NJEGUJMO PISANJE: Psihoterapeuti, psiholozi (da ne kažem popovi) ili filozofi

Filozofsko savjetovanje je za normalnog čovjeka. (Više o filozofima kao savjetnicima možete vidjeti više iz kratke priče: RAZGOVOR IZMEĐU LOU MARINOFFA I MENE). Dakle, ne mora se tragati za tragovima ludila baš u svakom čovjeku, kako to obično rade ili psihijatri ili psiholozi, nego se potruditi da se pronađe normalnost u nama svima. Isto tako ne mora sve i jedan čovjek sa problem oko nečega biti đavoimani pa mu treba svojevrstan egzorcizam i časni post kada se obrati crkvi. Ako ste se ikada zagledali u “lokalnog ludaka” na primjer, biće vam sve jasno.

Gradiška: Jedan mlađi čovjek, nezaposlen, živi u neboderu do naše zgrade, poprilično pristojan, javi se ukoliko mu daš do znanja da želiš razgovor odnosno da razmijenite koju riječ. Normalne visine, smeđe kose i tamnosmeđih očiju, ošišan na kratko, obučen malo demode, neka trenerka baš bode oči koliko je ružna, ali sve u svemu – nenapadno. Normalne i građe, bez viška kilograma, a nije ni mršav. Svako jutro ustaje oko šest i ide se prošetati po Senjaku, iza vrtića i gdje ga put nanese, samo da je tu u blizini zgrade. Do vremena kada svi pođu na posao, on je već kući. Kasnije se i ne vidi. Ima svoj stan. Kažu – nije normalan. Zbog čega? Zbog toga što ne može naći posao i sa tim se pomirio, ne kuka, ne optužuje nikoga da je kriv za njegovu nesreću, ne govori nikome kakav je život bez roditelja, samački, sa etiketom zbog koje ga nijedna žena ne želi pogledati. Navodno ima i dijagnozu od doktora.

Banja Luka: Stariji čovjek, sestra vodi računa o njemu, živi u susjednoj zgradi, ima stomačić, važi za alkoholičara i malo poremećenog, odnosno zaostalog u razvoju. Nikada nije bio ženjen, možda zbog te svoje etikete. Svaki dan i skoro stalno stoji ispred svoje zgrade i puši cigaretu. To je njegov prepoznatljivi znak. Oniži je, ali ne pretjerano, plav je, a pomalo ide već na sijedu kosu, ima plave oči, lijep je u licu, ima jako lijepo držanje i priča uvijek sa komšijama i sa ljudima pogotovo djecom koji prolaze i zadrže se na travnjaku ispred njegove zgrade, gdje imaju klupe, pa mnogi roditeli sa djecom vole doći tu i pustiti ih. Osjeti se lagana ozlojeđenost kada mu neko pristupi kao budali, pa se počinje nadgovarati i ljutiti. Inače sasvim ok. Uživa u prirodi, u suncu, u razgovoru sa ljudima, u svježem vazduhu kad god je to moguće – u životu, najkraće rečeno. Uvijek ima lijepu riječ kada se sretneš s njim. I uvijek ima cigaru u ustima, ha ha ha.

 

Ko je ovdje lud, a ko je normalan?

Vi normalni ljudi, pronaći ćete me ove sedmice, kao i svake naredne u jednom od lokalnih restorana – spremna sam za terapijski razgovor 😉 A na Fb stranici Author anagalicblog ću vam javiti i i kada i gdje tačno gdje ćemo moći razgovarati. Pratite me i putem Instagrama na @authoranagalicblog.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s