ZBOG ČEGA PIŠEM (TEKST 1.): Tri razloga za uzimanje olovke u ruke

Jedan od pet tekstova koje posvećujem pisanju.¹  Nedavno su me pitali za poznanika koji objavljuje knjigu – a šta on ima od tog? Pitanje samo po sebi nisam doživjela kao pitanje, pa se nisam ni dala u potragu za odgovorom, ali neka pitanja i bez našeg znanja posadimo negdje u sebi, pa nam odgovori dođu kada smo za njih spremni. Sedam narednih tekstova planiram napisati kako bih očuvala taj kontakt sa unutrašnjim Ja, odnosno kako bih refleksiju na jedan prisniji način zapisala i ustanovila i par pravila koja se tokom vremena ponavljaju, a vrijede kako meni tako i mladom piscu.

Ipak sam pokušala odgovoriti na to krajnje pragmatično pitanje, a opet, možda sam pitanje i potisla jer mi je bilo upućeno od strane jednog ekonomiste, koji je sav život posvetio u računicama, te na osnovu moje spoznaje, a i njegovog priznanja, zaista ne vidi ništa vrijedno u ostvarenjima pa i najvećih djela umjetnosti.

Ok, vrijednost jedne objavljene knjige sama po sebi je – minimalna – možda ćeš prodati koju knjigu, u bescijenje i to je sve. Ukoliko imaš sreće da taj događaj odjekne u regionu ili u tvom rodnom kraju, dobar si. Zadovoljan samim sobom i to je sve. Ako postaneš drugi Paulo Koeljo, e tada možeš reći da imaš i neku zaradu. Ali kako se snovi ne bi rasplinuli, a vi postali plaćenici od strane nekih naručenih organizacija koje plaćaju samo da biste pisali ono što vam oni govore, slijedite samo porive vašeg srca ( a ako pri tome nešto i zaradite, ne osjećajte grižnju savjesti, jer i PISCI IMAJU USTA!).

1.ZALJUBILA SAM SE

Pišemo kada se zaljubimo. Onda smo bukvalno u “drugom stanju”, trudni nekim novim osjećajem, novom bojom svega što nas okružuje, nosimo ružičaste naočale htjeli ti ili ne i samo se smijemo, sijamo, sanjamo, maštamo…Do te mjere da se onda uhvatimo u koštac sa tajnama svemira, alhemičarima, dospijemo i do mističnih srednjovjekovnih vještičijih tajni, nekih uroborosa, skrivenih karat i kugli i sve to zapisujemo kao da čekamo da se ispune Nostradamusova proročanstva upravo kroz nas.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
suvenir, postavljen na komodi ispred fotografija meni dragih ljudi

2.DESILO SE NEŠTO TRAGIČNO

Raskinula, sam vezu, zaruke, majka mi se razboljela, ostala sam bez posla – uglavnom, teško mi je. Tada pišem. Instant olakšanje me preplavi čitavim bićem kada se odlučim da zapišem, čak i opišem situaciju koja me je zaboljela i boli i dalje, ne jenjava,  a ne znam kako da se izborim sa njom. Bitno je samo uhvatiti osjećaj i pliviti na njemu, ne pustiti da potoneš – obavezno kada nešto na silu pokušavati da osmislite ili kada radnja priče izgubi konstantan kontinuitet – tada prestanite. Popravite priču kasnije, moguće je da će vam tu prvu verziju odbiti, ali nemojte odustajati. Ponovo se natjerajte da proživite te emocije koje jesu bolne, ali su iskrene, neponovljive i stilski samo nedotjerane, malo se potrudite i bićete nagrađeni – rad i trud se prepozna i imate objavljenu priču!

3.ČITAM, ČITAM, ČITAM PA ONDA I PIŠEM

Oni savjeti da ukoliko želite pisati dobro, morate čitati mnogo su, vjerovali ili ne – tačni! Ali pogledajmo sada stvari iz drugog ugla – čitaš, čitaš, čitaš i… piše ti se. Imaš potrebu da kažeš, da prokomentarišeš, da opišeš, da ovjekovječiš na papiru nešto zauvijek – e tu kreće tvoj najsuptilniji način izražavanj koji kao pisac možeš posjedovati – kada nešto čemu ne znaš uzrok želi da iz tebe izađe vani i šiklja poput lave, samo izlazi – PIŠI! Zapisuj, tada ćeš stvoriti najljepša djela, inspirisana velikim djelima, a opet u tvom stilu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
parfem koji sam dobila za zadnji rođendan (poklon mog muža)

Ja jednostavno moram pisati

 

Jednostavno, kada malo bolje razmislim, ja MORAM pisati. Nekako sam bez toga, nije bitno koja dionica života je u pitanju – prazna. Nije bitno hoće li me negdje objaviti, da li pišem ljubavne pjesme za voljeno biće, ili samo preživljavam teške trenutke koje opisujem na papiru. PIŠEM, DAKLE POSTOJIM, jer ako bi Dekart malo bolje razmislio sigurno bi se složio da je sve do čega je misleći, odnosno sumnjajući došao u stvari – zapisao. Jer, da nije zapisao, kako bi njegova refleksija bila potpuna?

Vratimo se na početak – vrijedi li sve naše vrijeme provedeno sjedeći za knjigom i švrljajući bilješke sa strane, citate, lomeći se kako da nešto zvuči bolje – TO PITANJE IZBRIŠITE IZ GLAVE! Vi ste pisac. I vi pišete. Povezujte se sa sebi sličnima, ne ustručavajte se da pitate, čitajte.

 

ana_potpis


¹Kako mi je WordPress upravo izbrisao čitav draft, pokušaću ponovo uspostaviti onu vezu sa samom sobom koju sam utkala u prošlu verziju. Isto tako očekujte tekstove dan za danom, ali ukoliko se ne pojave jedan za drugim, činiće skladnu cjelinu kako se budu pojavljivali sve vezano u temtsku cjelinu Zbog čega pišem?

 

(Fotografije u tekstovima su detalji iz mog doma. Nešto što me svakodnevno okružuje, a čini svjesno ili nesvjesno, da budem ono što jesam – želim tekstu pridodati topliju crtu, bez naštimanih ili s interneta preuzetih tuđih fotografija. )

4 thoughts on “ZBOG ČEGA PIŠEM (TEKST 1.): Tri razloga za uzimanje olovke u ruke

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s