ANA GALIĆ ZA NOEMU: Egzistencijalni subjekt kao nosilac savremenog načina mišljenja

Author anagalicblog

Neću da krijem da sam egzistencijalista i da sve nade polažem na pojedinca i njegove lične snage. Da učini bilo šta. Drugi po redu tekst objavljen u šestom broju časopisa Noema je posvećen Sartrovim egzistencijalnim postavkama, a kako sam se već pozabavila nizom egzistencijalih postavki drugih egzistencijalista, na redu je najukusnija voćkica, pored najzrelije, Hajdegera – Žan Pol Sartr.

Pored redakcije uredništva časopisa, tekst je ocijenjen ocjenom 10 (deset) na predmetu Moderna filozofija subjektivnosti kod redovnog profesora Zorana Arsovića, te recenziran i od strane docenta Saše Lakete, profesora Teorije saznanja Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, II ciklus.

U nastavku pročitajte tekst ili ga preuzmite klikom na: Egzistencijalni subjekt kao nosilac savremenog načina mišljenja kao i na: https://udruzenjesofia.wordpress.com/2019/02/13/izasao-je-sesti-broj-casopisa-noema/.

 


УДК: 141.32:165.6 Sartr Žan-Pol
doi 10.7251/NOE1806043G

 

Ime i prezime: Ana Galić

E-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Naslov: Egzistencijalni subjekt kao nosilac savremenog načina mišljenja – propitivanje Sartrovih egzistencijalnih postavki –

 

Sažetak rada na lokalnom jeziku:

Problem zasnivanja subjekta započet od Dekarta pa naovamo autorka će razrješavati na tlu egistencijalne filozofske misli, konkretno kroz rad filozofa egzistencije Žan-Pol Sartra. Razmatraćemo uticaj Dekarta i buđenja svijesti jednog modernog subjekta, te ukazati na njegovu presudnu ulogu u oblikovanju svijesti o svijesti savremenog subjekta, odnosno ukazati na njegovu neprevaziđenost i danas. Na koji način je Dekart omogućio Sartru da dovede do preokreta odnos esencija-egzistencije, te kako je subjekt u savremenoj filozofskoj misli nadživio svoga modernog preteču, razotkrivaćemo prateći Sartrovo određenje čovjeka kao bića koje je kadro preuzeti na sebe odgovornost svoga postojanja.

Počećemo sa Dekartovim konstituisanjem mislećeg subjekta, proći kroz područje Sartrovog određenja subjektiviteta, cogita i ništavila, da bismo zaključili sa kvalifikovanjem čovjeka u njegovim egzistencijalnim odrednicama (upravo u Sartrovoj egzistncijalističkoj filozofiji).

 

Ključne riječi: egzistencijalizam, cogito, subjekt, ništavilo, biće.

 

Sažetak rada na engleskom jeziku:

The problem of founding a subject started from Descartes and toward these days, an author will solve on the ground of the existentialist philosophical thought, specifically through the work of the philosopher of existence Žan-Pol Sartre. We will consider the influence of Dekart and awaken the consciousness of a modern subject, and point to his decisive role in shaping consciousness of the modern subject, or pointing to his obscurity today. In this way, Dekart enabled Sartre to bring about the reversal of the relation of essence-existence, and as the subject in modern philosophical thought overcame his modern prediction, we discover by following Sartr’s definition of man as a being who has assumed responsibility for his existence.

We begin with Dekart’s constitution of the subject of thought, pass through the area of Sartro’s determination of subjectivity, cogito and nothingness, to conclude with the qualification of human in his existential determinants (precisely in Sartre’s existentialist philosophy).

 

Key words: existentialism, cogito, subject, nothingness, being.

 

Kratka bilješka o autoru:

(Gradiška, 1983), profesor filozofije, prevodilac i autor radova na području filozofije, kao i proznih radova iz područja književnosti. Član više humanistički orijentisanih udruženja. Živi i radi u Banjoj Luci.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Egzistencijalni subjekt kao nosilac savremenog načina mišljenja

  • propitivanje Sartrovih egzistencijalnih postavki –

 

Sadržaj

 

  1. Uvod
  2. Rastakanje subjekta –Sartrov naspram kartezijanskog cogito

2.1. Ništa kao jedina izvjesnost

  1. Subjekt i subjektivitet. Biće kao svijest.
  2. Zaključak
  3. Literatura

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. Uvod

 

 

Egzistencijalizam je pravac čiji se naziv pripisuje upravo Žan-Pol Sartru[1]. Počevši od Kjekegora, preko Jaspersa, Hajdegera, Marsela, Merlo-Pontija i Kamija, Sartr je taj koji će iznijeti svoju definiciju pravca pod imenom egzistencijalizam, a to je da egzistencija prethodi esenciji.

Egzistencijalizam je sa svojim ocem, Kjerkegorom, bio reakcija na strukturu ili ako ćemo slijediti smisao razdvajanja esencije i egzistencije odnosno suštine i pojavnog, tj. fenomenološkog – reakcija na izostavljanje pojedinca, ličnosti i njenog značaja za funkcionisanje strukturalnog. Kjerkegor je zakotrljao priču sa svojim teološkim egzistencijalizmom, te se, iako je to uporno pokušavao, nije uspio osloboditi očevog uticaja (otac mu je pripadao sveštenom redu, mjesto stanovanja Danska), a ateistički egzistencijalizam ima za svog predstavnika Žan-Pol Sartra i ujedno je i logička završnica egzistencijalizma kao pravca koji se bori za autonomiju pojedinca i njegovo pravo da nakon jednom probuđenog Cogita[2]: on određuje o vlastitoj sudbini, svojim vlastitim postupcima, ne prebacujući odgovornost niti na vremenske prilike, niti na drugog čovjeka, a pogotovo ne na boga.

Osviještenost pojedinca, onoga koji će u Sartrovoj filozofiji dobiti krila da ne vjeruje (Kamijeva filozofija apsurda, u neku ruku), mišljenje kao takvo, Sartr će raščlanjivati počevši od Dekarta i njegovog zasnivanja subjektivnog. Mislim, dakle  jesam, sasvim sigurno jeste dionica na kojoj je Sartr proveo dugo vremena rješavajući pitanje osviještenosti samog sebe kako kroz svoje književne isto tako i kroz filozofske forme saopštavanja svojih ideja.

Sartr će dotadašnju teoriju saznanja nakititi epitetima metafizičnosti i idealnosti, što je u oba slučaja za Sartra nešto što treba uklanjati sa mislećeg puta jednog svjesnog pojedinca kojem je sasvim dovoljan kostur koji se sastoji od bića, a naspram ništavila. Naime, ne koračajući previše tlom metafizike, kao ni trudom oko definisanja iste, ono što je nama bitno prilikom njenog spominjanja jeste Sartrov namjerno umetnuti petitio principii kojim dotadašnju teoriju saznanja (metafizičku) dovodi u pitanje – da bi teorija saznanja mogla govoriti o nečemu, odnosno nešto poznavati, to znanje zahtijeva biće koje će ono spoznavati[3]; ukoliko se naime, da bi se izbjegao idealizam, koji je u Sartrovim očima nešto što treba uklanjati s mislećeg puta – saznanje uzima kao dato, a da se ne utvrđuje utemeljenost ili neutemeljenost bića – biće će završiti u ništavilu. To ništavilo svakako se ne odnosi na rupu koju čovjek predstavlja u biću kao takvom, odnosno na rupu u svom srcu što će Sartr poetski infiltrirati u čovjeka kao rupu u biću.

 

  1. Rastakanje subjekta –Sartrov naspram kartezijanskog cogito

 

Pobuniće se neko zašto odmah idemo na kraj egzistencijalizma kao pravca, sa Sartrom, ali kao što smo naveli u uvodu, kada govorimo o egzistencijalizmu kao definisanom filozofskom pravcu, govorićemo o Sartrovom egzistencijalizmu, s obzirom da  je on predmet našeg interesovanja, a sigurno ćemo se dotaknuti i ostalih “egzistencijalista”, onako kako to budu zahtjevali problem koje ćemo spominjati, pa tako već imamo Jaspersovo predstavljanje filozofije egzistencije u istomenoj knjizi, gdje će nas podsjetiti na zadatak filozofije uopšte i time proširiti značaj filozofije egzistncije kao ne samo jednog filozofskog pravca, nego kao filozofije u cjelini:

“Ono što se naziva filozofijom egzistencije samo je, doduše, oblik jedne iste, prastare filozofije. Ali nije slučajno što je egzistencija u ovom trenutku postala reč koja označava filozofiju. Ona je naglasila ono što je jedno vreme bio gotovo zaboravljen zadatak filozofije: sagledati stvarnost u njenom poreklu i zahvatiti je na onaj način na koji se, misleći, sam sobom bavim – u unutrašnjem delanju. Filozofiranje je htelo da nađe put povratka ka stvarnosti na osnovu čistog znanja o nečemu, na osnovu načina govora, na osnovu konvencija i igre uloga – na osnovu svega onoga što stoji u prvom planu. Egzistencija je jedna od reči koje označuju stvarnost, s akcentom koji joj je dao Kjerkegor: sve što je suštinski stvarno, za mene je samo po tome stvarno što sam ja – ja sam. Mi ne postojimo samo, nego nam je naše postojanje povereno kao mesto i kao telo ostvarivanja našeg porekla.”[4]

 

Prije nego što će izjaviti: “Ništa. Postojao.”[5] Sartr će se lomiti i lomiti da iznađe samom sebi dokaz da ili nešto ili on sam u stvari – postoji. To će se kretati u pomalo neobičnom i za neke teško svarljivom književnom angažmanu i opisu jednog bolesnog uma, jednog silovatelja, odnosno pedofila koji se dotiče male djevojčice, tek silovane i ubijene. Razlozi za takvo nešto se kao i u mnogim psihološkim obdukcijama ne mogu do kraja, a možda ni uopšte niti analizirati niti iznijeti u javnost. Opis stanja, onoga kako se takav čovjek osjeća i kako se to povezuje sa postojanjem Sartr će završiti baš kao i Dekart, u mišljenju, tačnije, lišavanje života definisaće oslobođenjem od egzistencije. Dakle, egzistencija je u neku ruku teret. Kakav teret je u pitanju?

Krenimo najprije od Dekarta. Dekart će u Drugoj meditaciji svoga djela Meditacije o prvoj filozofiji sasvim detaljno razraditi svoje propitivanje o svemu postojećem, odnosno o svemu što njega kao čovjeka, ukoliko se može nazvati čovjekom[6] čini egzistencijom. Propitivanje se kreće od tijela, prelazi preko duše dolazi do imaginacije, odnosno onog dijela koji krasi čovjeka koji može da zamišlja stvari koje su opet u vezi sa tjelesnim – na kraju se dotiče mišljenja, odnosno samog duha. Solius mentis inspection ili samo uvidom duha – spoznajemo stvari, odnosno razumom i razumijevanjem, ili kako to Dekart navodi:

“I tako sam se svojom voljom vratio onako kamo sam htio; jer sad kad sam doznao da spoznajem tijela ne zapravo osjetilima, ili sposobnošću imaginacije, nego samo razumom, niti pak bilo što ih dotičemo ili gledamo, nego samo tako što ih razumijevamo – jasno spoznajem da od svojeg duha ne mogu ništa spoznati lakše ili bjelodanije.”[7]

Zasnivanje subjekta, odnosno subjektivnosti kod Sartra je bitno čulno određeno i po tome će se razlikovati od ostalih egzistencijalista i (Sartr je originalan po književnom angažmanu u kojem će detaljno i pomno razrađivati i sve filozofske problem koje je detaljno razriješio u svom kapitalnom djelu “Biće i Ništavilo”) Sartr se tjelesnosti drži grčevito. Ni na trenutak ne ispušta bilo šta što bi ga povezivalo sa ovim svijetom, na način na koji to radi Dekart. Ipak, mnogo podrobnije i sa mnogo većom sumnjom nego kod Dekarta, Sartr se zadržava u vrtlogu opipljivog i nagoni samog sebe da propituje svoje postojanje:

“Moje mesno tijelo koje živi, meso koje mili i pretvara se blago u tekućine, koje se pretvara u skorup, meso koje biva sok i voda, slatka i zašećerena voda mojega mesa, krv moje ruke, boli me, slatko mojemu izmrcvarenome mesu koje se pretvara u hod, ja koračam, ja bježim, ja sam podli zločinac s izmrcvarenim mesom, izmrcvarenim od opstanka na ovim zidovima. Studeno mi je, zakoračim, hladno mi je jedan korak, zakrenem nalijevo, on zakreće nalijevo, on misli da zakreće nalijevo, lud, jesam li lud? On kaže da se boji da je lud, opstanak, vidiš li iole u opstanak, on se zaustavlja, odakle dolazi?”[8]

 

2.1. Ništa kao jedina izvjesnost

 

„Ali otkud znam da ništa ne postoji različito od svih stvari, tih stvari koje sad prosuđujem, ono u što ne može biti ni najmanje sumnje? Ne postoji li kakav Bog – ili da ga nazovem bilo kojim drugim imenom – koji mi je usadio te iste misli (cogitationes)? Ali zašto da tako mislim, kad bih možda i sam mogao biti njihovim tvorcem? Nisam li dakle barem ja sam nešto? Ali već porekoh da imam ikakva osjetila, ikakvo tijelo; a ipak oklijevam; ali kamo odatle? Nisma li toliko vezan tijelom i osjetilima da bez njih ne mogu biti? Ali ja sam uvjeren kako u svijetu ničega nema, nikakvog neba, nikakve zemlje, nikakvih duhova, nikakvih tijela; nema li stoga isto tako ni mene sama? Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio. Ali postoji ne znam koji obmanjivač, veoma moćan i veoma lukav, koji me uvijek umješno vara. Samo, bez ikakve sumnje ja i jesam, ako me vara; a neka me vara koliko god može, ipak nikad neće postići da ne budem ništa, sve dok ja mislim da nešto jesam. Stoga, pošto se o svemu tome dobro promislilo, može se reći kako ovaj iskaz: Ja jesam, ja egzistiram, koliko god ga puta izrekao ili duhom poimao, nužno jest istinit.“[9]

Dekart je ovdje otvorio Pandorinu kutiju. Pandorinu kutiju egzistencijalizma. Ništa, sumnja, Bog, cogitationes, vezanost za tijelo, uvjeravanje, egzistiranje – pojmovi su koji će mislioci budućih vremena, a i ovi savremeni, pokušavati da utisnu kako u svoje filozofije, tako i u vrijeme u kojem su se sami pronašli[10].

U daljem propitivanju subjekta, pored egzistencije, Sartr uvodi pojmove slobode i ništavila i nosi se s njima, a prije nego pređemo na uvezivanje odgovornosti i slobode, da raspravimo ništavilo kao mogućnost koju čovjek kao slobodan posjeduje. Došavši u poziciju da propituje biće, da se stavi izvan bića i na taj način ga oslabi, čovjek stvara sebi mogućnost, onu za koju Sartr navodi Dekarta kao imenitelja:

„Dekart je, poslije stoika, dao ime ovoj mogućnosti koju ima ljudska stvarnost da luči ništavilo koje je izoluje: to je sloboda.“[11] Sada će Sartr na jedan način dovesti slobodu i egzistenciju u ekvivalentan odnos, odnosno učiniće ih, da tako kažemo, sinonimima, rekavši: „Ono što nazivamo slobodom nije moguće razlikovati od bića ››ljudske stvarnosti‹‹. Čovjek ne postoji prvo da bi zatim bio slobodan; ne postoji razlika između bića čovjeka i njegovog ››slobodnog-bivstvovanja‹‹[12].

Ništavilo će Sartr dovesti u vezu s negacijom, tačnije propitivaće se da li je negacija u izvoru ništavila ili je ništavilo u stvari struktura iz koje porijeklo vuče negacija – Sartr otvara problem bića negacije. Ovdje će Sartr biće ništavila odnosno njegovu realnu strukturu pripisati čovjeku kao biću koje u mogućnosti da pita, da upita – u svom iščekivanju odgovora, kao u mogućnosti – sadržana je i realna struktura negiranog ne-bića[13].

Sloboda je neodvojiva od čovjeka, čovjeka bez slobode nema, ali ne postoji ni osviještenosti o slobodi ukoliko neko biće, tj. čovjek kao jedino živo biće koje ima tu mogućnost da bude osviješteno i da dovodi u pitanje biće iz kojeg pita – ukoliko neko biće, dakle, ne dovede tu slobodu do spoznaje od strane jednog oviještenog subjekta. Tu poziciju koju čovjek zauzima u odnosu na svijest Sartr vidi kao prvi korak filozofskog spoznavanja:

„Prvi korak filozofije mora da bude, dakle, da se stvari istisnu iz svijesti i da se ponovo uspostavi istinski odnos svijesti sa svijetom, kako bi se pokazalo da je svijest pozicionalna svijest svijeta.“[14]

Iako će na početku svoga Bića i Ništavila već odrediti svoju filozofiju kao prekid svih dualiteta, nije se mogao oteti ovom dvojnom karakteru svega spoznatljivog[15] – ukoliko se svijest svodi na spoznaju. To će objasniti uvođenjem prerefleksivnog cogita naspram refleksivnom, Dekartovom cogitu, odnosno, da to uprostimo Sartrovim rječnikom: „pošto svijest nije moguća prije bivstvovanja i pošto je njeno biće izvor i uslov svake mogućnosti, njena egzistencija obuhvata njenu esenciju.“[16]

Ovo saznato-saznajuće, kokoš-jaje-Sartrovo dvojstvo bi značilo u stvari sljedeće: da svijest, u onom tradicionalnom smislu, tj. shvaćena kroz kartezijanski cogito, ne može pojmiti apsolut kao supstanciju, s obzirom da je Sartr okrenuo odnos esencije i egzistencije, odnosno suštine i bića, isto tako će sama svijest kao pojavnost, koja kod Sartra i zbog svoje potpune ispraznosti – u stvari postati sama supstancija, odnosno egzistencija.

Spoznaju samog sebe u narednom koraku Sartr koristi kako bi na nju nakalemio pojam odgovornosti – od onog momenta kada sam Ja postao svjestan samog sebe, odnosno, Sartrovim riječima – postajem odgovoran – ja kao ljudsko biće niti treba da brinem o tome šta je bilo niti o tome šta će biti – svoje – Ja – ja osvajam postajući svjestan samog sebe i u ovom objašnjenju postajanja svjesnim samog sebe Sartr vidi i vodi apologiju egzistencijalizma protiv stigme egoizma,  nadovezujući se na pitanje slobode i čemu vodi sloboda. U tekstu Egzistencijalizam je humanizam Sartr će napisati da ova i ovakva odgovornost je zasigurno početak odnošenja mene prema meni, mene prema drugom i mene prema drugima.

 

  1. Subjekt i subjektivitet. Biće kao svijest

 

“Ja ne mislim, dakle sam brk[17]”;

Pokušaćemo približiti detaljnije Sartrovo problematizovanje gore navedenih pojmova, jer od Dekarta naovamo, još uvijek se mali koraci prave u raz-otkrivanju pravog značaja Dekartovog osvijšćenja kojima se subject u stvari porađa, u istoriji ljudske misli, odnosno filozofije. Biće kao subjektivitet daće jednu ontološku osobinu samom subjektivitetu, dajući time slobodu subjektu da se kao ontički na jedan način (a slično je i s ostalim egzistencijalistima) uznese nad bićem, odnosno stekne sposobnost da se odvoji, otuđi – jednostavno – da postane čovjek: Sartr će subjekt podvesti pod subjektivitet i iz ontičkog preći u ontološko sagledavanje – ovaj put biće je subjektivitet i njemu se nadaju svi mogući fenomeni, odnosno biće je apsolut, ostale pojave su relativne[18]. I dalje u nastavku: “Ono što se ispravno može nazvati subjektivnošću jeste svijest (o) svijesti.”[19]

Sartr ovdje uvodi pojam “otkrivajuće intuicije”, kako bi uspješno definisao svijest (o) svijesti. Opet se hvatajući za svoj rep, Sartr će reći da ono što ova intuicija može spoznati jeste samo nešto već postojeće – ovdje ćemo sada preći na plan bića, ne na plan saznanja – ono na šta bi se sada trebala obratiti pažnja jeste da ta subjektivnost – kao svijest o nečemu – jeste u stvari svjesna bića koje je već postojeće; sama subjektivnost kao subjektivno nije u stanju konstituisati objektivno van sebe i bez njega ne može da postoji.

„Kada postanemo svjesni da smo mislena bića, to je primitivni akt spoznaje koja nije izvedena iz silogističkog rasuđivanja. Onaj koji kaže „Mislim, dakle jesam, ili postojim“, ne dedukuje postojanje iz misli putem silogizma, već ga, prostim aktom mentalnog viđenja, prepoznaje kao da je stvar koja je poznata per se.“[20] Nemali broj mislilaca se obrušio na Dekartovo dokazivanje postojanje kroz mišljenje[21], pa tako imamo i Richarda Votsona, koji će u svom Filozofskom pisanju upravo na Dekartovom primjeru potvrđivanja egzistencije na osnovu mišljenja pokazivati – na koji način treba otkloniti greške prilikom pisanja, a tvrdeći kako “Dekart ništa ne zna”[22].Ovaj prost akt mentalnog viđenja Votson će odrediti kao intuitivnu spoznaju i da se time u stvari Dekart vodio kada bi mu ponestajalo argumenta kada se mišljenje, tj. Cogito argumentuje sa razlogom. Ipak, intuitivno sagledavanje cogita ne garantuje istinitost.

 

 

 

  1. Zaključak

Na tlu saznajne teorije Sartr će učiniti prekretnicu – utvrđuje biće onoga koji spoznaje, a apsolut koji je do tada sasvim sigurno imao primat u odnosu kako na biće i pojedinačno tako i kao apsolut saznanja, potiskuje se i na njegovo mjesto izbija kako apsolut egzistencije odnosno njegove spoznaje, tako se u stvari čitava jedna spoznajna ravan vezana za logiku i njene zakone prenosi na iskustvenu ravan, u kojoj je subject, onaj egizstencijalni glavni  jedini nosilac saznanja, kako konkretnog, tako i apsolutnog.

 

Res extensa je zadobila pravo da progovori u odnosu na res cogitans. I upravo sa Dekartom kao začetnikom subjektivnog, odnosno subjektnog u ravni spoznaje, Sartr će se nositi i iznijeti glavne postavke egzistencijalizma i njegovog obrtanja odnosa egzistencije i esencije – suština se ovdje u stvari ne traži u metafizičkim i neidentifikovanim, ukoliko sebi dozvolimo, izmaštanim idejama, nego se suština smješta, najgrublje rečeno, u samu egzistenciju, u pojavno, u fenomenalno.

 

Sartr će ispraviti i unaprijediti Dekartove postavke, te definisanjem novog pravca u istoriji filozofije unijeti red u poretku značenja koji se pripisuju modernom subjektu – on će mu dati sva ovlaštenja koja je bio izgubio u vladavini prijašnjeg anti-individualnog sistema, te će mu omogućiti da udiše misli po prvi put, kao potpuno nezavisno biće, kao osviještena i jestvena egzistencija.

 

  1. Literatura:Copleston, Frederick (1956): Contemporary philosophy Studies of Logical Positivism and Existentialism; Burns&Oates, London

Descartes, Rene, „Meditacije o prvoj filozofiji“, Beograd, 1998.

Dekart, Rene, „Pravila za usmjeravanje duha“, OKTOIX, Cetinje, 1997.

Hajdeger, Martin, Putni znakovi, Plato, Beograd, 2003.

Krstić, Predrag, „Subjekt protiv subjektivnosti”Adorno i filozofija subjekta“, Institut za filozofiju i društvenu teoriju I. P. Filip Višnjić, Beograd, 2007.

Jaspers, Karl (1973): Filozofija egzistencije, Prosveta, Beograd

Sartr, Žan Pol, Izabrana djela, knjiga 8. FILOZOFSKI SPISI, Nolit, Beograd, 1981. Godine

Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd

Sartr, Žan-Pol (1983): Mučnina; Zid; Reči, NOLIT, Beograd

Votson, Ričard, „Filozofsko pisanje“, Filozofsko društvo Republike Srpske, Banja Luka, 2017.

 

[1] Frederik Koplston će u svojoj knjizi Contemporary philosophy Studies of Logical Positivism and Existentialism navesti

:“ Moglo bi zaista biti prikladno rezervisati naziv za filozofiju G. Sartra, s obzirom da je on to eksplicitno nazivao „egzistencijalizam“, i odvratiti za, na primjer, filozofiju Gabrijela Marsela koji je, nakon što je jednom odbio da sebe naziva egzistencijalistom, sada je odbacio i naziv.“ Copleston, Frederick (1956): Contemporary philosophy Studies of Logical Positivism and Existentialism; Burns&Oates, London, page 125.

 

 

[2] Sartr će o Cogitu više reći u Pismu o humanizmu: „Tu ne može biti druge istine kao izlazišta do ove: mislim, dakle jesam, to je apsolutna istina svijesti koja samu sebe dohvaća. Svaka teorija koja uzima čovjeka izvan tog momenta kad on sam sebe dohvaća jest, ponajprije, teorija koja potiskuje istinu, ier izvan tog kartezijanskog cogito svi predmeti su samo vjerojatni, a nauka o vjerovatnosti, koja nije ovisna o istini, ruši se u ništa; da bi se definiralo vjerojatno, valja posjedovati istinito. Dakle, da bi opstojala bilo kakva istina, potrebna je apsolutna istina; a ona je jednostavna, lako dohvatljiva, ona je nadohvat svakome; ona se sastoji u neposrednom znanju samog sebe. „

 

Sartr, Žan-Pol (1984): Filozofski spisi, Nolit Beograd, 276. strana

[3] „Ako svaka metafizika, zaista, pretpostavlja jednu teoriju saznanja, svaka teorija saznanja, zauzvrat, pretpostavlja jednu metafiziku. Ako se, naprotiv, počne time što se saznanje uzima kao dato, ne brinući o tome da se utemelji negovo biće, i ako se zatim tvrdi „esse est percipi“, totalitet „percepcija-percipirano“ se, zato što mu nedostaje potpora jednog čvrstog bića, ruši u ništavilo.“

Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, str. 12.

[4] Jaspers, Karl (1973): Filozofija egzistencije, Prosveta, Beograd, str. 37.

[5] Sartr, Žan-Pol (1983): Mučnina; Zid; Reči, NOLIT, Beograd, str. 103.

[6] “Što sam dakle dosad mislio da jesam? Naravno, da sam čovjek. Ali što je čovjek. Da kažem da je umna životinja? Neću, jer kasnije bi se možda pitalo što je životinja i što je to umna pa bih tako zbog jednog pitanja zapao u mnoga i i teža;”

Dekart se osvrće na pitanje šta je to u stvari čovjek. Descates, Rene (1998): Meditacije o prvoj filozofiji, PLATO, Beograd, str. 20.

[7] Ibid, str. 25.

[8] Sartr, Žan-Pol (1983): Mučnina; Zid; Reči, NOLIT, Beograd, str. 102.

[9] Descates, Rene (1998): Meditacije o prvoj filozofiji, PLATO, Beograd, str. 19, 20.

[10] Kretanje moderne misli, koja otpočinje s Dekartom, jeste ne njeno odricanje od tradicije već od crkvenog, iako jeste razumljivo, tvrdi Krstić, upravo ovo odricanje – ali potpuno čist subjekat u empirijskom zansnivanju koji je Bekon svojim Novim organonom pokrenuo, ili Dekart u racionalizmu svojim mišljenjem, dakle, postojanjem, a koje se treba osloboditi svega praznovjernog, odriče se i onog istorijskog u sebi, a mišljenje subjekta kao takvog je nemislivo. Više pogledati u: Krstić, Predrag, „Subjekt protiv subjektivnosti – Adorno i filozofija subjekta“, Institut za filozofiju i društvenu teoriju I. P. Filip Višnjić, Beograd, 2007.

[11] Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, Str. 50

[12] Str. 51.

[13] „Ispitujem karburator zato što samtram mogućim da u karburatoru ››nema ništa‹‹. Na taj način, samom svojom prirodom moje pitanje sadrži izvjesno preprosuđivalačko razmijevanje ne-bića: ono je po sebi odnos bića sa ne-bićem, na temelju izvorne transcedencije, to jest odnosa bića sa bićem.“ Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, str.35.

[14] Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, str. 13.

[15] „U tom slučaju, totalitet fenomena gubi se u nepoznatom, što znači da se uvijek spotičemo o jednu refleksiju koja je sebe nesvjesna i koja je posljednji termin – ili potvrđujemo nužnost beskonačne regresije (idea ideae ideae, itd.), što je apsurdno.“

Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, str. 14.

[16] Isto, str. 16.

[17] Sartr će u svom djelu Mučnina razlagati Dekartov Cogito, ergo sum navodeći besmislene i najbizarnije primjere poput onog na početku teksta navedenog – ubistvo i silovanje male djevojčice  – kao svjedočanstvo postojanja jednog osviještenog subjekta;

[18] Pogledati u Biće perciija, IV dijelu ogleda o fenomenološkoj ontologiji Žan-Pol Sartra u  Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I

[19] Sartr, Žan-Pol (1984): Biće i ništavilo, Ogled iz fenomenološke ontologije, I, II, NOLIT, Beograd, Tom I, str 22.

[20] Votson, Ričard, „Filozofsko pisanje“, Filozofsko društvo Republike Srpske, Banja Luka, 2017. 83. Strana,

[21] Slavoj Žižek će više o subjektu, onom Dekartovskom, reći u svojoj knjizi: „ Škakljivi subjekt“, koju započinje sljedećim riječima: „Bauk kruži Evropom… bauk kartezijanskog subjekta.“

[22] Istoimeni naziv Votsonovog rada „Dekart ništa ne zna“ kasnije će Votson preraditi u pomenutom vodiču za profesionalno pisanje i objavljivanje, pod nazivom “Filozofsko pisanje”. Votson će reći da je „Dekart lišen znanja kako o egzistenciji tako i o esenciji bilo čega“, tj. da ne zna ništa. Pod ništa Votson podrazumijeva kako ispražnjenost od spoznajnog sadržaja, biće kao ništa i na kraju – Dekart ne zna nijednu pojedinačnu stvar u svijetu i tu se kartezijanska metafizika raspada.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s