NJEGUJMO PISANJE: Dijalektička u retoričkom ruhu

E ako ste mislili da je filozofije bilo u prošlom tekstu, onda će vam ovaj doći kao Kukuta sama (smijeh). Sedmi dan mojih tekstova na Pulse.rs magazinu rezervisan je za oca nauke – Aristotela: Dijalektika u retoričkom ruhu. I ovaj put svoje fotografije je priložio jedan od trenutno aktuelnih surreal umjetnika, po mom izboru. Uživajte.

Odlomak:

„Ko je, dakle, sposoban da uoči vjerovatna mišljenja taj je sposoban da spozna i istinu.“[2]

Retorika jeste disciplina, a ne nauka i takvom i treba da ostane, opomenuće nas Aristotel. Retorika i dijalektika se jedine bave dovođenjem zaključka iz suprotnih premisa, a odbrana govorom za koju se u ovom slučaju Aristotel zalaže jeste za čovjekovu čast bitna isto tako kao što je tjelesna nemogućnost odbrane sramotna za onoga koji se nije sposoban obraniti u puko tjelesnom odnošenju sa svojim rivalima.

Zašto je bitno i postavljati pitanja iako je u stvari uvjerljivost kojom retorika na kraju pobjeđuje poznavanjem isitinog i bolje kada je sama stvar u pitanju prilikom donošenja zaključaka – upravo zato da i mi samo spoznamo na koji način je moguće pobijati neistinite dokaze, upravo sposobnošću postavljanjem pravih pitanja.

Nastavimo hodati kroz Aristotelovu Retoriku. Kako se uvjerljivost (kao jedna od glavnih osobina retorike) postiže i kada besjednik govorom pobudi osjećanja – onaj ko je sposoban ovladati ne samo osjećanjima ali i višim misaonim funkcijama, kao retoričar ubrzo će zakoračiti na područje dijalektike i filozofije, odnosno politike.

Upravo ovdje istaknimo mjesto da retorika nije politika, ali da oni koji sebe ubrajaju u vrsne retor,e te se ujedno nazivaju i političarima – radiće to iz „neobrazovanosti, oholosti ili neke druge ljudske mane“, reći će Aristotel.

Potrebno je reći sljedeće:

„Zadatak retorike sastoji se u pretresanju pitanja o kojima se savjetujemo, ali o kojima nemamo strogo određenih pravila, i u prisustvu takvih slušalaca koji nisu sposobni da sagledaju brojne okolnosti slučaja i da prate opširno izvođenje zaključaka. Savjetujemo se o onome što naizgled može biti i ovakvo i onakvo, jer se niko ne savjetuje o stvarima koje ne mogu, niti su mogle, niti bi u budućnosti mogle biti drukčije, pod uslovom da ih smatramo takvima, jer to ne bi vodilo ničemu.“[3]

Dakle, retorika se, kao i dijalektika, zanima za stvari o kojima se obično razgovara i za koje se interesuje veći broj građana i uzima u razmatranje predmete koji zahtijevaju logičku diskusiju.