ZBOG ČEGA PIŠEM (TEKST 4.): S kim ću sve stupiti u kontakt?

Bez ljudi ne možemo. Tu sam lekciju prije nekoliko godina čula i naučila. Možete misliti da ćete sjedeći kod kuće, u svom stanu, u svojoj lijepoj sobici (sa čuvarkućom na prozoru, obično samosažalijevajući sebe ili maštajući da ćete postati novi Hemingvej) zaista dočekati da vam se obistini jedna od vizija kojoj nas uči knjiga Tajna (ko je imao priliku da je pročita): da će vam u poštanski sandučić početi pristizati gomila čekova koje vi samo trebate odnijeti u banku da vam isplate keš.

U redu, maštati je sasvim normalno i bez toga i nema pisanja, ali mnogo važnije je ipak držati se one izanđale rečenice – talenat je jedan posto, 99 je rad. A sada, napisali ste dvadesetak tekstova, više ne možete sve i da hoćete (vratili ste se na posao, kreativnost je zakazala i tome sl.) – i sada je vrijeme da vidite šta sa tim – ovi u kući neko bi nešto i pročitao, više ne bi nego bi, ako i pročita drugarica kaže o super, baš si dobar pisac! Ipak, nešto u vama ne miruje…Onda počinjete guglati. Konkursi regiona, otvoreni konkursi za slanje različitih radova, počev od onih za najbolji blog, pa kratku priču, pa sa tematikom – za najbolju priču u kojoj je glavni akter žena i tome sl. Imate i science fiction konkurse – sve zavisi šta kome prija – onda šaljete svoje priče, prevode, radove – na te adrese. Neko će vas odbiti , neko će vas prepoznati kao vlajanog autora – u svakom slučaju – morate KONTAKTIRATI mnooogo ljudi. Kao da postaje marketing menadžer samog sebe.

I u toj komunikaciji  ćete vjerujte provesti dosta vremena – najprije pronađi osobu koja ti se dopada, za koju osjetiš da bi to moglo biti to – odnosno konkurs – onda šalji mejlove sa finim riječim u nadi da će dobiti odgovor uopšte, a onda i zeleno svjetlo za saradnju, za objavu tvojih radova, za vaše druženje u budućnosti; to nije sve! Kada uspiješ i da dođeš do kontakta – sada ga treba ispoštovati – to će svako od nas procijeniti sa kojim senzibilitetom treba često podsjećati svoje sad saradnike da mislite na njih, da ste tu ako vam bilo šta zatreba i sl. Nije lako, ali sve to rezultira jednim velikim osmijehom kada na početku jedne godine dobijete čak dvije knjige iz Beograda u kojima se nalaze vaši tekstovi, a za koje  ste se najprije potrudili da ih napišete, pa zatim da uplatite kotizaciju za jedan Zbornik; da sačekate blizu pola godine na objavu, a onda godinu dana da se domognete do svog primjerka; da pronađete osobu koja bi vam donijela te knjige iz Beograda…

Kao i u životu i na ovom planu ćete birati sa kim ćete sarađivati. Sasvim je u redu da neko ko je nesnosan, a recimo radi na nekom mjestu gdje biste voljeli vidjeti svoj tekst objavljen – jednostavno ne bude na vašoj listi kontakata; ukoliko pak baš sa tom osobom morate komunicirati – budite profesionalac – nema intime, ličnog, samo da i ne i pokoja informacija – ili može ili ne može.

Što se tiče kolega pisaca, najbolje ćete prepoznati sebi srodnu dušu ukoliko čitajući tekst osjetite  ličnost u njemu – pravi pisac zna bez ostatka prenijeti emociju na papir i nema potrebe za dodatnim objašnjenjima; ukoliko je još sirov, to se da izglačati s vremenom, ali uglavnom iskrenost se prepozna.

Čovjek je zoon politikon.