i iznova pronašli, ne

u smislu pukog povratka ili ponavljanja, već u smislu njegovog

intenzivnog, novog značenja: „Thalassa! More!“. More se preobrazilo

u simbol ne starih uslova nego novog egalitarnog dijeljenja

nevjerovatnog iskustva.

U istom smislu je i zaključak Sen-Džon Persove poeme

„Anabasis”:

ali preko i iznad radnji ljudi na zemlji, mnoga znamenja

na putu, mnogo sjemena na putu, i ispod nenaraslog

lijepog vremena, u jednom velikom udisaju zemlje,

čitave pernate žetve!…

do časa noći kada ženska zvijezda, čista i obećana u

nebeskim visinama…

---

НОЕМА

---

194

Oranica snova! Ko govori o građenju? – Vidio sam

zemlju podijeljenu na nepregledne prostore a moja

misao nije nesmotrenost vodiča?8

Dakle, da li je biti mlad danas prednost ili mana? Svijet će

se morati mijenjati ukoliko misli poželjeti dobrodošlicu novoj

omladini u svijet oslobođen tradicija. Nova zemlja će takođe

biti „oranica snova“ svih mladih ljudi koji će stvarati – koji već

stvaraju – novo mišljenje, nove sisteme simbolizacije koje novi

svijet treba. Građenje je nesumnjivo neophodno; utemeljenje je

neophodno. Ali svijet je prostran, a na njegovoj skali mišljenje

mora opažati i djelovati. Mogu se samo nadati, za sve vas, da

smirivanje, pronalaženje posla, karijera, nije vaš najveći prioritet,

već radije pravo mišljenje koje jeste sestra snu. Razmišljanje o

odlasku, istinsko mišljenje uvijek promjenjivog okeana svijeta.

Egzaktno i nomadsko mišljenje, egzaktno mišljenje jer je nomadsko,

mornarsko mišljenje. Neka svako bude u mogućnosti da

kaže: „Vidio sam zemlju podijeljenu na nepregledne prostore a

moja misao nije nesmotrenost vodiča?”

(Prevela: Ana Galić)

8 „Anabasis,” tr. T.S. Eliot in Selected Poems of Seint-John Perse, ed. Mary Ann

Caws (New York: New Directions, 1982), 43.__