Galić, Ana. (2017). Alain Badiou: “Biti mlad, danas: smisao i besmisao” u Pravi život. U Časopisu za društvenu i humanističku misao Noema, br. 5, ISSN 2490-2470, str. 169 – str. 194. Savez studenata Filozofskog fakulteta Banja Luka.
Izašao je peti po redu broj Časopisa za društvenu i humanističku misao NOEMA, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.
Uz dopuštenje profesora Badioua, prvo poglavlje njegove knjige The true life (2017), pod nazivom “To be young, today: sense and nonsense”, prevela sam za potrebe uvođenja u filozofiju i filozofski način mišljenja.
Tekst možete preuzeti klikom na: Alain Badiou Pravi život, Biti mlad danas smisao i besmisao. Ili ga pročitajte u nastavku.
Uživajte,
Vaša Ana
169
Alan Badju
Biti mlad, danas: smisao i besmisao*
Počnimo sa stvarnim činjenicama: ja imam 79 godina. Zašto
bih onda pobogu trebalo da zamaram sebe govoreći o omladini? I
zašto bih, da dodam, trebalo da brinem o pričanju o tome mladim
ljudima? Zar nisu oni, kao mladi ljudi, ti koji treba da govore
o sopstvenom iskustvu? Da li sam ja ovdje da dajem lekcije iz
mudrosti, kao starac koji zna životne opasnosti i podučava mlade
da budu oprezni, ne dižu glas i da jednostavno ostave svijet ovakvim
kakav jeste.
Možda ćete vidjeti, ili se nadam da hoćete, da je upravo
suprotno, da govorim omladini o tome šta život ima da ponudi,
o tome zašto je apsolutno neophodno mijenjati svijet, o tome
zašto se, upravo zbog toga, mora rizikovati.
Počeću veoma daleko, ali ipak sa poznatom epizodom iz filozofije.
Sokrat, otac svih filozofa, osuđen je na smrt na osnovu
optužbi da „kvari omladinu“. Prvi pisani utisak o filozofiji bio je
u formi veoma ozbiljne optužbe: filozof kvari omladinu. Dakle,
ako bih usvojio taj pogled, jednostavno bih rekao: moj cilj je da
pokvarim omladinu.
* Izvor: Alain Badiou. (2017). „To be young, today: sense and nonsense” u True
Life. Malden, MA: Polity Press. 1–49.
НОЕМА
170
Ali šta je „kvariti“ značilo, uključujući i umove sudija koji
su osudili Sokrata na smrt na osnovu optužbi da kvari omladinu?
To nije mogla biti „pokvarenost“ u smislu da se odnosi na
novac. To nije bio „skandal“ u smislu skandala o kojima čitate u
novinama danas, gdje su se ljudi obogatili iskorištavajući svoje
pozicije u državnoj ili nekoj drugoj instituciji. To sigurno nije bilo
ono za šta su sudije optužile Sokrata. Naprotiv, ne zaboravimo da
je jedna od kritika koju je Sokrat upućivao svojim protivnicima,
takozvanim sofistima, bila upravo ta da uzimaju novac. On je, s
druge strane, kvario omladinu besplatno, da tako kažemo, svojim
revolucionarnim podukama, dok su sofisti bili lijepo plaćeni za
poduke koje su držali, a koje su podučavale oportunizmu. Dakle,
„kvarenje omladine“ u Sokratovom slučaju sasvim sigurno nije
bila stvar novca.
Niti je bila stvar moralne korupcije, a kamoli jedna od onih
vrsta seksualnih skandala o kojima takođe čitate u novinama.
Naprotiv, Sokrat, ili Platon prepričavajući – ili izmišljajući? –
Sokratovo gledište, imao je naročito uzvišeno shvatanje ljubavi,
shvatanje koje nije razdvajalo ljubav od seksa već ju je postepeno
odvajalo od njega zbog neke vrste subjektivnog uskrsnuća.
Sasvim sigurno, ovo uskrsnuće je moglo, čak i trebalo, otpočeti
kontaktom sa lijepim tijelima. Ali takav se kontakt ne bi mogao
svesti na puko seksualno uzbuđenje, jer je predstavljao materijalnu
osnovu za pristup onome što je Sokrat nazvao idejom Lijepog.
Tako je ljubav na kraju bila rođenje novog mišljenja, koje je
proizašlo ne samo iz seksa već iz nečega što bi se moglo nazvati
seksualna ljubav-podvrgnuta-mišljenju. I ova mislena ljubav je
bila dio intelektualne i duhovne samoizgradnje.
Na kraju, kvarenje omladine od strane filozofa nije stvar novca
niti zadovoljstva. Može li to onda biti stvar korupcije putem
moći? Seks, novac i moć su svojevrsno trojstvo, trojstvo korupcije.
Reći da je Sokrat kvario omladinu značilo bi reći da je on
iskorištavanjem svoga zavodljivog govora zadobijao moć. Filozof
je navodno koristio omladinu da bi sticao moć ili autoritet.
Mladi su služili njegovoj ambiciji. Navodno je omladina kvarena
tako što je njihova naivnost ugrađivana u ono što bismo nazvali,
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
171
zajedno sa Ničeom, voljom za moć. Ali još jednom bih rekao:
„Au contraire!“ Sokrat je, onako kako ga je Platon vidio, eksplicitno
osuđivao koruptivnu prirodu moći. Moć je ta koja kvari,
ne filozof. U Platonovom radu prisutna je oštra kritika tiranije,
želje za moći, koja ne može biti bolja i koja predstavlja konačnu
riječ po tom pitanju. Postoji čak i suprotno ubjeđenje: ono čime
filozof može doprinijeti politici nije uopšte volja za moć, nego
nezainteresovanost.
Tako da vidite da završavamo sa koncepcijom filozofije kojoj
je potpuno strana ambicija i takmičenje za moć.
U vezi s tim, volio bih vam pročitati pasus iz Platonove Države
u jednom prilično neobičnom prevodu koji sam ja načinio.
Možete ga naći, ako želite, u štampanom izdanju. Na naslovnici
stoji sljedeća informacija: „Alan Badju“ (autorovo ime), i ispod
toga, „Platonova Država“ (naslov knjige). Tako da nije jasno ko je
napisao knjigu: Platon? Badju? Ili možda Sokrat, za koga je rečeno
da nikada ništa nije napisao? To je arogantan naslov, priznajem.
Ali rezultat je možda življa knjiga, pristupačnija mladoj osobi
nego što bi to striktan prevod Platonovog teksta mogao biti. Ono
što ću vam pročitati predstavlja mjesto kada Platon sebi postavlja
sljedeće pitanje: Koji je tačno odnos između moći i filozofije,
između političke moći i filozofije? Tada možemo razumjeti značaj
koji pripisuje nezainteresovanosti u politici.
Sokrat vodi razgovor sa dva sagovornika, dva mlada čovjeka
zapravo, što znači da se ne udaljavamo od teme. U Platonovoj originalnoj
verziji oni su dva mladića, Glaukon i Adeimant. U mojoj,
očigledno mnogo modernijoj verziji, to su mladić, Glaukon, i
djevojka, Amanta. Računati djevojke po istoj osnovi kao i mladiće,
najmanje je što možete učiniti, ukoliko govorite o mladim
ljudima, ili govorite njima. Evo dijaloga:
Sokrat: Ukoliko bismo mogli doći do mnogo boljeg života
za one na koje je došao red da budu odgovorni za određenu
podjelu moći od strane onoga koji im je ponudio tu moć,
onda bismo imali potencijal za pravu političku zajednicu,
zato što su onda jedini ljudi koji će doći do vlasti oni kojima se
НОЕМА
172
bogatstvo ne mjeri u novcu nego radije onim što je potrebno
za sreću: pravi život, pun uzvišenih misli. Ukoliko pak ljudi
gladni ličnog preimućstva, ljudi koji su sigurni da moć uvijek
favorizuje postojanje i uvećavanje privatne svojine, jurišaju u
javne poslove, onda nikakva istinska politička zajednica ne bi
bila moguća. Takvi ljudi se uvijek žestoko bore jedni s drugima
oko moći, vode rat te vrste, miješajući privatne strasti i
javnu moć, uništavajući ne samo rivale za čelne pozicije nego
i zemlju kao cjelinu.
Glaukon: Kakav užasan prizor!
Sokrat: Ali reci mi, znaš li bilo koji život koji podstiče nepoštovanje
vlasti i države?
Amanta: Naravno! Život pravog filozofa, život Sokratov!
Sokrat [oduševljeno]: Nemojmo se zanositi. Pretpostavimo
da ljudi koji su zaljubljeni u vlast ne bi trebalo ni da budu na
vlasti, jer ukoliko bi bili, imali bismo samo rat između kandidata
za tu vlast. Zbog toga je neophodno, za tu ogromnu masu
ljudi koju ja nedvojbeno zovem filozofima, da se posvete, svaki
pojedinačno, čuvanju političke zajednice: nesebični ljudi, koji
su instiktivno svjesni onoga što javna služba može biti, ali
koji znaju da postoje mnoge druge nagrade pored onih koje
možete dobiti zauzimanjem službenih položaja i da postoji
život mnogo bolji od života političkih vođa.
Amanta [romoreći]: Pravi život.
Sokrat: Pravi život. Koji nikad nije odsutan. Ili nikad u
potpunosti.1
I eto ga. Predmet filozofije je pravi život. Šta je pravi život?
To je jedino pitanje kojim se bavi filozof. I tako, ukoliko postoji
kvarenje omladine, to nije zbog novca, zadovoljstva ili vlasti nego
da bismo pokazali mladima da postoji nešto bolje nego sve te
stvari: pravi život. Nešto vrijedno, nešto zbog čega vrijedi živjeti,
što daleko nadmašuje novac, zadovoljstvo i moć.
„Pravi život“ je, ne zaboravimo, Remboova (Rimbaud) fraza.
1 Alain Badiou, Plato’s Republic, tr. Susan Spitzer (New York: Columbia
University Press, 2012), 321.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
173
Postojao je pravi pjesnik mladosti: Rembo. Neko ko je stvarao
poeziju iz svog čitavog životnog iskustva kao da je početak. On
je bio taj koji je, u trenutku očajanja, srceparajuće napisao: „Pravi
život je odsutan“.
Čemu nas filozofija uči, ili u svakom slučaju pokušava da nas
nauči, jeste to da iako pravi život nije uvijek prisutan, on nije
nikad u potpunosti ni odsutan. To da je pravi život prisutan do
određene mjere jeste ono što filozof pokušava da pokaže. I on
kvari omladinu time što pokušava da im pokaže da postoji lažni
život, protraćen život, život shvaćen i življen kao žestoka borba
za vlast i novac. Život koji je na svaki mogući način sveden na
čisto i jednostavno zadovoljenje neposrednih impulsa.
U osnovi, govori Sokrat – i ja ga samo pratim za sada – da
bismo dostigli pravi život, treba da se borimo protiv predrasuda,
unaprijed zamišljenih ideja, slijepe poslušnosti, proizvoljnih običaja
i nesputanog takmičenja. U suštini, pokvariti omladinu znači
samo jednu stvar: pokušati osigurati mlade ljude da ne idu već
ucrtanim putevima, da nisu osuđeni da samo sprovode društvene
običaje, da mogu stvoriti nešto novo, predložiti drugačiji pravac
u odnosu na pravi život.
Kada je sve rečeno i učinjeno, mislim da je početna tačka
Sokratovo vjerovanje da mladi ljudi imaju dva unutrašnja neprijatelja.
Upravo ti unutrašnji neprijatelji im prijete da ih okrenu
od pravog života i od prepoznavanja potencijala za pravi život u
njima samima.
Prvi neprijatelj se može nazvati strast za trenutnim životom,
za zabavom, zadovoljstvom, trenutkom, neka pjesma ili slično,
flert, džoint ili neka glupa igra. Sve to postoji; Sokrat to ne pokušava
poreći. Ali kada se nakupi, kada se dovede do krajnosti,
kada ta strast proizvodi život koji se živi od danas do sutra, život
zavisan od neposrednosti vremena, život u kojem je budućnost
nevidljiva ili po bilo kojem mjerilu potpuno nejasna, onda je ono
što dobijete neka vrsta nihilizma, neka vrsta koncepcije života bez
jedinstvenog značenja – život bez značenja i stoga nesposoban
da ide dalje kao pravi život. Ono što se zove „životom“ u tom
slučaju je period vremena podijeljen na više ili manje dobre i
НОЕМА
174
više ili manje loše momente, i, na kraju, posjedovanje što više
dovoljno dobrih momenata – to i samo to –sve je čemu se može
nadati od života.
Na kraju, ova zamisao lomi ideju samog života, razbija je,
i zbog toga je ova vizija života i vizija smrti. Ovo je temeljna
ideja koju je eksplicitno iznio Platon: kada je život predmet vremenske
neposrednosti, raspada se sam od sebe, rasipa, nije više
prepoznatljiv samom sebi, nije više vezan za stabilan smisao.
Koristeći Frojdovu i psihoanalitičku terminologiju, koju Platon
često predosjeća na mnogo načina, mogli bismo reći da je ova
vizija života ona u kojoj je životni nagon tajno prožet nagonom
smrti. Na nesvjesnom nivou, smrt preuzima život, potkopavajući
i odvajajući ga od njegovog potencijalnog smisla. Ovo je prvi
unutrašnji neprijatelj mladih ljudi, jer oni neminovno prolaze
kroz ovo iskustvo. Moraju proći slamajuće iskustvo smrtonosne
moći neposrednog. Cilj filozofije nije opovrgnuti ovo živo iskustvo
unutrašnje smrti nego prevazići ga.
S druge strane, druga unutrašnja prijetnja za mladu osobu
naizgled je obrnuta: strast za uspjehom, ideja da se postane neko
bogat, moćan i dobro pozicioniran. Ne ideja prepuštanja sebe
neposrednom životu, nego, nasuprot tome, zadobijanje dobre
pozicije u postojećem društvenom poretku. Život tada postaje
zbir taktika za dobro situiranje, čak i ako to znači da morate biti
bolji od svih drugih u prepuštanju postojećem poretku da biste
u njemu mogli uspjeti. To nije režim trenutnog zadovoljavanja
želje; nego dobro zamišljenog, vrlo efektivnog plana. Vaše dobro
obrazovanje započinje već u vrtiću, nakon čega idete u neku od
najboljih, pažljivo odabranih srednjih škola. Završavate u srednjoj
školi poput Henri IV ili Luis-le-Grand naročito – u kojoj
sam ja sam, sasvim slučajno, maturirao. Potom nastavljate, ako
je moguće, istim putem: grandes ecoles2, upravni odbori, visoke
finansije, mas-mediji, vladina ministarstva, trgovinski odbori,
startapi koji na berzi vrijede milione, i tako dalje.
2 Grandes Ecoles su visokoobrazovne ustanove u Francuskoj, smještene izvan
glavnog javnog univerzitetskog sistema – studenti koji diplomiraju na Grande
Ecoles često dominiraju kako privatnim tako i javnim sektorima francuskog
društva.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
175
U osnovi, kada ste mladi, suočeni ste, često nesvjesno, sa dva
moguća životna pravca, koji se ponekad preklapaju i kontradiktorni
- Mogao bih sumirati ova dva iskušenja ovako: ili strast za
sagorijevanjem vašeg života ili strast za njegovim izgrađivanjem.
Sagorijevanje označava nihilistički kult trenutnog, koji, usput
rečeno, može lako biti kult čistog revolta, ustanka, neposlušnosti,
pobune, novih, zasljepljujućih ali kratkotrajnih oblika kolektivnog
života, kao što su zauzimanja javnih trgova na nekoliko sedmica.
Ali kao što vidimo, kao što znamo, nema trajnijeg efekta,
nema konstrukcije, nema organizovane kontrole vremena u bilo
čemu navedenom. Marširate pod sloganom „Bez budućnosti“.
A ako biste, nasuprot, vi orijentisali svoj život prema budućem
ispunjenju, uspjehu, novcu, socijalnom statusu, dobro plaćenoj
karijeri, mirnom porodičnom životu i odmorima na ostrvima
Južnog mora, rezultat bi bio konzervativan kult postojeće vladajuće
strukture, pošto ćete urediti svoj život unutar nje na najbolji
mogući način.
Ovo su dvije alternative koje su uvijek prisutne u jednostavnoj
činjenici bivanja mladim, u započinjanju i stoga orijentaciji
života: sagorjeti ili graditi. Ili oboje, ali činjenje i jednog i drugog
nije tako jednostavno. To bi značilo graditi vatru, a vatra gori i
suklja, vatra svijetli, zagrijava i osvjetljava trenutke života. Ipak,
ona uništava više nego što izgrađuje.
Zbog ovih dviju suprotstavljenih strasti postoje – dugo vremena,
ne samo sad – tako suprotstavljena mišljenja o omladini.
Vrlo različita mišljenja, u rasponu od ideje da je mladost najljepše
životno doba do ideje da je to najgore razdoblje u životu.
Obje ove verzije su uvijek postojale u literaturi. Postoji zaista
nešto svojstveno samo omladini, bez obzira na istorijsku epohu,
a ja smatram da je upravo to ovaj konflikt između strasti, sa dvije
osnovne strasti: žudnjom za životom ispunjenim njegovim vlastitim
intenzitetom i žudnjom prema životu koji gradiš kamen
po kamen kako bi imao udobnu kuću u gradu.
Dopustite mi da vam navedem nekoliko ovih mišljenja.
Uzmimo, na primjer, dva stiha iz Igoove (Hugo) Legende o
dobima, iz poznate pjesme „Usnuli Boaz“:
НОЕМА
176
Naša jutra trijumfalno sviću u mladosti
Dan iz mraka dolazi kao pobjeda…3
Mladost je trijumf, kaže Igo, štaviše prizivajući, i diskretno i
snažno, jutra vođenja ljubavi, senzualne pobjede.
Ali uzmimo sad Pola Nizana (Paul Nizan), i početak njegove
knjige Aden Arabie: „Imao sam dvadeset, neću dozvoliti nikome
da kaže da su to najbolje godine vašeg života.”4
Mladost, govori nam Nizan, ni u kom slučaju nije najbolje
razdoblje života. Dakle, da li je mladost trijumf, trijumf života?
Ili nesigurno i bolno vrijeme, jer je to konfliktno doba, doba
konfuzije?
Ovaj sukob u svoj svojoj sili može se pronaći kod mnogo
pisaca, posebno pjesnika. To je možda, na primjer, centralna
tema Remboovog cjelokupnog opusa. Rembo je zanimljiv jer je,
ponavljam, veliki pjesnik mladosti. On je mladost otjelovljena u
poeziji. Ali Rembo zastupa oba mišljenja; on govori obje stvari
istovremeno: omladina je prelijepa figura, i mladost je figura koja
mora biti potpuno ostavljena prošlosti. Uporedimo dva potpuno
suprotna gledišta autobiografske prozne pjesme Boravak u paklu.
Na početku pjesme, u prvoj rečenici, nalazimo:
Nekada, ako se dobro sećam, moj život je bio gozba na
kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su sva vina tekla.5
Ovo „nekada“ odnosi se na sedamnaestogodišnjeg Remboa,
kako ga je vidio dvadesetogodišnji Rembo. Dakle, riječ je o životu
konzumiranom brzinom munje, čiji početak pjesnik vidi kao
vrijeme gozbi, ljubavi i opijanja.
Kasnije, pri kraju teksta, reći će, kao da je starac koji se s
tugom sjeća sada već iščezlih mirnih dana mladosti:
3 Selected Poems of Victor Hugo: A Bilingual Edition, tr. E. H. Blackmore and A.
-
Blackmore (Chicago: University of Chicago Press, 2001), 339.
4 Paul Nizan, Aden ArabieI, tr. Joan Pinkham (New York: Columbia University
Press, 1987), 59.
5 Artur Rembo. Boravak u paklu. preveo Nikola Bertolino, Beograd: Kultura,
1968.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
177
Nisam li jednom imao jednu ljupku, junačku,
basnoslovnu mladost, koju bi trebalo ispisati po zlatnim
listovima …! („Jutro“)
Ali Rembo ovog dirljivog lamenta, taj nostalgični starac kojem
je jedva dvadeset, već je uhvaćen u drugu strast, razumno građenje
života, te piše sljedeće, što predstavlja odricanje od smrtonosne
moći nagona, narcističkog samoodnosa i stalnog nemorala:
Ja! ja koji sam se proglasio žrecom ili anđelom,
oslobođenim svakog morala, ja sam vraćen na zemlju
da tražim neku dužnost, da prigrlim hrapavu stvarnost!
(„Zbogom“)
I na samom kraju, ova se tema vraća, povezana sa odricanjem
od same poezije:
Samo bez himni; treba držati korak. Okrutna noći!
Osušena krv isparava se na mom licu, a ja iza sebe
nemam ništa osim ovog užasnog stabalca!… Duhovna
borba isto je tako surova kao bitka ljudi; ali zadovoljstvo
viđenja pravde pripada samo Bogu.
Međutim, to je bdenje. Primimo u sebe sve pritoke snage i
stvarne nežnosti. I u zoru, naoružani žarkim strpljenjem, ući
ćemo u sjajne gradove.
Vidite: na početku je strast za životom plamtjela, bio je to
plahoviti heroizam, poezija i gozbe; a na kraju, nema više himni,
što znači: nema više pjesama. Nastaje preobražaj u grubu dužnost
nužnosti dobro izgrađenog života. A ono što je potrebno, nasuprot
onome što je prevladavalo u njegovoj proćerdanoj mladosti,
jeste strpljenje, revnosno strpljenje. U samo tri godine, Rembo je
prošao cjelokupan spektar koji mladosti dvije staze imaju: potpuna
vladavina trenutnosti i njenih zadovoljstava ili strogo strpljenje
koje je tražilo dužnost da se uspije. Bio je putujući pjesnik,
a postaće kolonijalni trgovac oružjem.
НОЕМА
178
Sada ću se posvetiti pitanju koje, istinu govoreći, pitam mlade
ljude najmanje onoliko koliko i samog sebe. Kako omladinu procijeniti
danas? Kad znamo da su iskazana dijametralno suprotstavljena
mišljenja, šta ćemo reći danas? Šta će biti rezultat upoređivanja
dva kontradiktorna pojma koja konstituišu mladost?
Na koju stranu bi vaga pretegla?
Postoje pozitivne osobine za koje se čini da karekterišu današnju
omladinu i koje ju moraju činiti različitom u odnosu na prethodne
generacije. Zaista, moglo bi se tvrditi da, zbog različitih
razloga, mladi ljudi danas imaju veću slobodu djelovanja nego
u prošlosti, jednako da potroše svoje živote, kao i da ih izgrade.
Jednostavnije rečeno, čini se kao da je najznačajnija osobina,
barem u našem svijetu, poznatijem kao Zapad, to da je omladina
slobodnija.
Prije svega, omladina je ta koja nije više podvrgnuta surovoj
inicijaciji. Obredi inicijacije, koji su često bili surovi, nisu više
nametnuti kako bi označili prelazak iz mladosti u zrelo doba.
Takva inicijacija je postojala mnogo vijekova i bila je veoma bitan
dio ljudske istorije. Tokom desetina hiljada godina postojanja
čovjeka, sisara, nepernatog dvonošca, uvijek su postojali obredi
inicijacije – specifični društveno utvrđeni prelazi iz mladog
u zrelo doba. Mogli su to biti tjelesna obilježavanja, zahtjevni
fizički i moralni testovi ili aktivnosti koje su bile zabranjene prije
a dopuštene poslije. Sve ove stvari su značile da je pojam „mlada
osoba“ označavao „nekoga ko još nije prošao inicijaciju“. Postojala
je ograničavajuća, negativna definicija omladine. „Biti mlad“
značilo je prije svega „još ne biti odrastao“.
Mislim da su takva shvatanja, takvi simbolički običaji, trajali
sve do ne tako davno. Pretpostavimo na trenutak da su moje
godine, iako pozamašne, beznačajne kad se uporede sa cjelokupnom
istorijom postojanja ljudske životinje. Stoga mogu reći da
sam ne tako davno bio mlad. Pa ipak, potpuno je jasno da je, još
tokom moje mladosti, postojao obred inicijacije za muškarce, u
obliku vojne službe. Postojao je i za žene, brak. Mladić je smatran
odraslim kada bi odslužio vojsku, a djevojka kada bi se udala.
Danas ova dva preostala ostatka inicijacije nisu ništa više do sje
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
179
ćanja naših djedova i baka. Stoga se može reći da omladina nema
problem sa inicijacijom.
Druga osobina koju bih naglasio jeste da se manje, daleko
manje, vrijednosti daje starijoj dobi. U tradicionalnom društvu,
stariji su uvijek bili oni koji su upravljali; bili su vrijedni po sebi,
naravno nauštrb mladih. Mudrost je bila na strani dugog iskustva,
starijeg doba. Sada je ta vrijednost nestala u korist svoje
suprotnosti: vrednovanja mladosti. To je ono što se naziva „kult
mladosti”. Kult mladosti je izvrtanje drevnog kulta mudrih staraca.
Mislim to na teoretskom, ili radije ideološkom, nivou, jer je
moć još uvijek uglavnom koncentrisana u rukama odraslih i čak
starijih. Ali kult mladosti, kao ideologija, kao predmet komercijalizacije,
prožima društvo koje mlade uzima kao svoj uzor. Kao
što je Platon, štaviše, predvidio za demokratska društva, imamo
utisak da su stari ti koji žele da ostanu mladi po svaku cijenu, prije
nego da mladi žele postati odrasli. Kult mladih je sklonost da se
što je moguće više držimo mladosti, najprije tjelesno, prije nego
da se mudrost starosti uzima kao nešto superiorno. Zbog toga
je „ostajanje u formi“ imperativ starenja. Stalni džoging i tenis,
fitnes, plastična hirurgija – šta god je potrebno. Moraš biti mlad
i ostati mlad. Starci u trenerkama trče po parkovima, mjereći
usput krvni pritisak. Dakle, postoji ozbiljan problem za one koji
stare, za one koji, čak i kad jesu otišli trčati u park, moraju ostariti
i umrijeti – drugim riječima, za sve. Ali to je druga stvar.
Takođe, mogu postojati, barem na površini, manje unutrašnje
razlike, manje klasne razlike – budimo otvoreni – među omladinom
samom. Ne morate ići previše u prošlost da biste to vidjeli.
Uzmite u obzir da je, kad sam ja bio mlad, samo otprilike 10
posto date starosne grupe polagalo bac [završni rad u srednjoj
školi]. A danas, samo nekoliko decenija kasnije, polaže ga 60
do 70 posto njih. U mojoj mladosti, pravi obrazovni jaz nas je
razdvajao od djece koja nisu polagala bac, ili čak – a oni su bili
velika većina – od onih koji nisu pohađali srednju školu, djece
koja su napuštala školovanje u dobi od oko 11 ili 12 godina, što
se zvalo certificat d’etudes, što je značilo da znate čitati i pisati, da
znate računati, i da možete postati radnik u velikim gradovima.
НОЕМА
180
Takođe ste znali i da su naši preci bili Gali, tako da ste mogli
umrijeti za svoju zemlju u rovovima Prvog svjetskog rata, ili čak
umrijeti (govorim o 1954–62, praktično juče) loveći „turbanaše“
u Alžiru, u planinama Aures. Ova dvostruka sudbina – radničke
klase i vojske – bila je dovoljna za 90 posto mladića. Ostali, elita,
njih 10 posto, nastavljali su svoje obrazovanje još barem sedam
godina i tako se peli stepenicama društvenog ugleda.
U prošlim danima koji se u stvari podudaraju sa onima moje
mladosti, činilo se kao da postoje dva različita društva unutar
društva, ili u svakom slučaju, dvije različite vrste mladosti. Mladost
onih kojima je obrazovanje trajalo dugo bila je drugačiji
svijet od mladosti onih čije obrazovanje nije trajalo dugo, a koji
su bili u ogromnoj većini.
Moguće je da danas ovaj klasni jaz između različitih vrsta mladosti,
koji je očigledno manje vidljiv, ipak nastavlja da postoji u drugim
oblicima, uključujući, naročito, porijeklo, mjesto prebivališta, običaje,
religiju i čak habituse kao što su odjeća, potrošnja i koncepcija
neposrednog života. To je vjerovatno dublji – manje naglašen, manje
formalan, manje uočljiv – jaz. Ipak, i to je nešto drugo.
Uzimajući u obzir sve što sam spomenuo, možemo reći da
biti mlad više nije stvar društvene demarkacije između mladih
i odraslih pod maskom inicijacije, te je tranzicija iz mladog u
odraslo doba stoga lakša. Takođe, možemo reći da je omladina
homogenija po pitanju svojih obreda i običaja – njene „kulture“,
jednom rječju. Na kraju, možemo reći da se duhovni kult starijeg
doba preokrenuo u materijalistički kult vječne mladosti.
Da sumiramo, moglo bi se reći da danas nije tako loše biti
mlad, u stvari to je sreća. Bilo je gore ranije; bilo je ograničavajuće.
Moglo bi se reći da su odlike današnje mladosti uveliko
one nove slobode i da su mladi stoga sretni što su mladi, dok je
nesreća biti star. Vjetar se okrenuo.
Pa, ipak nije sve tako jednostavno.
Za početak, činjenica da nema inicijacije je mač sa dvije
oštrice. S druge strane, to stavlja mlade pred neku vrstu beskonačne
adolescencije, dakle pred nemogućnost nošenja sa strastima
koje sam spomenuo, kontrolisanja tih strasti, a ovo zauz
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
181
vrat vodi u ono što se može nazvati (ista stvar, samo na drugi
način) podjetinjavanje odraslih. Infantilizaciju. Mladi mogu
ostati mladi beskonačno jer ne postoji specifično razgraničenje,
što znači da je zrelo doba ujedno i stalni i djelimični produžetak
djetinjstva. Za ovu infatilizaciju odraslih se može reći da je direktno
povezana sa uticajem tržišta, jer je život, u našem društvu,
u određenom smislu mogućnost za kupovinu. Kupovinu čega?
Igračaka, u konačnici – velikih igračaka, stvari koje volimo i
kojima impresioniramo druge ljude. Savremeno društvo nam
naređuje da kupujemo te stvari, da želimo biti u mogućnosti da
ih koliko je moguće više nakupujemo. Sad, ideja kupovine stvari,
igranja sa novim stvarima – novim automobilima, brendiranom
obućom, ogromnim televizorima, apartmanima sa pogledom na
jug, pozlaćenim pametnim telefonima, odmorima u Hrvatskoj,
imitacijama persijskih ćilima, svim takvim stvarima – tipična
je za dječije ili tinejdžerske želje. Kada to postane i dio odraslih,
čak i djelimično, više ne postoji nikakva simbolička granica
između bivanja mladim i bivanja odraslim. To je neka vrsta laganog
kontinuiteta. Odrastao postaje neko ko je malo sposobniji
od mlade osobe da priušti kupovinu velikih igračaka. Razlika je
više kvantitativna nego kvalitativna. Dakle, između adolescencije
mladih i opšteg i infantilizujućeg prepuštanja zakonu kupovine,
sa predmetima koji se pojavljuju kao šljašteća roba na globalnoj
pijaci, ishod je svojevrsna izgubljenost mladih. U vrijeme kada je
postojala inicijacija, omladina je bila statična, ali sada je prepuštena
sebi; ne zna koje su joj granice i ograničenja. Istovremeno je
i odvojena i nerazlučiva od zrelog doba, a ovo stanje izgubljenosti
bih nazvao dezorijentisanošću.
Šta je sa drugim argumentom u korist omladine, naime sa
činjenicom da se starija dob više ne cijeni? Pa, ovo je značajno
uvećalo strah od omladine koja se drži sopstvene ekskluzivne vrijednosti
kao svoje sjenke. Ovaj strah od mladih, radničke omladine
posebno, veoma je tipičan za naše društvo. I ne postoji ništa
više što bi napravilo kontratežu. U prošlosti je postojao strah od
mladih u smislu da su starci trebali posjedovati i kontrolisati
mudrost stečenu od starijih generacija, nametati identitet i nje
НОЕМА
182
gove granice. Ali danas imamo nešto mnogo zloslutnije, a to je
strah od dezorijentacije mladih. Ljudi se boje omladine jer nisu
sigurni šta je ona ili šta je sposobna da bude, jer je to svojstveno
svijetu odraslih i, u isto vrijeme, nije mu svojstveno; to je drugost
bez bivanja drugim. Sam broj represivnih zakona, policijskih
akcija, neozbiljnih istraga i procedura eksplicitno usmjerenih
da se nose sa strahom od mladih, veoma je značajan simptom.
Potrebno ga je procijeniti, a mladi su ti koji treba da procjenjuju.
Žive u društvu koje veliča mladost i istovremeno je se plaši, u to
nema sumnje. A, kao rezultat balansiranja između ovo dvoje,
naše društvo ne uspijeva da se nosi sa problemom sopstvene
omladine. Ili, preciznije, veoma veliki dio omladine se u našim
gradovima smatra velikim problemom. A kada, kao što je danas
slučaj, društvo nije sposobno da obezbijedi posao za ove mlade
ljude, problemi postaju veoma ozbiljni, jer je biti zaposlen označavalo
u neku ruku zadnju vrstu inicijacije. Činilo se kao da tada
počinje život odraslih. Čak i ovo se javlja mnogo kasnije – veoma
kasno – ovih dana. Ono što preostaje je omladina smještena u
stambene blokove kao dezorijentisana, opasna klasa.
Što se tiče trećeg argumenta, naime da postoji manja kulturna
ili obrazovna razlika između mladih srednje klase i radničke klase
nego što je postojala prije 50 godina, važno je razumjeti da su se,
kao što sam pomenuo, pojavile druge razlike. Razlike u porijeklu,
identitetu, odjeći, mjestu prebivališta, religiji, i tako dalje. Rekao
bih da je otvoren jaz unutar naizgled nepodijeljene omladine.
Ranije, do 1980-ih, i poslije toga, omladina se dijelila na dvoje.
Mladi koji su bili predodređeni za visoko rangirane pozicije
su rano razdvajani od onih koji je trebalo da ostanu radnici ili
poljoprivrednici. Postojala su dva svijeta. Sada svijet izgleda više
kao jedan svijet. Ali ideja da unutar ovog jednog svijeta postoje
ozbiljne, nepremostive razlike, polako zauzima svoje mjesto. Studentske
demonstracije postaju potpuno odvojene od nasilnih
protesta mladih u stambenim blokovima. Iako se to kategorično
negira kada su škole u pitanju, podjela omladine se vidi u dezorijentaciji
i nepovjerenju.
Nazovimo „svijetom tradicije“ drevni svijet izričite autoritarne
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
183
kontrole društvene grupe nad mladima: kodirani, regulisani,
simbolički oblik autoriteta koji je blisko nadzirao sve što je u vezi
sa aktivnostima i osnovnim pravima mladića i, čak u većoj mjeri,
djevojaka. Mislim da se sa sigurnošću može reći da očigledne
nove slobode mladih ljudi dokazuju da više nismo u tradicionalnom
svijetu. Ali isto tako je jasno da to što više nismo u njemu
rađa nove probleme, od kojih je većina još nerazriješena – koji
se tiču mladih koliko i starih. Prvi su prepušteni izgubljenosti i
izazivaju strah, potonji su podcijenjeni i smješteni u institucije,
sa jedinom sudbinom da umru „u miru“.
Stoga mi dopustite da predložim militantnu ideju. Bilo bi
veoma razumno organizovati velike demonstracije za ujedinjenje
mladih i starih, usmjerene protiv današnjih odraslih. Najbuntovniji
ispod 30 godina i najčvršći preko 60, protiv dobro ukotvljenih
40-godišnjaka i 50-godišnjaka. Mladi ljudi bi rekli da im je
dosta plutanja, dezorijentisanosti i beskonačnog nedostatka bilo
kakvog znaka njihovog pozitivnog postojanja. Takođe bi rekli i
da je pogrešno da se odrasli pretvaraju da su vječno mladi. Stari
bi rekli da im je dosta plaćanja za obezvrjeđivanje, oduzimanje
njihove tradicionalne uloge mudrih staraca, stavljanje u zapećak,
slanje u staračke domove gdje su ostavljeni da umru uz potpunu
društvenu nevidljivost. Ovakve udružene demonstracije bi bile
nešto potpuno novo i veoma važno! Sasvim slučajno, putujući
po svijetu, vidio sam dosta konferencija, mnogo situacija, gdje je
publika bila sastavljena od malog jezgra starih veterana, staraca
koji su poput mene preživjeli velike bitke šezdesetih i sedamdesetih,
i mnogih mladih ljudi koji su došli da vide da li je filozof
imao šta da kaže o orijentaciji u njihovim životima i mogućnosti
za pravi život. Širom svijeta video sam obrise ujedinjenja o kojem
vam govorim. Baš kao u igri trule kobile, izgleda da mladi danas
treba da preskoče dominantnu starosnu grupu, one koji imaju
ugrubo između 36 i 65, da bi se povezali s malim jezgrom grupe
starih pobunjenika – nepomirenih sa sudbinom – alijanse dezorijentisane
omladine i starih životnih veterana. Zajedno, zahtijevali
bismo da put pravog života bude otvoren.
Dok čekamo da se ove veličanstvene demonstracije dogode,
НОЕМА
184
rekao bih da su mladi ljudi na ivici novog svijeta, svijeta koji neće
više biti stari svijet tradicije. Nije svaka generacija na ivici novog
svijeta; to je situacija svojstvena mladim ljudima o kojima ovdje
govorim. Živite u doba kriza u društvima koja sa sebe stresaju i
uništavaju zadnje ostatke tradicije. Mi ne možemo znati koja je
pozitivna strana ove destrukcije ili negacije. Znamo da to nedvojbeno
vodi u neku vrstu slobode. Ali ta sloboda je iznad svake
odsutnosti pojedinih tabua. To je negativna, potrošačka sloboda,
osuđena na konstantno mijenjanje roba, mode i mišljenja. Ona
ne utire pravac novoj ideji pravog života. I u isto vrijeme, kad su
u pitanju mladi, stvara dezorijentaciju i strah, i nije jasno kako
će se društvo nositi sa tim zbog toga što nudi jedino lažni život
takmičenja i materijalnog uspjeha. Određivanje šta bi kreativna,
pozitivna sloboda mogla biti, biće zadatak novog svijeta koji dolazi.
Zapravo, problem na koji svi treba da obratimo pažnju jeste
ovo: modernost je napuštanje tradicije. To je kraj starog svijeta
kasti, plemstva, nasljednih monarhija, religioznih dužnosti, inicijacija
mladih, pokoravanja žena, rigidnog, formalnog, utvrđenog,
simbolički oštrog razdvajanja nekoliko moćnih od mase prezrenih,
težaka, radnika i migranata. Ništa ne može preokrenuti ovaj
neodoljivi pokret, koji je bez sumnje započeo na Zapadu tokom
renesanse; ideološki utvrđen u prosvjetiteljstvu osamnaestog vijeka;
otad utjelovljen u neviđenom razvoju proizvodnih tehnologija
i stalnih usavršavanja sredstava računanja, kruženja i komunikacije;
i podvrgnut, od devetnaestog vijeka naovamo, političkoj
borbi između globalizujućeg kapitalizma i kolektivista, komunističke
ideje, sa svojim eksperimentima, groznim promašajima i
stalnim rekonstrukcijama. Borba koja se, još uvijek, tiče oblika i
posljedica modernosti, i koja je smatrana odustajanjem od tradicije.
Možda najupečatljivija tačka, i u svakom slučaju ona na koju
ćemo se ovde fokusirati, jeste da ovo napuštanje svijeta tradicije
– taj istinski tornado koji obuzima čovječanstvo, koji je u jedva tri
vijeka pomeo oblike organizovanja koji su trajali hiljadama godina
– stvara subjektivnu krizu, čije uzroke i opseg vidimo danas i čiji
su najvidljivijiji aspekti ekstremne i narastuće teškoće sa kojima
se sreću mladi ljudi u potrazi za svojim mjestom u novom svijetu.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
185
To je ono što je prava kriza. Svi danas govore o „krizi“. Ljudi
ponekad misle da je to kriza modernog finansijskog kapitalizma.
Ali nije! Nipošto! Kapitalizam se brzo širi preko čitavog svijeta, a
njegov prirodni način razvoja je uvijek uključivao krize i ratove,
sredstva koliko brutalna toliko i neophodna za oblikovanje formi
konkurencije i konsolidovanja pozicija pobjednika – onih koji su
uspjeli, dovodeći do bankrota sve ostale, koncentrišući u svojim
sopstvenim rukama najveću moguću količinu dostupnog kapitala.
Razmotrimo trenutnu situaciju. Kao što je Mao Cedung govorio,
uvijek treba „imati brojeve na umu“. Danas, 10% svjetske populacije
posjeduje 86% dostupnog kapitala. Njih 1% posjeduje 46%
tog kapitala. A 50% svjetske populacije posjeduje upravo ništa, 0 %.
Lako je vidjeti zašto 10% onih koji posjeduju praktično sve ne žele
biti povezani sa onima koji nemaju ništa, ili čak sa onima manje
bogatim koji sa njima dijele mrvice preostalih 14%. Štaviše, mnogi
od onih koji dijele tih 14% ugrubo su podijeljeni između pasivne
ozlojeđenosti i žarke želje za zadržavanjem onog što imaju, naročito
podrškom koju daju, u čemu rasizam i nacionalizam imaju svoju
ulogu, do bezbrojnih represivnih prepreka postavljenih užasnoj
„prijetnji“ koju vide u tih 50% koji nemaju ništa.
To znači da je navodno ujedinjujući slogan pokreta Occupy
Wall Street, „Mi smo 99%“, bio potpuno besmislen. Učesnici
pokreta, puni dobre volje koja je za svaku pohvalu, vjerovatno
su bili većinom mladi iz porodica negdje „u sredini“, ni zaista
siromašni niti pretjerano bogati, jednom rječju – srednja klasa
koja je isticala da voli demokratiju, da je stub demokratije. Ali
istina je da je bogati Zapad pun ljudi iz „sredine“, srednje klase,
koja se, iako nije u tih 1% bogate elite niti u 10% dobrostojećih
vlasnika imovine, ipak plaši 50% potpuno siromašnih, i, držeći
se tih sitnih 14% resursa koje dijele među sobom, pružaju globalnom
kapitalizmu trupe sitnoburžoaskih pristaša bez kojih
„demokratska“ oaza ne bi imala šanse da opstane. Daleko od
toga da budu „99%“, čak i simbolički, hrabri mladi ljudi pokreta
Occupy Wall Street su okupili, čak i unutar vlastite grupe, tek mali
broj ljudi, čija sudbina je bila da nestanu.
Ukoliko, naravno, nisu iskovali veoma jaku vezu sa stvarnim
НОЕМА
186
masama onih koji nemaju ništa, ili ne baš puno, i ukoliko nisu
sklopili politički savez između ljudi u tih 14%, intelektualaca
posebno, i onih u 50%. Takva politička strategija je izvodiva:
pokušana je, sa relativno značajnim lokalnim uspjehom, u Francuskoj
u šezdesetim i sedamdesetim pod zastavom maoizma; u
SAD-u, tokom istog perioda, sa manje buke, od strane pokreta
Weathermen; i prije nekoliko godina od strane pokreta Occupy,
ne na Vol Stritu, već u Tunisu i Kairu, čak i u Oklandu, gdje su
postojali bar počeci stvarnog povezivanja sa lučkim radnicima.
Sve, apsolutno sve, zavisi od stvarnog oživljavanja ovog saveza i
njegovog političkog organizovanja na svjetskom nivou.
Ipak, u veoma lošem stanju takvog pokreta, objektivnim, opipljivim
rezultatima napuštanja tradicije – budući da se pojavljuju
unutar globalizovanog kapitalističkog formalizma – upravo je
ono o čemu govorim: manjinska oligarhija nameće zakon ogromnoj
većini ljudi koji jedva preživljavaju, kao i pozapadnjačenim
– tj. podjarmljenim i oslabljenim – srednjim klasama.
Ali šta se onda dešava na društvenom i subjektivnom nivou?
Marks je 1848. godine pružio sjajan opis, koji je istinitiji danas
nego što je to bio u njegovo vrijeme. Citiraću odlomak iz ovog
starog teksta koji je ostao nevjerovatno mlad:
Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne,
patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno
pocepala šarolike izukrštane feudalne veze koje su čoveka
vezivale za njegovog prirodnog pretpostavlјenog, i nije
ostavila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim
golog interesa, osim bezosećajnog „plaćanja u gotovu“. Ona
je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila tihu jezu pobožnog
sanjarenja, viteško oduševlјenje, malograđansku setu.
Ona je lično dostojanstvo rastvorila u prometnoj vrednosti
i na mesto bezbrojnih povelјama priznatih i izvojevanih
sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je,
jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene religioznim
i političkim iluzijama stavila otvorenu, bezobraznu, direktnu,
suvoparnu eksploataciju.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
187
Buržoazija je sa svih dotadašnjih dostojanstvenih profesija,
na koje ce gledalo sa strahopoštovanjem, skinula
svetitelјski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika,
pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.
Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirlјivi
sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.
(…) Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svima starinskim
pretstavama i shvatanjima koji ih prate, svi novi
odnosi zastarevaju pre no što mogu da očvrsnu. Sve što
je staleško i ustajalo isparava, sve što je sveto skrnavi se,
i lјudi najzad bivaju prisilјeni da na svoj položaj, na svoje
međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.6
Ono što Marks ovdje opisuje jeste kako je odbacivanje tradicije
u stvari najavilo gigantsku krizu ljudske simboličke organizacije.
Zaista, tokom milenijuma, razlike svojstvene ljudskom životu
su kodifikovane i simbolizovane u obliku hijerarhije. Najvažnije
dihotomije, kao što su mladi i stari, žene i muškarci, slabi i moćni,
moja grupa i druge grupe, stranci i sunarodnici, jeretici i vjernici,
prostaci i plemići, grad i selo, intelektualci i fizički radnici,
svi su raspoređeni – u jeziku, u mitologijama, u ideologijama, u
vladajućoj religijskoj etici – strukturom poretka koja je svakom
dodjeljivala mjesto u preklapajućem hijerarhijskom sistemu. Tako
je plemkinja bila inferiorna u odnosu na svog muža ali superiorna
u odnosu na prostog čovjeka; bogati buržuj se morao klanjati
vojvodi, ali njegove sluge su se morale klanjati njemu. Slično
tome, skvo iz bilo kog indijanskog plemena je bila skoro ništavna
u poređenju sa ratnikom iz njenog sopstvenog plemena, ali je bila
maltene sve kada se poredi sa zatvorenikom iz drugog plemena,
za koga bi često odlučivala koju metodu mučenja bi primjenjivali.
Ili siromašni katolički vjernik koji je bio nevažan u odnosu na
biskupa, ali je mogao smatrati sebe odabranim u poređenju sa
protestantskim jeretikom, baš kao što je sin slobodnog čovjeka
bio u potpunosti zavisan od svog oca, ali je kao sopstvenog slugu
6 Карл Маркс и Фридрих Енгелс. Комунистички манифест. Превео Моша
Пијаде. Београд: Борба, 1945. 34– 5.
НОЕМА
188
mogao imati crnca, oca velike porodice. Cjelokupna tradicionalna
simbolizacija je tako bila bazirana na strukturi poretka koji je
ljudima određivao pozicije, a time i odnose između tih pozicija.
Napuštanje tradicije, onako kako je postignuto u kapitalizmu
kao opštem sistemu proizvodnje, razmjene i na kraju pozicija u
društvu – ove potonje su svedene na dominantni oblik suprotstavljenosti
kapitala i rada, profita i ličnog dohotka – u stvari nije
dovelo do bilo kakve stvarne simbolizacije, već jedino do nemilosrdne,
proizvoljne slobodne igre ekonomije, neutralnosti, do
simbolične vladavine onoga što je Marks tako brilijantno nazvao
„ledena voda egoističke kalkulacije“. Napuštanje hijerarhijski
uređenog svijeta tradicije nije ponudilo nehijerarhijsku simbolizaciju,
nego samo nasilno ograničenje pod jarmom ekonomije,
praćeno pravilima kalkulacije, podvrgnuto apetitima nekolicine.
Rezultat je istorijska kriza simbolizacije, u kojoj su današnji mladi
ljudi dezorijentisani.
Kada je u pitanju ova kriza, koja, pod izgovorom neutralne slobode,
nije ponudila ništa osim novca kao univerzalnog referenta,
imamo dvije različite alternative – obje apsolutno reakcionarne,
po mom mišljenju, i nedovoljne za stvarne subjektivne probleme
sa kojim se čovječanstvo, a njegova omladina posebno, suočava.
Prva je beskrajna odbrana kapitalizma i njegovih ispraznih
„sloboda“, koja je potkopana samom sterilnom neutralnošću
tržišne determinacije. Nazovimo ovu alternativu pozivanjem na
ono što nazivam „žudnja za Zapadom”, ili tvrdnjom da ne postoji,
niti može postojati, ništa bolje od liberalnog, „demokratskog“
modela našeg društva, ovdje u Francuskoj i u svim drugim državama
istog tipa. Kao što je Paskal Brukner (Pascal Bruckner) prilično
tašto naslovio jedan od svojih nedavnih članaka, „Zapadni
način života nije za raspravu“.7
Druga alternativa jeste reaktivna želja za povratkom tradicionalnoj
– to jest hijerarhijskoj – simbolizaciji. Ova želja je često
prikrivena pod maskom nekog religioznog narativa, bilo da su
to u pitanju protestantske sekte SAD-a, reakcionarni islamizam
Bliskog istoka ili povratak ritualnom judaizmu u Evropi. Ali ona
7 „Le mode de vie occidental n’est pas negciable“, Liberation, 15. februar 2015.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
189
se takođe može pojavljivati kao nacionalistička hijerarhija (Živjeli
„rođeni” Francuzi! Živjelo veliko rusko pravoslavlje!), čist i prost
rasizam (islamofobija kolonijalnog porijekla ili povratak antisemitizma),
ili, na kraju krajeva, u atomističkom individualizmu
(Gore ja, dolje svi ostali!).
Po mom mišljenju, obje ove alternative su ekstremno opasne
slijepe ulice, a narastuća krvava suprotstavljenost među njima
gura čovječanstvo u beskrajan krug ratova. Ovo je sav problem
lažnih protivrječja koja sprečavaju slobodnu igru pravog
protivrječja.
Ova istinska kontradikcija, koja nam mora biti vodič za misao
i za akciju suprotstavlja dvije vizije neizbježnog napuštanja hijerarhizovane
simboličke tradicije: simboličku viziju zapadnog
kapitalizma, koja proizvodi monstruozne nejednakosti i patogenu
dezorijentaciju i viziju poznatu kao „komunizam“, koja je još od
vremena Marksa i njegovih savremenika predlagala stvaranje simbolizacije
jednakosti. Nakon privremene istorijske propasti državnog
„komunizma“ u SSSR-u i Kini, ova fundamentalna kontradikcija
savremenog svijeta pomračena je lažnom kontradikcijom
u odnosu na napuštanje tradicije između zapadnjačke neutralne,
sterilne, čiste negativnosti koja uništava stare simboličke hijerarhije
u korist stvarnih hijerarhija prikrivenih monetarnom neutralnošću
i fašističke reakcije koja zagovara, sa spektakularnim
nasiljem koje je sračunato da zamaskira njenu stvarnu nemoć,
povratak starim hijerarhijama. Ova kontradikcija posebno je
lažna po tome što, iako prijete njenim mrtvim tijelom, vođe i oni
koji zaista profitiraju od reakcionarnog fašizma ni u kom slučaju
ne vjeruju u mrtvog boga – boga koji je, u starom svijetu, istovremeno
bio vrhunac, garant i temelj hijerarhizovanog simboličkog
poretka. Oni u stvari pripadaju istom svijetu kao i velike zapadne
finansijske grupacije: i jedni i drugi se slažu da nije moguć nijedan
način globalne organizacije društava osim koncentrisanog,
grabežljivog kapitalizma. Nijedna ne nudi čovječanstvu nešto
novo u smislu simbolizma. Jedino gdje se ne slažu jeste u tome na
koji način procjenjuju društveni kapacitet, kapacitet za kolektivnu
organizaciju, „ledenu vodu egoističke računice“. Što se tiče naših
НОЕМА
190
zapadnih gospodara, to je sve što je čovječanstvu neophodno, da
sa svojom super bogatom elitom i njenim ogromnim plebejskim
masama, ide dalje. Novac će služiti kao neopipljivi simbol. Što
se reakcionara svih vrsta tiče, moramo se vratiti starom moralu
i božanski utemeljenim hijerarhijama, ili će, na duže staze, doći
do ozbiljnih građanskih nemira koji će ugroziti sam sistem.
Ova rasprava prvenstveno služi interesima obje strane, ma
kako se ogorčenim sukob među njima činio. Zahvaljujući njihovoj
kontroli medija, sukob zaokuplja pažnju javnosti i tako
sprečava nadolaženje jedinog sveobuhvatnog uvjerenja koje
može spasiti čovječanstvo od katastrofe. Ovo uvjerenje – koje
ponekad zovem „komunističkom idejom“ – smatra da, nakon što
neizbježno napuštanje tradicije bude prihvaćeno, u samom procesu
toga napuštanja, moramo raditi na stvaranju simbolizacije
jednakosti koja će voditi, kodifikovati i oblikovati miroljubivu
subjektivnu osnovu za kolektivizaciju resursa, efektivnu eliminaciju
nejednakosti, priznavanje razlika sa jednakim subjektivnim
pravima, i, na kraju, do ukidanja posebnih entiteta državnog tipa.
Upravo u kontekstu ove potrebe za egalitarnom simbolizacijom,
mogu se vratiti temi mladih, koji su zajedno sa starima među
prvima koji će osjetiti vladavinu lažne kontradikcije.
Vi mladi ljudi ste uronjeni u dvojne efekte stvarnog napuštanja
tradicije i imaginarne dimenzije lažnog protivrječja. Vi ste u
isto vrijeme, vjerujem, na rubu novog svijeta, svijeta egalitarne
simbolizacije. To nije jednostavan posao: dosad su sve društvene
simbolizacije bile hijerarhijske. Tako da sebe treba da posvetite
potpuno novom zadatku: stvaranju nove simbolizacije suprotstavljene
razaranju simboličkog u ledenoj vodi kapitalističkog
računa i reaktivnog fašizma. Upravo zato dužni ste paziti (i ovo
je najteži dio) na ono što se dešava, na ono što se događa mladim
ljudima – vječna adolescencija, nezaposlenost, razlike utemeljene
na nečijem porijeklu i uvjerenjima, dezorijentacija života – ali i na
nove veze među polovima, sa odraslima, sa starijima i sa mladim
ljudima širom svijeta… Imate sve to, a takođe imate i znakove
onoga što bi se moglo desiti, što bi moglo doprinijeti građenju
budućnosti sposobne da bude simbolizovana. Ovi znakovi su
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
191
često nejasni i skriveni, ali filozofi imaju dužnost da budu pažljivi
ne samo prema onome što se dešava, već i prema onome što ih,
prema njihovom iskustvu, pogađa kao najneobičnije, jedinstveno,
izuzetno: kao znak koji pokazuje na ono što dolazi radije nego
na ono što samo jeste.
Ne postoji ništa važnije za bilo koga, posebno za mlade ljude,
nego paziti na znakove da bi se nešto drugačije od onoga što se
dešava moglo desiti. Naći ćete ove znakove ako pažljivo posmatrate
i metodički raspravljate o svemu što se događa u svijetu. Ali
ih možete pronaći i u vašim životnim iskustvima, u onome što je
u njima izuzetno i jedinstveno. Rečeno drugačije, postoji ono za
šta ste sposobni – graditi vaš život koristeći vlastite sposobnosti
– ali postoji takođe i ono za šta još ne znate da ste sposobni, što
je u stvari najvažnija stvar, stvar najviše vezana za buduću egalitarnu
simbolizaciju – naime, ono što otkrivate nailazeći na nešto
što je bilo nepredvidljivo. Na primjer, kada se zaljubite zauvijek.
Tada shvatite da ste sposobni za stvari za koje niste znali da ste
sposobni, da ste imali dosada nepoznat kapacitet, uključujući
stvaranje simbola. Ovo otkrivanje, da ste sposobni za mnogo
više nego što ste mislili da jeste, takođe se može pojaviti kada
postanete dio pokreta za novu ideju kolektivnog života; kada osjetite
prve titraje umjetničkog poziva jer ste bili duboko pogođeni
knjigom, muzičkim komadom ili slikom; ili kada ste privučeni
novim naučnim problemima. U svim ovim slučajevima otkrivate
u sebi kapacitet kojeg niste bili svjesni.
Možemo reći da postoji ono što možete sagraditi, ali da postoji
i ono što vas tjera da odete; postoji ono što vas tjera da se skrasite,
ali postoji takođe i vaš kapacitet za lutanje, za let. Oboje postoje
istovremeno. Smirivanju se može protiviti neka vrsta lutanja koja
nije više nihilistička, već vođena potraga koja vam pomaže da
nađete pravi život, novi simbol.
Ova zadnja tačka, koja se odnosi na opoziciju sa kojom sam
počeo kada sam govorio o sagorijevanju nečijeg života ili njegovom
izgrađivanju, jeste nešto što, svjesno ili nesvjesno, konstituiše
subjektivnost mladih ljudi. Rekao bih da se treba uspostaviti veza
između ovo dvoje. Postoji ono što želite izgraditi, za šta ste spo
НОЕМА
192
sobni, ali takođe postoje znakovi onoga što vas tjera da odete, da
idete iznad onoga za šta ste sposobni da uradite, izgradite, da se
smjestite. Moć odlaska. Građenje i odlaženje. Nema kontradikcije
među njima. Biti u stanju odustati od onoga što gradite jer vas je
nešto drugo prizvalo u pravi život. Pravi život, danas, van tržišne
neutralnosti i van drevnih, zastarjelih hijerarhijskih ideja.
Što se tiče svega ovoga, dopustiću pjesniku da ima posljednju
riječ, zbog toga što, kada je riječ o pitanju odlaska, premještanja,
sebe-iskorjenjivanja i novopronađenih simbola, pjesnici
su vješti u pronalaženju novog jezika. Poezija, u ovom smislu,
jeste fiksiranje vječne mladosti u jeziku. Koristiću pasaž s kraja
poeme Sen-Džon Persa (Saint-John Perse), pjesnika iz perioda
od 1920-ih do 1950-ih, koja se zove „Anabasis“. Riječ anabasis na
grčkom znači „vratiti se idući nazad“. To je lutanje koje se vraća,
ili ide nazad, ka teško dostupnim destinacijama. Zbog toga je ovo
metafora za omladinu.
Anabasis je naziv grčke knjige koja priča priču o borbi plaćenika
u građanskom ratu u Persiji. Autor knjige je Ksenofon, koji
je bio jedan od oficira tim plaćenicima. Već tada je bilo plaćenika,
baš kao što ih ima i danas u svim ratovima Afrike ili Srednjeg
istoka, ili čak i u srednjoj Evropi. Oni su ljudi kojih se mnogo ne
tiče šta se dešava na političkom nivou. Obavljaju svoj brutalan
posao kao vojnici za platu svog poslodavca. U slučaju Ksenofonove
knjige, persijski poslodavac je ubijen u velikoj bici, svi ostali
persijski vojnici su raspušteni, a grčki plaćenici su ostavljeni u
sred Persije – današnje Turske – i, sa nepokolebljivom odlučnošću,
odlučuju da se vrate kući, ka Sjeveru. Potpuno su izgubljeni
i moraju se uputiti domu. To je suština. Vi ste napušteni, dezorijentisani,
a ipak mislite da možete ići naprijed ka onom što
možete biti, ka onome što jeste vaša autentična priroda. Subjekt
koji vi jeste nikad ne može biti ostvaren samo izgradnjom čvrste
kuće. Stara kuća je tek tradicija, a lutanje kojeg se poduhvatate joj
daje novu potvrdu. Tada imate novu simbolizaciju svog vlastitog
mjesta. Istinska kuća je nešto čemu se možete vratiti onda kada
vas avantura misli i djela natjera da je ostavite i skoro zaboravite
na nju. Kuća u kojoj ostajete zauvijek je samo dobrovoljni zatvor.
Часопис за друштвену и хуманистичку мисао
193
Kada se nešto važno desi u životu, to je uvijek poput odlaska,
raskorjenjivanje usmjereno prema onome što je za vas pravi život.
Anabasis je ideja da ste dezorijentisani ali da ćete krenuti prema
sebi, naći pravog sebe unutar ove dezorijentacije i ovog odvajanja,
i, zajedno sa cjelokupnim čovječanstvom, stvarati stadijume
egalitarne simbolizacije.
Postoji prelijepa scena iz Ksenofonovog Anabasisa. Plaćenici
su Grci, dakle mornari. Kako se kreću nazad ka sjeveru, ponovo
nailaze na more. Vratili su se nazad, ali su se i popeli gore: eto
ih, na vrhu planine, i vide more. I svi zajedno viču „Thalassa!
Thalassa!“, „More! More!“. Ponovo su simbolizovali svoje staro
mornarsko sopstvo. Omladina je takođe takva; mora da bude:
anabasis prema okeanu svijeta.
U današnje vrijeme, zbog toga što imaju slobodu i mogućnosti,
mladi ljudi više nisu vezani tradicijom. Ali šta bi trebalo
uraditi sa ovom slobodom, sa ovom novom mogućnošću lutanja?
Morate saznati za šta ste sposobni u smislu kreativnog,
intenzivnog pravog života. Trebate se vratiti svojim sopstvenim
sposobnostima. Tu ćete biti spremni za novu egalitarnu simbolizaciju.
To je veza između konstrukcije i njene suprotnosti.
Njena metafora, za grčke plaćenike, jeste najednom otkrivena
veza između farmera, vojnika i mornara. To je krik koji izražava
šta su izgubili u zemaljskoj avanturi života i iznova pronašli, ne
u smislu pukog povratka ili ponavljanja, već u smislu njegovog
intenzivnog, novog značenja: „Thalassa! More!“. More se preobrazilo
u simbol ne starih uslova nego novog egalitarnog dijeljenja
nevjerovatnog iskustva.
U istom smislu je i zaključak Sen-Džon Persove poeme
„Anabasis”:
ali preko i iznad radnji ljudi na zemlji, mnoga znamenja
na putu, mnogo sjemena na putu, i ispod nenaraslog
lijepog vremena, u jednom velikom udisaju zemlje,
čitave pernate žetve!…
do časa noći kada ženska zvijezda, čista i obećana u
nebeskim visinama…
НОЕМА
194
Oranica snova! Ko govori o građenju? – Vidio sam
zemlju podijeljenu na nepregledne prostore a moja
misao nije nesmotrenost vodiča?8
Dakle, da li je biti mlad danas prednost ili mana? Svijet će
se morati mijenjati ukoliko misli poželjeti dobrodošlicu novoj
omladini u svijet oslobođen tradicija. Nova zemlja će takođe
biti „oranica snova“ svih mladih ljudi koji će stvarati – koji već
stvaraju – novo mišljenje, nove sisteme simbolizacije koje novi
svijet treba. Građenje je nesumnjivo neophodno; utemeljenje je
neophodno. Ali svijet je prostran, a na njegovoj skali mišljenje
mora opažati i djelovati. Mogu se samo nadati, za sve vas, da
smirivanje, pronalaženje posla, karijera, nije vaš najveći prioritet,
već radije pravo mišljenje koje jeste sestra snu. Razmišljanje o
odlasku, istinsko mišljenje uvijek promjenjivog okeana svijeta.
Egzaktno i nomadsko mišljenje, egzaktno mišljenje jer je nomadsko,
mornarsko mišljenje. Neka svako bude u mogućnosti da
kaže: „Vidio sam zemlju podijeljenu na nepregledne prostore a
moja misao nije nesmotrenost vodiča?”
(Prevela: Ana Galić)
Reblogged this on Author anagalicblog and commented:
Jedan od prevoda koji zaista vrijedi puno. Neko veče bilo je govora o položaju žene i muškarca danas, odnosno nekad, čak smo spomenuli i Neolit, a savršeno tumačenje, dakle filozofsko, dao nam je jedan od najpoznatijih živućih filozofa Alai Badiou – riječ je o gubljenju svoga djetinjstva i mladosti – kada su žene u pitanju; te ostajanja vječnom djecom – kada su muškarci u pitanju. Zašto je to tako, pročitajte malo duži tekst i ne bojte se, skuvajte kavu, Badiou piše fenomenalno.
Iz teksta:
Postoji čak i suprotno ubjeđenje: ono čime
filozof može doprinijeti politici nije uopšte volja za moć, nego
nezainteresovanost.
Tako da vidite da završavamo sa koncepcijom filozofije kojoj
je potpuno strana ambicija i takmičenje za moć.
LikeLike