Čitajući različite manje ili veće knjige, zapade mi i ova ponovo pod ruku – What remains after the Hague, odnosno Ono što nakon Haga ostaje, Zorana Arsovića. Razmotrićemo sada neke od dijelova ovog bisera naše filozofije, a tiče se našeg prostora na kojem živimo, vremena koje nas je zadesilo i onoga po nas kako se čini najkobnijeg – naše sudbine.
Ovo nije prikaz niti je osvrt na knjigu, jer je knjiga objavljena 2010. godine.
“Od Evrope neodvojiv (po mnogo čemu) Balkan je odvojen. Neodvojivost ga odvojila…nerazlučivost izlučila…Balkan je ostatak, ali s onu stranu izvrsnosti i odabranosti ( onog še’ar, šr’erit). On je ostalost, uvijek neka manjkavost. Ili nešto nedostaje ili nečeg ima previše pa Balkan “ne može”. Ne može i kad hoće. Ne ide. Ne zna hvatati korak uporednog marširanja (zusammenmarschieren) Zapada. Zastaje, zastaje. Otpada. I ništa ne preostaje ako se ne dovede u sklad i uštima. Balkan i jeste ništa koje se dovodi i uvijek privodi. Davanje bivstva na kašičicu. Primitivni rođak kog se srami. Nakaza koja je tu da bi se Narcis potvrdio.”
Arosvić, Zoran (2010): What remains after the Hague/Ono što nakon Haga ostaje, Art print, Banja Luka, str 47.
Ništavilo o kojem će nam Sartr proročanski objaviti istinu o nama samima kao rupu u biću te o rupi koju imamo u nama samima i koju ništa ne može zatrpati – Arsović će izjednačiti sa Balkanom. Šta je to što bi rupu zvanu Balkan moglo zatrpati, pokrpiti njegove dijelove, spojiti nas jednom zauvijek? Ima li izlaza iz našeg stanja?
“Balkan će ostati čvor, napetost i zapletenost, ali uvijek različitih poredaka i procedura istine. Ući u čvor raznolikosti, oslušnuti ga kao egzistencijalno čvorište, znači misliti Balkan. Niti je lako, niti bezbolno. Um žive rane dira. Ko umije njih da miluje taj i umuje.”
Ibid, str 50.
Šta je to samo po sebi razumljivo, a što se ne dovodi i ne smije dovoditi u sumnju? Da ne idemo dalje od našeg grada, Balkan je malo veći pojam. A kao što vidimo i u Banjoj Luci imamo ljude koji su napravili rez, zaokret i odabrali etičkog naspram estetičkog stadija, da ne kažemo stradalničkog, bar ne još. Imaš um, kontempliraš, spreman si da razborito i hrabro donosiš odluke – učini to onda. Piši, propituj, šuti – ne izjašnjavaj se – i to je tvoje pravo. Pravo da tražiš što si zaradio, pravo da upitaš kada ćeš dobiti novac koji si zaradio (dva puta pišem – koji si zaradio, da se shvati akcenat). Imala sam momka kojem je sestra radila tri mjeseca u kiosku prodavajući peciva – nakon tri mjeseca je zatražila novac, gazda joj nije dao. Prestala je ići na posao, ni brat joj, a ni otac nisu prstom makli da joj taj novac bar pokušaju dobiti.
Razboritost imaju samo oni koji su predodređeni da vladaju, reći će Aristotel. Možda ću je steći sa 50. godinom života, tj. onda kada je i Platon odredio da se postaje filozofom. Do tada ću kontemplirati. Pokušavati shvatiti. Iščuđavati se. Iščuđavati se u smislu izvora filozofije.
“Nikako da se moć boji istine ili da je istina direktno ugrožava, već istina, podrivajući balkanske mitove negativno djeluje na njene dugoročne proračune. Ko dira u mitove i njima omogućene stereotipe dira u efikasna sredstva opravdanja učinaka moći. A onda, sa takvim van, u ludnicu! Kad je istina u ludnici, obnevidjelost mora da je već izašla i postala norma. I evo je gdje udara na pojmove uobručene istine. Pogledajmo okolo: svud se zbiva raspojmljenje. A nije li to samo drugo ime za raspamećenje.? Zaista, postoji li išta u sektoru javnog a da ne vrijeđa zdravu pamet? A, ona, da bi zdravom ostala, mora oguglati i postati ravnodušna. A to što mora jedino se i traži.”
Ibid, 55. str.
Ravnodušnost je bolest današnjice. Prolaziš kraj kontejnera u kojem čovjek kopa po tuđim ostacima znajući da se može zaraziti i ne obazireš se; romska djeca trče polugola, leže na travi, traže od tebe da im daš nešto ako imaš, ti odmahuješ i govoriš da nemaš ništa; jedan kolega govori drugom da se bezrazložno nervira i izlaže stresu, a ovaj govori o hemoterapiji; majka ti je umrla u najstrašnijim mukama, traže od tebe da radiš već treći dan i da se ne žališ; isto to se traži od tebe i ako ti je dijete bolesno ili mrtvo, a hranio si ga čitav život; i ako ne poslušaš – jesi, ludak si.
“Pa ako pokušamo voditi dijalog o posljednjem ratu, o njegovom karakteru, o zločinima, krivici i odgovornosti, o praštanju i izvinjenju, ako pokušamo razgovarati, sporiti se oko svega, moramo ispoštovati ono što je uslov dijaloga – a njega je još Sokrat odredio kao dobronamjernost – εύνοια. Dobronamjernost sporenja i osporavanja – εγμενεστίν ελέγχους – ogleda se u tome što svako od učesnika pokazuje spremnost da promijeni svoja polazna stajališta ako za to dobije valjan razlog, argument. ”
Ibid, 68. str.
Znamo li šta je dobra volja u svakodnevnoj komunikaciji? Koliko smo daleko od poznavanja istinske dobre volje za ostvarivanje prave komunikacije i da li se zaista treba isčuđavati tolikim poremećenim načinima funkcionisanja koje naši oci definišu kao đavoimanost?
Proći samog sebe – to je imperativ. Šta to znači? Prođi svoje strahove, svoje vrhunce, svoja dna. Ako ne znaš ni približno šta to znači onda izađi iz, kako to popularni lajf koučovi kažu, komforne zone – uradi nešto što nikada ne bi – ukradi, prevari, osveti se; pogledaj kako se Luk Skajvoker bori sa svojim strahovima u pećini; uči iz najbanalnijih primjera i ne čekaj svoje greške – uči se na greškama drugim, ne isplati se trošiti svoj život na greške, ionako je prekratak i ništa iza njega nema; o ratu konkretno te njegovim posljedicama neću govoriti. Dovoljno je nositi se sa onima koji ne žele čuti za bilo šta osim za ovozemaljsku trku za novcima, na konju zavezane glave u džaku. Ne krivim ih.
“Nema društvenosti čiji temelj nije brisan prostor. Nema čovjeka ima ljudi. Namjera stvaranja volkloser Raum postala je temeljna operacija globalizovanja, operacija stvaranja svjetskog građanstva, to jeste, praznog identitetnog prostora u kojoj se svaka glupost može nastaniti ( tržišta par excellence).”
Ibid, str 82.
Na tragu Fukoa je svako ko se iole imalo ozbiljnije dohvatio društva danas i tumačenja procesa koje nas zadešavaju. A Arsović je ovdje uvidio koliko je Hitler sa svojim pokušajima stvaranja svijeta u stvari proročanski neke stvari i izrekao i isplanirao. Samo bih izdvojila globalizovanje i glupost kao ekvivalentne pojmove, koji sami strše i bodu u oko.
Hoćemo li prestati biti sami sebi trn u oku i graditi iznova?
Pogledati i na: Gradski magazin Bl portal
©Ana Galić magistar filozofije 
1 Comment