“Potpun nedostatak namjere kod djeteta je znak primitivnosti a kod umjetnika je najveće znanje i odvažnost.” kaže nam Bela Hamvaš.
Koliko puta ste pročitali da živjeti, iskonski, znaju samo djeca i umjetnici (da ne kažemo i ludaci )?
Biti dijete je lako, tada si nesvjestan i ovakve stvari poput nemanja namjere pretpostavljam da su svojstvene svakom djetetu, ono u stvari radi sve onako kako to sva bića osim čovjeka koji još nije u punoj snazi rade – instiktivno, nagonski, sa ciljem zadovoljstva izbjegavanja bola i tome sl.
Kako to umjetnici uspijevaju?
Zašto zastaju da pomirišu ružu, da na jednom prelijepom sunčanom danu traže pravo mjesto za slikanje pejzaža, da kopaju u sebi ono što nigdje drugdje nema i prave kombinacije nama poznatim 30 slova pisma na dosad neviđen a tako dobar način?
Voljela bih to čuti, ali od svakog od vas pojedinačno.
Molim umjetnike da mi se jave za intervju, posebno muzičare, jer muzika je ta koja mi dane vedri, ostali neka podijele svoju tajnu sa nama.
I da čujem i vas naravno, koji niste umjetnici – šta je to što je samo njima svojstveno da tren zadržavaju kao da je vječan, iako besmisleno u borbi na neporažavajućom smrću, oni su ti koji znaju cijeniti život koji im je samo jednom dat i čine ga naljepšim.
Pišite mi i na Fb stranici Author anagalicblog, a naćićete me i na Instagramu @authoranagalicblog.
©Ana Galić magistar filozofije 