KAKO SE RASPRAVLJATI S LJUDIMA?

Ovim putem se zahvaljujem Paulu Pardiju na dozvoli za prevođenje tekstova sa web sajta www.philosophynews.com, kako ovoga tako i narednih, a na meni je da vam izdvojim ono što je interesantno, te količinski dovoljno da izdržite čitanje do kraja.

 

Izvor: How To Argue With People

---

“Danas znamo da ljudi jako pokušavaju pridobiti obraćenike za njihova gledišta zbog toga što je to više od pukog pogleda na život: to je formula besmrtnosti…u stvarima besmrtnosti svako ima isto samo po sebi ubjeđujuće uvjerenje.” – Ernest Becker

Dok je svaki argument jedinstven kao i ljudi koji ih daju, te ne postoji samo jedan pravi pristup koji će “uvijek funkcionisati” u traganju za rezultatima, postoje, ja mislim, neke uopštene strategije koje bar mogu pripomoći stvaranju veće produktivnosti same konverzacije – ili bar da je učine zanimljivijom.

 

Šta je argument?

“Kada ideje izdaju, riječi dolaze veoma korisne.” – Johann Wolfgang von Goethe

Termin “argument” može evocirati sliku zagrijane rasprave gdje su dvoje ljudi veoma ljuti jedno na drugo i koriste teške riječi i visoke tonove da bi dokazali poentu. U filozofiji, argument ima formalno značenje iznošenja istinite tvrdnje (zaključak vašeg argumenta). U retorici, koja jeste umjetnost  ubjeđivanja, to je logos ili logika ili sadržaj argumenta. Primjetićete da ova definicija ne nužno uključuje neslaganje ili čak diskusiju: neko želi da ubijedi nekoga u nešto i prezentuje argument tako što druga osoba sluša njegov dokaz, a u nadi da će biti ubijeđena u istinu zaključka. Ali stvari nisu tako jednostavne u stvarnom svijetu. Mnogi od nas nemaju voljne slušaoce koji anksiozno čekaju da nauče šta je to što mi imamo da kažemo kako bi oni bili ubijeđeni. Povodom mnogih tema, ljudi imaju svoja sopstvena gledišta i spremni su iznesu protiv-argumente i ovo je mjesto gdje se stvari komplikuju.

 

Dok je logika centralan i važan aspekt argumentacije, ukoliko nastane nesporazum, mi moramo razmišljati o tome kako se mi pozicioniramo kao i naše ideje u odnosu na drugu osobu ili ljude sa kojima raspravljamo tako da je naša diskusija najplodotvornija što je moguće više. Ponekada se ovi argumenti oslovljavaju kao ethos ili pathos argumenta. Jonathan Haidt, u njegovoj moćnoj knjizi – Pravedan um, argumentuje da samo razum sam nije dovoljan da nam pomogne u navigaciji mnogih svadljivih društvenih diskusija. U stvari, ovo je glavna tema njegove knjige. On piše, “… razum nije stvoren za upravljanje; stvoren je da traži opravdanje, ne istinu.” U njegovoj knjizi, on daje neka anegdotska istraživanja podataka koji govore o tome da ljudi koji žestoko raspravljaju o određenim temama nisu nimalo skloniji da imaju bolje ponašanje koje se tiče tih tema (on koristi moralne filozofe kao primjer). Poznavanje svih ubjedljivih argumenata za određeni pravac akcije ne predstavlja ključ da bi se zaista ponašalo drugačije. Njegov zaključak:

Svako ko vrjednuje istinu trebao bi prestati obožavati razum. Mi svi trebamo veoma hladno pogledati u dokaze i vidjeti rasuđivanje onakvo kakvo zaista jeste. Francuski kongnitivni naučnici Hugo Mercier i Dan Sperber su nedavno recenzirali ogromnu istraživačku literaturu o motivisanom rasuđivanju (u socijalnoj psihologiji) i na predrasudama i greškama pri rasuđivanju (u kognitivnoj psihologiji). Zaključili da većina rezultata koji se tiču bizarnih i depresivnih istraživanja imaju pun smisao kad se uvidi da se rasuđivanje razvilo ne da bi nam pomoglo da pronađemo istinu nego da bi nam pomoglo da se uključimo u argumente, nagovaranje i manipulaciju u kontekstu diskusija sa drugim ljudima. (Haidt, Jonathan. The Righteous Mind: Why Good People Are Divided by Politics and Religion (p. 104). Knopf Doubleday Publishing Group. Kindle Edition.)

Citat engleskog teologa G.K. Chestertona zaglavio je sa mnom u tom smislu: “Ludak nije čovjek koji je izgubio svoj razum. Ludak je čovjek koji je izgubio sve osim svoga razuma.”

Prvi korak bi mogao biti promjena načina na koji je argument uobličen.

Oblikovanje argumenta

“Ja ima egzistencijalnu mapu. Ona ima ispisano “Ti si ovdje” po čitavoj površini. – Steven Wright

Kada mislimo o raspravljanju sa nekim, čak i kada raspravljamo filozofski, imamo tendenciju da razmišljamo o dijalogu kao vrsti takmičenja. Imam ideju za koju vjerujem da je istinita i moj cilj je da ubijedim drugu osobu da sam ja u pravu i da oni griješe. Oni mogu imati isti cilj. Vi ste protiv druge osobe i on ili ona protiv vas. U mnogim situacijama, ukoliko možemo pre-oblikovati način na koji mislimo o diskusiji, to može promijeniti način na koji mi pristupamo našem argumentu i kako mi slušamo njihove. Uzmite u obzir ovaj pristup: oblikujte argument kao tajnu koja će se riješiti radije nego kao takmičenje u kojem treba pobijediti. Ideja je da postavite i sebe  i vašeg sagovornika na istu stranu diskusije i oboje ste u potrazi za istom istinom ili jednom idejom oko koje se možete složiti. Mislite o tome kao dvoje vas protiv neznanja. Ja to zovem “Sokratov stav” po filozofu Sokratu koji je više mario o dolasku do istine nego o pobjedi argumentom.

E sada ovo oblikovanje zahtijeva da se oboje slažete da možda ne znate neke stvari i da trebate učiti zajedno. Oboje se trebate složiti da želite dospjeti do istine u vezi ideje oko koje se oboje možete složiti i tragate za ovim kao zajedničkim ciljem. Ponekad filozofi govore o ovome kao o usvajanju “rušive” pozicije naspram ideja. To jednostavno znači da mi usvajamo poziciju u kojoj možda griješimo i mi priznajemo da svako od nas ima kognitivne predrasude oji mogu uticatina naše procjenjivanje činjenica. Ukoliko i jedno i drugo usvojite ovo gledište, onda postaje lakše tragati za “pravom” idejom zajedno (čak ako se nakraju ispostavi originalnom idejom ona koju vi imate). Ovo ne znači da vi ili osoba ili ljudi sa kojima se raspravljate ne trebate imati snažne poglete na temu ili da se nećete raspravljati za određenu stranu. To jednostavno znači da vi oboje usvajate rušivi stav u odnosu na vaše poglede kako bi pronašli istinu zajedno kroz proces argumentacije.

 

Izbjegavanje zidova od cigli

“On ima Van Gogh-ovo uho za muziku” – Billy Wilder

Jedna druga tačka je vrijedna pomena prije nego što pogledamo same strategije. Moramo procijeniti da li i jedno i drugo u diskusiji jesu zaista u potrazi za istinom ili samo žele da se sile i da im prođe po njihovome. Ukoliko je u pitanju ovo posljednje, rasprava može postati gotovo nemoguća.

Filozof Robert McKim nam predstavlja neke karakterne odlike na koje treba da gledamo kada pokušavamo da vodimo dijalog sa nekim i mislim da su one ključne prilagođavanje pre-oblikovanog pristupa koji gore navodim. Uopšteno možete imati najplodniju raspravu sa ljudima koji su, McKimovim rječnikom, “inteligentni, lukavi, pošteni, čine refleksiju i ozbiljni, koji izbjegavaju iskrivljavanje, pretjerivanje, tračeve, koji priznaju neznanje kada je primjereno, i koji su se oslanjali na ono što im se činilo bitnim za razmatranje tokom sticanja svojih uvjerenja”. (Robert McKim, Religious Diversity and Religious Ambiguity (affiliate link), p. 129)

Naravno, mnogo pridjeva koje McKim koristi da opiše ovu idealnu osobu su subjektivni. Šta znači biti “inteligentan” ili “činiti refleksiju”? Ipak, mislim da je generalna ideja da ćete imati najviše uspjeha u dolasku do istine ukoliko raspravljate sa ljudima koji imaju isti cilj i intelektualne i emocionalne alate u potrazi za njim ( i da i vi sami posjedujete te vrline takođe). Ukoliko ovo nije slučaj, onda se određeni posao mora uraditi prije nego što započnete plodotvornu diskusiju.

Slično, dr. Paul Herrick, u svojoj sjajnoj knjižici Think with Socrates piše, “kritički mislioci stoga nisu ljudi koji su naučili kako predrasude mogu uticati na njihovo mišljenje a, dostignuvši ovo osvještenje, kontinuirano proučavaju njihova uvjerenja i testiraju ih naspram stvarnosti s ciljem da minimiziraju efekte nesvjesne predrasude. (Paul Herrick, Think with Socrates: An Introduction to Critical Thinking, Oxford University Press, p. 115) To je, ja mislim, ta narav  na koju je i Mc KIm upravljen takođe.

Kako raspravljati: Šest strategija

 

Ok, prošli ste brzu provjeru predrasuda. Vi i vaš sagovornik se slažete u tome da želite doći do istine u stvari o kojoj raspravljate, a oboje se činite razumni, pošteni ljudi koji nisu skloni pretjerivanju ili iskrivljavanju. Uletili ste u diskusiju ali čini se da slabo napredujete. Ukoliko ste neko u pravnoj profesiji ili se iz hobija bavite odbacivanjem argumenata, mogli biste uživati u ovim vrstama sparinga. Ali mnogi od nas pretpostavljam žele da nam naši razgovori idu do zaključka prema kojem bismo mogli djelovati. Idući prema takvom završetku, sljedećih šest strategija predstavljaju alatke koje možemo koristiti da nam pomognu u ostvarivanju tog cilja…

 

1. Imajte malo empatije

“Ukoliko dvije osobe zamisle istu stvar, svaka takođe ima ima svoju sopstvenu zamisao.” – Gottlob Frege

Prepoznajte da osoba ili ljudi sa kojima raspravljate imaju svoja sopstvena uvjerenja i želje koje mogu biti “valjane” kao i vaše. Ovo se može činiti očigledno ali u žaru dobrog argumenta, lako se može upasti u razmišljanje da su vaša sopstvena uvjerenja i želje nekkao nadmoćnije ili bolje utemeljene ili više vrijedne borbe nego one od osobe sa kojom se raspravljate. Naravno prirodno je i vjerovatno primjereno da mislimo da su naše ideje ispravne. Ali pomaže da upamtimo da druga osoba misli isto o sopstvenim idejama. Riječ  je zaista o sposobnosti da se odnosi prema drugoj osobi na pravi i autentičan način.

 

2. Budite svjesni skrivenih predrasuda

“Kod većine ljudi, nevjerovanje u jednu stvar proizlazi iz slijepog vjerovanja u drugu.” – Georg Christoph Lichtenberg

Kao što je spomenuto i gore, mi svi imamo predrasude. Nekih smo svjesni, a drugih nismo. Ova strategija je manje o gledanju svega što izgovorimo a više o usvajanju stava učenja jednostavno zato što možemo posjedovati duboko-ukorijenjene pretpostavke, prijašnja uvjerenja i imati odomaćene druge psihološke trikove koji nas mogu doslovce blokirati od sagledavanja druge tačke gledišta jasno.

Haidt piše u vezi ovoga:

Psiholozi sada imaju ormariće pune rezultata o “motivacionom rasuđivanju”, pokazujući mnoge trikove koje ljudi koriste kako bi dosegnuli zaključke koje žele postići. Kada se ispitanicima saopšti da su na testu inteligencije dobili loš rezultat, biraju da čitaju članke kojimkritikuju (više nego što podržavaju) valjanost IQ testova. Kada ljudi čitaju fiktivnu (naučnu) studiju koja saiopštava veu između konzumiranje kofeina i raka dojke, žene koje su veliki potrošači kafe pronalaze fine pogrešaka u studiji nego što to čine muškarci i žene manje ovisne o kofeinu. (Haidt p. 98)

Idući dalje od ovog (i u jednom od njegovih ciničnih momenata), Haidt tvrdi da nam je moderna tehnologija dala sredstva da opravdamo skoro svaku poziciju koju želimo zauzeti. Nevezano za poziciju koju želimo zauzeti, možemo naći mnoštvo ljudi na Internetu koji će nam pomoći da utvrdimo naša uvjerenja. On piše,

I sada kada mi svi imamo pristup  pretragama na našim mobilnim telefonima, možemo nazvati ekipu naučnika za podršku za skoro svaki zaključak 24 sata dnevno. Šta god da želite vjerovati o uzrocima globalnog zagrijavanja ili da li fetus može osjećati bol, samo proguglajte vaše uvjerovanje. Pronaći ćete ozbiljne web stranice koje sumiraju i ponekad iskrivljuju važne naučne studije. Nauka je smorgasbord (miks) i Google će vas voditi do one koja je vama dobra. (Haidt, pp. 99-100)

…

3. Neka bude jasno na šta se tačno argument odnosi

Da li je ono o čemu raspravljate uvjerenje ili mišljenje? Da li je želja – nešto za šta niste sigurni da li je istina ili laž ali je nešto za šta želite da jeste istina? Da li je tvrdnja dokazna ili logična? Da li je nešto u šta vjerujete činjenica za šta možete proizvesti dokaze? Otkrio sam da ponekada ja ili druga osoba nismo potpuno svjesni šta to zapravo pokušavamo tvrditi i da se završi ozrokovanjem mnogo konfuzije i gubljenjem mnogo vremena.

S ciljem postizanja jasnosti, Sokratov metod može biti stvarno od pomoći. Ovo podrazumijeva postavljanje dosta pitanja prije ukopavanja u vašem stavu. Ja volim da postavljam “meta-pitanja”: Zbog čega ti je stalo do ovoga? Šta vidiš kao implikacije svoga stava? Da li ste sposobni da artikulišete suprotan pogled i stvari koje motivišu one koji zastupaju taj stav?

Posljednji set pitanja je posebno važan. Kada zauzmem određenu poziciju (recimo kao politički argument), uvijek pitam samog sebe da li stvarno razumijem ne samo činjenične tvrdnje drugih pozicija nego zbog čega bi ih neko zauzimao. Mnogo puta, shvatam da u stvari nema pojma šta zapravo druga strana zaista govori – poznajem samo dijelove govora ili karikature pozicije. I mnogo puta ne odvojim vremena da razumijem zašto bi osoba raspravljala za tu poziciju; šta ih to motiviše.

Položivši ovo na sto u diskusiji može raspiriti latentni antagonizam koji bi mogao biti prisutan i pomoći da se pokrene razgovor u pravom smjeru jer pomaže smanjenju šanse da ćete oboje biti napadači.

Jedna navika koja može pomoći ispraviti ovaj problem jeste provesti vrijeme zaista pokušavajući usvojiti poziciju druge osobe i uzeti i njenu stranu u argument. Ovo podrazumijeva pravi trud kako bi se pronašao najbolje moguća verzija njihovog argumenta, internalizujući to i pokušavajući u stvari  sami napraviti argument. Ovo može biti nevjerovatno izazovno posebno zog ideja oko kojih se veoma ne slažete ili vjerujete da su očigledno lažne (ovo je, inače, primjer gdje je McKimov savjet važan: ako vjerujete da razgovarate sa nekim ko ima vrline o kojima Mc Kim priča, to može pomoći da vas spriječi od odbacivanja stava a bez neke stvarnog njegovog razmataranja).

Kao način testiranja da li ste zaista razumjeli ideju, možete ponovo izložiti argument osobi koja to očekuje kako bi vidjela da li ste ga vi dobro shvatili. Ukoliko ste cinični ili ukoliko pretjerujete ili podcjenjujete dio argumenta, ili ukoliko zanemarujete važan dokaz, druga osoba će vam to dati do znanja. Kada uspijete potpuno artikulisati argument drugih osoba bez njihovog prigovaranja, tada ćete vrlo vjerovatno zaista internalizovati njihovu poziciju i to vam daje odličnu polaznu tačku u diskusiji.

4. Idite do prvih uzroka

“Nijedna nauka nikad ne brani svoje prve uzroke.” — Aristotle

Uočavam da mnogi argumenti teže da imaju fokus na drugo-razredne teme: potezi političara, politika firme, ponašanje komšije. Nekolicina čini se da stiže do principa filozofije koja podupire ili kriticizam ili slaganje sa tim argumentima. Pristup prvih principa u razgovoru je kada radimo na tome da razumijemo temeljne uzroke na kojima je argument utemeljen radije nego simptome koi su ekspresije tih ideja.

Na primjer, argument može početi diskusijom o potezima datog političara/političara (množina) kako potiču grupnu solidarnost ili duboku stranačku pripadnost. Ali ono o čemu zaista želimo da brinemo (nadajmo se) jesu implikacije poteza tog političara ili moralne ili političke filozofije koja utemeljuje te poteze. Može nastati slučaj da se vi i druga osoba us tvari slažete u glavnom principu ali jedan od vas vjeruje da su akcije političara najbolji način da se taj princip implementira, a drugi ne.

Ovdje je doduše uprošćen primjer ali koji će nadam se ilustrovati poentu.

Otvoriti kapije ili napraviti zid?

Pretpostavimo da političar nastupi snažno protiv ilegalnih imigracija. Dva sagovornika, Bob i Su imaju različite poglede po ovom pitanju. Bob podržava političara, raspravljajući da političar ima najbolje interese zemlje u srcu. Su je duboko suprostavljena ovom stavu raspravljajući kako političar slika sa preširokom četkom i treba da uzme u obzir one koji su u potrazi za boljim životom. Argument bi mogao ići ovako:

Bob: Stav senatorke Johnson o imigracijama pomaže građanima ovdje bez potrebe za trošenjem resursa na ljude koji su u ovoj zemlji ilegalno.

Sue: Ali mnogi ljudi su u užasavajuće otrovnoj ili siromašnoj situaciji u svojim zemljama i samo traže izlaz. Drugi samo žele da rade i da budu plaćeni dostojnom platom. Stav senatorke Johnson o ovome je nehuman.

Bob: Zbog čega je ova država odgovorna za njihovu situaciju? Saosjećam s njima ali Johnson brine o potrebama svojih sopstvenih građana. Mi imamo groznu medicinjsku njegu ovdje, naša infrastruktura je poražavajuća, a idemo u sve veće dugove svake godine i Johnson želi to sve da popravi. Jedan od načina je da obuzdamo ilegalne imigracije.

Sue: Dobro, prvo dosta posla kojim se ova zemlja gura naprijed je urađeno baš pomoću imigranata i Johnson je izgleda zaboravna po tom pitanju. Drugo, mi smo bogata nacija i imamo više resursa nego mnoge siromašne nacije. Johnson bi trebala željeti pomoći onima u nevolji.

Bob: Njena primarna odgovornost jeste prema njenim građanima ove zemlje. Ona ne bi trebala glasati za politiku koja će oduzeti to prvenstvo.

Sue: To zvuči tako bezdušno. Da je razumjela tegobe sa kojima se mnogi susreću širom svijeta, Johnson bi bila otvorenija za ljude koji pokušavaju da uđu unutra.

Bob: O, ona je otvorena – sve dok ljudi dolaze u ovu zemlju legalnim putem.

Ova rasprava može ići dalje i ovim putem sa svakom osobom promovišući njihove strane ali nikada ne pokrećući razgovor naprijed prema nečemu što njeguje učenje i razvoj za svaku osobu. Bob i Su mogu početi citirati činjenice i osobe kako bi poduprli svoj stav i donjeli dokaze za koje vjeruju da “logički” dokazuju kako je njihova pozicija ona prava. Ali razgovor kako se čini ne napreduje. Dio problema jeste to što Bob i Su raspravljaju na osnovu pozicije utemeljene na potezima političar radije nego identificirajući fundamentalne principe o kojima bi u stvari i ejdno i drugo mogli voditi računa. Evo druge verzije razgovora koji je fokusiran na prve uzroke:

Sue: Zbog čega misliš da je stav senatorke Johnson razuman?

Bob: Zbog toga što snažan stav protiv iliegalne imigracije može pomoći da se očuvaju resursi za naše sopstvene građane i one koji dolaze u ovu zemlju legalno.

Sue: Ok, koja je vrijednost za kojom težite? Šta je to što vi mislite da će ovakav stav postići?

Bob: Pa, ja mislim da to znači da ljudi koji plaćaju poreze žanju korist od tih poreza. To mi se čini pravednim i nešto što ja smatram vrijednim.

Sue: Pametnom dovoljno. Mogu se složiti da je to bitno. Da li mislite da bi moglo biti neke koristi od imigracija uopšte?

Bob: Naravno! Znam da su ovu zemlju izgradili ljudi koji su došli u ovu zemlju sa svih strana svijeta. Ono protiv čega jesam to je ilegalnost situacije.

Sue: Ja sam protiv ilegalnih radnji takođe. Ali ne bi li se složili da je proces legalne imigracije toliko vremenski dug i skup da ukoliko bi svaka osoba koja dolazi u ovu zemlju morala proći legalne kanale, većina trenutne radne snage na koju se oslanjamo radi koristi građana ove zemlje bi nestala preko noći?

Bob: To razmijem da. Zahvalan sam što postoje ljudi koji žele raditi poslove koji pomažu da zemlja funkcioniše. Samo želim da proces bude legalan i da ljudi koji obavljaju posao plaćaju poreze kao i svi ostali.

Sue: I zar se ne biste složili da su neki ljudi u kriznim situacijama i da bi trebao postojati resurs za pomoć onima u hitnim slučajevima?

Bob: Da, u principu. Ali mnogo je komplikacija oko toga i želio bih se osigurati da mi imamo proces koji štiti naše sopstvene građane istovremeno dok pomažemo onima koji su u nasušnoj potrebi.

Sue: Ja takođe. Pa postoji li neki međuprostor gdje se oboje može dogoditi? Umjesto Johnsoninog čvrstog i okorjelog stava, možemo li možda pronaći političara voljnog da obnovi imigracijski proces čineći ga lakšim za dobre ljude spremne na teški rad i plaćanje poreza i da brzo i razumno procijene one u nevolji kako bi oni mogli ući u ovu zemlju legalno?

Ben: Mogu stati iza toga, da.

Pitanja o kojima se raspravlja ovdje su kompleksna  i dok je dijalog pre-pojednostavljen do kraja, njegova namjera je da ilustruje metod ove strategije. Ono što Su čini ovdje jeste usvajanje Sokratovog stava i čini se iskreno zainteresovana za Bobovu poziciju sa ciljem da utvrdi da li mogu pronaći područja oko kojih se slažu. Njena strategija je bila da postavlja pitanja radije nego da čini tvrdnje. Ova forma “argumentovanja” traži prvo da se nauče prvi principi druge osobe i onda činjenje tvrdnji koje podržavaju njenu sopstvenu poziciju ali na način koji će i jedno i drugo približiti istini “tamo negdje” oko koje se oboje mogu složiti.

5. Pronaći granične slučajeve i pripremiti svoj pristup unutra

“On posjeduje sve vrline koje ja ne volim i nijedan porok kojem se divim.” – Winston Churchill

Jedna od najboljih strategija koje sam pronašao kako bi se pokrenuo razgovor naprijed jeste pronalazak graničnih slučajeva koji pomažu da otkrijemo granice stavoa koje svaka osoba zauzima. Ova strategija je blisko povezana sa strategijom 4 ali je riječ više o tehnici nego što je o sadržaju. Ova strategija vam može pomoći da pronađete prve uzroke (principe). Cilj je odrediti tačno gdje se vaš stav i stav druge osobe razlikuju.Jednom kada pronađete tu granicu, možete postati skloniji idejama oko kojih se ne slažete. Mnogo puta, područje neslaganja je prilično usko i ejdnom kada ga otkrijete, možete trošiti vaše vrijeme na finije zaključke.

Druga strana ove strategije je da pokušavate pronaći područja na kojima se slažete. Ukoliko sužavate teme oko kojih se ne slažete, onda vjerovatno pronalazite neka područja u kojima se slažete. Dr Herrick, u njegovom finom logičkom tekstu, Uvod u logiku, naziva ovo “traženje zajeničkog tla”. U poglavlju naslovljenom “Četiri koraka za izgradnju dobrog argumenta” on pita šta bi mi trebali raditi ako neko ne prihvata premise (razlozi koje dajemo radi podrške tvrdnje koju tvrdimo) naš argument. On piše, “…ako želite prosuđivati učinkovito sa drugom osobo, trebate početi sa premisama koje vi i druga osoba oboje prihvatate kao istinite. Inače, mogli biste gubiti svačije vrijeme.” (Paul Herrick, Introduction to Logic, Oxford University Press, p. 33). Pornalaženje granica vašeg neslaganja može pomoći u postizanju ovoga. Evo primjera.

 

Muzika, kosidba, kubanke i još

 

Pretpostavimo da vi vjerujete da vaša komšinica običava da pravi previše buke poslije razumnog vremena i trebate obaviti razgovor o tome šta je razumno. Vi argumentujete da ako možete čuti muziku vaše komšinice poslije 10 časova, vi nećete biti u stanju zaspati i ovo može uticati na vašu sposobnost da funkcionišete naredni dan. Vaša komšinica odgovara da je to njena kuća i njeno pravo da pušta muziku u njenoj kući kada ona poželi i glasno koliko ona želi. Oboje se slažete da ono što osoba radi u svojoj kući je njena stvar tako da pronalazite “prvi uzrok” (princip) te vrste. Ali vi argumentujete da potpuno sprovođenje u djelo ovoga treba biti ograničeno kada aktivnost osobe utiče na druge oko njega/nje na negativan način. Vi imate svoj slučaj ali vaša komšinica se ne pomjera i čini se da ste vi u slijepoj ulici. Da bist savladali ovaj pat, možete pokušati pronaći granične slučajeve kako bi shvatili u čemu bi se vaša komšinica mogla sa vama složiti i graditi na tome. Uzmite u obzir sljedeći razgovor:

Vi: Da li mislite da bi bilo kojem od vaših komšija trebalo dopustiti da pušta svoju muziku cijelu noć nebitno koje jačine?

Komšinica: Da, to je njihovo pravo. Možda mi se to ne sviđa, ali to je njihovo pravo da čine šta hoće u svojim domovima.

Vi: Ok, da li mislite da je prikladno za bilo koga od vaših komšija da kosi svoj travnjak u 3 ujutru ili da ima zabavu u dvorištu gdje se pušta muzika preko glasnih zvučnika pojačano do kraja u 3 ujutru.

Komšinica: Pa, to se čini uvredljivim i neobzirnim. Ali nisam sigurna da bih imala pravo da ih zaustavim. To je njihova kuća i njihovo dvorište. Opet, možda mi se to ne sviđa, ali mislim da to nije nešto za šta ja mogu s pravom reći da to prestanu raditi. Ukoliko mi se to ne dopada, trebala bih staviti slušalice ili slušne bubice tako da to ne bih čula.

Vi: Šta ako bi vaše komšije počele odlagati njihov otpad u dvorište ili ako bi ga bacali u vaše? Da li biste imali problema sa tim?

Komšinica: Da! Ali vi ne pretpostavljate da puštanje muzike na nečijem sopstvenom imanju je isto što i odlaganje otpada u nečijem tuđem zar ne?

Vi: Ne nužno. Samo pokušavam da nađem situacije oko kojih bi se mogli složiti. Oboje se slažemo da bacanje otpada u komšijino dvorište ne bi trebalo biti dozvoljeno, jel tako?

Komšinica: Da.

Vi: Zbog čega mislite da to nije primjereno?

Komšinica: Zbog toga što su oni sada izašli van svojih kuća i udaraju na mene i moju kuću sa svojim smećem. To je prelazak društvene linije za koju smatram da ne treba biti pređena.

Vi: Ok. Ponovo, slažemo se. Da li bi vam bilo u redu ako bi vaš komšija volio pušiti velike cigare svaku noć a dim bi pronalazio put do vaših otovrenih prozora i u vašu spavaću sobu dok vi pokušavate da spavate. Da li bi vam to bilo u redu? Oni su u svom sopstvenom dvorištu na kraju krajeva.

Komšinica: Ja ne volim duvanski dim. Vjerovatno bih ih upitala da prestanu.

Vi: Zbog čega? Oni puše na svom imanju u svome dvorištu.

Komšinica: Zbog toga što je ovo poput situacije sa smećem. Dim sada prelazi granice njihovog doma i ulazi u moj.

Vi: Vi možete zatvoriti svoj prozor kako bi ga ostavili vani.

Komšinica: Mogla bih. Ali ako je vruće ili ako želim ostaviti svoj prozor otvoren, tada to utiče na moje pravo da radim šta hoću u svome sopstvenom domu.

Vi: Opet, slažemo se u ovome. Iako bi moglo biti njihovo pravo da čine neke određene stvari, vi biste ipak preferirali to da vaše komšije ograniče svoje aktivnosti kada vas to ugrožava direktno na negativan način. Vi možete i dalje poštovati to pravo, ali vi ih pitate da ograniče svoja prava i poštuju vaša, tačno?

Komšinica: Da, mislim da je to istina.

Vi: Za mene, puštanje vaše muzike glasno poslije određenih časova je u suštini isto kao kada komšija baca smeće ili šalje duvanski dim u vaš prozor. Shvatam da volite muziku i poštujem vaše pravo da je puštate. Ali kada vaša muzika “ulazi” u moj dom, ja nemam nikakvu sposobnost da to kontrolišem. Korištenje slušalica ili slušnih bubica kako bih to “kontrolisao” je slično vašem zatvaranju prozra kako bi kontrolisali duvanski dim. Vaše pravo da slušate muziku sada nasrće na moje pravo da spavam komforno u razmnom vremenu. Ja ne tražim od vas da vi ne slušate muziku. Ja tražim od vas da vi ograničite to pravo poslije 10 časova uveče kako bi moje pravo da odspavam nešto bilo ispoštovano. Možemo li pronaći kompromis koji poštuje vaša prava kao i moja?

Dok je sasvim sigurno istina da argumenti ovog tipa rijetko idu ovako glatko, nadam se da je strategija prolazna. Pronačazeći granične slučajeve u analognim ili sličnim situacijama, možete ustanoviti gdje bi se vi i druga osoba mogli složiti i pokušati naći zajedničko tlo u specifičnim situacijama oko kojih raspravljate. Tada se vi možete fokusirati na specifična područja oko kojih se ne lažete. Kada se učini ispravno, ovo može biti moćan način za kretati se u slijepoj ulici i naći zajedničko tlo i učiniti poentiranja oko kojih raspravljate jasnijima.

6. Znati kada odustati

“Imao sam savršeno prelijepo veče. Ali ovo nije bilo to.” — Groucho Marx

Svi smo bili ovdje. Idemo okolo i okolo argumenta i čini se da ne izlazimo na glavni put. Ponekada je to zbog toga što je argument doveo do usijanja pa se oboje ljudi trebaju smiriti. Ponekada vam se čini da ne razumijete definiciju termina koje koristite u argumentu.Ponekada, možda ne razumijete u potpunosti šta bi bili coljevi onog drugog ili jednostavno mislite da onaj drugi griješi. Ovo je strategija koja se nekad čuje u klišejima, “slažemo se da se ne slažemo” i “trči na duže staze”.

Otkrio sam da odlaganje teške diskusije na stranu za neko vrijeme dozvoljava svakoj osobi da misli o temi, učini više istraživanja, razgovara sa više ljudi i dopusti da se ideje razviju prirodno. Kada ponovo razmotrite argument danima ili sedmicama kasnije, možete otkriti da se vaš stav ili stav onog drugog razvio do tačke kada možete imati mnogo plodniju diskusiju. Dopuštajući argumenti da “miruje” neko vrijeme može biti veoma učinkovito u promjeni da li vaše odluke ili odluke vašeg sagovornika. Ovo je posebno istina kada oboje tragate za istinom na temu radije nego da pokušavate da “pobijedite” vašom stranom u argumentovanju.

Nema pravila za znati kada odustati ukoliko se osjetite frustriranim ( ili osjetite da je druga osoba frustrirana) pa sve do tačke kada ste još više zainteresovaniji za pobjedu nad drugom osobom nego za dolaženje do istine o predmeti ili ukoliko ste na istoj stvari više od dva ili tri puta bez pravog napretka, to bi moglo biti vrijeme da stisnete dugme za pauzu i vratite se na diskusiju kasnije. Dobra strategija može biti ili pristup temi iz drugačieg aspekta argumentovanja ili zaustaviti diskusiju potpuno i sačuvati je za kasnija vremena. Ovo može priuštiti osjećaj poraza u to vrijeme ali to u stvari može biti veoma učinkovita strategija u diskusiji na duže staze.

Argumenti u stvarnom svijetu

Kao što je gore pomenuto, ove strategije nisu mišljene kao jedna-veličina-koja-odgovara-svima metode za vođenje razgovora plodno i razumno.  Ali smatram da omogućavaju dobru osnovu za razvoj strategije za učinkoviti dijalog. Vježbajet ove strategije idući put kada se nađete u zagrijanoj konverzaciji. Kako ih budete primjenjivali, varijacije će nicati i naučićete šta radi a šta ne.

U eri društvenih medija, postoji zabrinutost da postajemo manje društveni. Imajući produktivne razgovore je u isto vrijeme i izazovno i potrebno. Dok pokušavanje da pratite niz strategija može izgledati previše “kao po receptu” i čak se može činiti manipulativnim i oduzeti prirodno iz naših razgovora, neke smjernice su baš ono što trebamo kada želimo da raspravljamo o nečem što bi moglo biti kontroverzno ili osjetljivo. U ovo tekstu, ja sugerišem da nam navedene ideje mogu pomoći da se ovorimo novim idejama i da imamo bolje diskusije o teškim temama. Tako da kada se naredni put nađete u kontroverznoj slijepoj ulici, pokušajte:

 

1. Preoblikovati razgovor tako da oboje budete na istoj strani tragajući za istinom radije nego pokušavajući pobijediti.
2. Imati malo empatije i razumijevanja da oboje vodite računa o vašim idejama i mislite da ste u pravu.
3. Buti svjesni da možda posjedujete skrivene predrasude koje vam ne daju da vidite druge tačke gledišta.
4. Biti jasni oko čega se tačno raspravljate.
5. Doći do prvih uzroka – ideja do kojih stvarno držite i tada stvorite osnovu za vaš argument.
6. Naći granične slučajeve koji utvrđuju granice vašeg neslaganja kako bi našli područja oko kojih se slažete.
7. Znati kada odustati kako bi svojim idejama u vašem argumentu dali prostora da prodišu.

 

 

 

Izvor: How To Argue With People

Tekst prevela i uredila: