UMJETNOST PERFORMANSA: Ko je Marina Abramović?

Rad Marine Abramović pod nazivom “Ritam 0” iz 1974 je šesto-časovni performans u Galleria Studio Morra u Naples-u, tokom kojeg je Abramović dozvolila da se nad njom publika iživljava – na bilo koji način da odaberu, koristeći niz objekata položenih na stolu, uključujući četke za kosu, perje, hranu, čak i oružje. Čineći to, stvorila je dijalog sa publikom stvarajući tako jednu novu umjetničku scenu, dotada neviđenu i nepoznatu, a što je do tada bilo nezamislivo i zastrašujuće – komad bi završio kada bi neko iz publike uperio pištolj u glavu umjetnika. Od tada, performans se razvio od svojih početaka, uključujući upravo radove Marine Abramović, sve do refleksije po pitanjima društvenih dešavanja i politike koja se odvija i danas.

 

Najnovije vijesti vezane za Marinu Abramović pročitajte u tekstu: NOVI TEKST ANE GALIĆ NA ZAMISLI.BA: Jesmo li svi na istom brodu?

 

“Umjetnost performansa u suštini je izazovan concept: bilo koja odabrana definicija implicira prepoznavanje one njoj suprostavljene. Poput koncepata poput “demokratskog” i “umjetničkog”, ona implicira produktivno neslaganje unutar sebe same.”[1]

Moments of Decision/Indecision 1975 by Stuart Brisley born 1933
Moments of Decision/Indecision 1975 by Stuart Brisley born 1933

Ko je Marina Abramović?

 

Marina Abramović (30.11.1946) je rođena  u Beogradu, u tadašnjoj Jugoslaviji, od roditelja Danice Rosić i Vojina Abramovića, koji su tokom 2. Svjetskog rata bili partizani. Do šeste godine, vaspitavali su je djed i baka, koja je veliki uticaj ostavila na svoju unuku svojom religioznošću – bila je pripadnik SPC. Sa šest godina Abramović počinje živjeti s roditeljima, uzima časove klavira, engleskog i francuskog jezika. Dok nije počela uzimati ove časove, kao diejte je uživala islikavajući crteže. Abramović će u intervjuu 1998. godine reći da joj je majka bila pretjerano stroga u odgoju:

“Nije mi bilo dopušteno da izlazim poslije deset naveče do 20. godine života…Sve performance koje sam radila u Jugoslaviji radila sam prije deset sati uveče jer sam tada morala biti u kući. To je potpuno van svake pameti, ali sve  rezanje same sebe, šibanje, same sebe, spaljivanje same sebe, skoro i gubitak života u “Firestar-u” – sve je je bilo gotovo prije deset sati uveče.”[2]

Studirala je na Akademiji za finu umjetnost u Beogradu od 1965 do 1970. Završila je postdiplomske studije na Akademii za finu umjetnost u Zagrebu 1972. Godine. Od 1973. Do 1975. učila je na Akademiji za finu umjetnost u Novom Sadu, dok je radila na svojim prvim solo performansima.

Od 1990. do 1995. Abramović je bila gostujući profesor na Académie des Beaux-Arts u Parizu i na Berlinskom Univerzitetu za umjetnost. Od 1992. Do 1996. Godine bila je gostujući profesor na Hochschule für bildende Künste u Hamburgu i od 1997 do 2004. Radi kao profesor performans umjetnosti na Hochschule für bildende Künste Braunschweig. Neki od njenih najpoznatijih studenata jesu: Sebastian Bieniek i Chiharu Shiota.

Rhythm 0 1974. print screen vimeo
Rhythm 0 1974. print screen vimeo

Među najpoznatijih djelima su: Rhythm 10, 1973; Rhythm 5, 1974; Rhythm 2, 1974; Rhythm 4, 1974; Rhythm 0, 1974; Cleaning the Mirror, 1995; Spirit Cooking, 1996; Works with Ulay (Uwe Laysiepen), Seven Easy Pieces, 2005; The Artist Is Present: March – May 2010.

 

Marina Abramović Institut (MAI)

 

Marina Abramović Institut (MAI) je performans umjetnička organizacija sa fokusom na radove sa dužim trajanjem i upotrebom “Abramović metode”. Ovaj multi-funkcionalni Muzej je bio smješten u Hudsonu, New York, a u kampanji koju je podupiralo preko 4000 saradnika, našli su se i neki od svjetski poznatih izvođača poput Lady Gaga, kao i Jay-Z. Projekat je otkazan u oktobru 2017. godine zbog predviđenih ogromnih troškova.

 

Performans i konceptualna umjetnost

 

Porijeklo performansa datira unazad do 1. Svjetskog rata i Hugo Ballovog Manifesta Dadaizma, koji odbacuje svijet koji se može uništiti ratom i poziva na izgradnju novog društva – kao i novom forme umjetnosti za to društvo. Dadaisti su veličali besmisao, iracionalno, kao i intuiciju preko razuma i logike, odnosno izvođenje pjesama i radnji koje bi reflektovale ovakav stav. Futuristi i nadrealisti su dijelili veoma slične stavove usmjerene protiv vladajućeg establišmenta.

Izraz performansna umjetnost je termin obično rezervisan za odnošenje na konceptualnu umjetnost koja prenosi značenje bazirano na sadržaju u više dramatično-povezanom smislu, radije nego da bude jednostavan performans izveden  da zadovolji umjetničku svrhu.

“ U konceptualnoj umjetnosti ideja koncepta je najvažniji aspect rada. Kada umjetnik koristi konceptualnu formu umjetnosti, to znači da  je čitavo planiranje i da su odluke donešene unaprijed i da je izvedba veza savršenstva…Ova vrsta umjetnosti nije teorija niti ilustracija teorija; ona je intuitivna, uključena u sve tipove mentalnih procesa…To je objekat umjetnika koji se brine da svojom konceptualnom umjetnošću napravi mentalno zanimljivu onome koji je iščekuje, i stoga bi uobičajeno htio da to postane emotivno suho. Ipak nema razloga za pretpostaviti da je konceptualni umjetnik tu da smori onoga koji posmatra. To je samo iščekivanje emocionalnog udara, na koji je neko ko konzumira eksperionističku umjetnost navikao, što bi moglo odvratiti gledaoca od percipiranja ove umjetnosti.”[3] Sol LeWitt (1967)

Rhythm 0 1974. print screen vimeo1
Rhythm 0 1974. print screen vimeo1

Umjetnici performansa često izazivaju publiku da misle na nove i nekonvecionalne načine, lomeći norme tradicionalne umjetnosti, kao i tradicionalne ideje uopšte o tome “šta jeste umjetnost”.

 

Rhythm 0

 

Marina Abramović stoji mirno. Kraj nje na stolu stoje 72 objekta. Ovo su njene instrukcije:

 

Instrukcije.

Na stolu se nalaze 72 objekta koja neko može koristiti na meni kako poželi.

Performans.

Ja sam objekt.

Tokom ovog perioda preuzimam potpunu odgovornost.

 

Trajanje: šest časova (20:00 – 02:00)

 

Rhythm 0 je rangiran devetim mjestom na Complex listi najvećih radova u umjetnosti performansa koji su ikada izvedeni. Cilj ovo rada je bio da se otkrije dokle publika može ići, rekla je Abramović. Umjetnički kritičar Thomas McEvilley, prisutan te večeri, napisao je:

“To je počelo na vrijeme. Neko ju je okrenuo. Neko joj je gurnuo ruke u vazduh.  Neko ju je dirnuo na intimnom mjestu. Napasnička noć je počela da se zagrijava. U trećem času sva njena odjeća je bila odrezana žiletima. U četvrtom času ti isti žileti su počeli da istražuju njenu kožu. Njeno grlo je bilo prosječeno tako da je neko mogao piti njenu krv. Raznorazni minijaturni seksualni napadi sprovedni su nad njenim tijelom. Bila je toliko posvećena izvedbi da ne bi oklijevala da bude silovana ili ubijena. Suočeni sa njenim odricanjem od volje, u sebi uključujući kolaps ljudske pshihologije, zaštitinička grupa se počela definisati u publici. Kada je napunjen pištolj uperen u Marininu glavu i kada je njen sopstveni prst guran oko okidača, izbila je tuča između frakcija u publici.”[4]

Rhythm 0 1974. print screen vimeo2
Rhythm 0 1974. print screen vimeo2

Kao što je Abramović objasnila kasnije:

“Ono što sam naučila bilo je…ako se prepustiš publici, oni će vas ubiti”…”Osjećala sam se stvarno zlostavljeno: rezali su mi odjeću, gurali ružičasto trnje u moj stomak, jedna osoba je uperila pištolj na moju glavu, druga ga je sklonila. To je stvorilo agresivu atmosferu. Nakon tačno čest časova, kako je i planirano, ustala sam i počela hodati prema publici. Svi su se razbježali, kako bi izbjegli direktno sučeljavanje.”

 

Marina Abramović 2017. i 2018.

 

The Cleaner Marine Abramović je prikazan u Moderna Museet u Štokholmu, a egzibicija je putovala  do Louisiana Museum za Moderne Kunst u Humlebæk, u Dansku, kao i u Bundeskunsthalle Bonn, u Njemačku.

 


[1] Carlson, Marvin (1998 (first 1996)). Performance: A Critical Introduction. London and New York: Routledge. pp. 1, 2. ISBN 0-415-13703-9.

[2] Citirano u: Thomas McEvilley, “Stages of Energy: Performance Art Ground Zero?” in Abramović, Artist Body, [Charta, 1998].

[3] Iz Goldie, Peter.  Schellekens, Elisabet: (2007) Philosophy and Conceptual Art , Oxford University Press, USA, str. 71.

[4] Frazer Ward, No Innocent Bystanders: Performance Art and Audience, University Press of New England, 2012, p.

 

ana_potpis

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s