“Upravo pijem domaću kavu u velikoj šolji, sunce izlazi a ja dolazim sebi nakon loše prospavane noći, u stvari teško bih je podnijela i kod kuće da sam ustala ovako rano”, započinju prvi zapisi s puta.
Novi Sad. Grad mira i ljubaznosti. Omladinska prestonica kulture. Meka i Medina za naše kulturnjake. Nenormalno tih i miran danju, idealan za porodice i šetanje djece, bez napadnih i agresivnih ljudi na pijaci, na ulici, na cesti. Tek naveče se pojavio SAMO JEDAN agresivni vozač koji je preticao i sjekao više traka odjednom, a bio je zamislite sa BiH registracijama, ha ha ha.
Ulice Novog Sada odišu slobodom postojanja, nevjerovatnom energijom prošlosti koja kroz vas protiče saopštavajući kako je nekad tu bio neko i živio, borio se, vama ostavio sve, posebno ulica Laze Telečkog (sada Novosađani prevrću očima ha, ha, ha). Cijene su znatno niže od naših, pa ćete tako naći veoma povoljne knjige, ja sam pribavila dva suvenira od po 200 dinara, Sliku Doriana Greja, Oscara Wilde-a i Zmiju u šolji/stare kineske priče, što su naše – tri puta tri – marke, a izdanje Riječ i slovo možete naći i po sto dinara komad, a na veću količinu i manje vam cijene, a ono što sam propustila jeste događaj NA NAJLONU, gdje vam svaki petak prodavači pripreme najpovoljniji izbor knjiga, pristupačan svima. Garderoba je takođe jeftinija, pa tako ćete patike pronaći već za 800 dinara, a kako je trenutno rasprodaja svega, naćićete i kaputiće po zaista povoljnoj cijeni, dok je na primjer muško šišanje takođe samo 200 dinara.
Nisam ušla u Butik čvaraka, to mi je samo ostalo zanimljivo zbog naslova, kao i Kuća kobasica. Najbolju picu u gradu naćićete u Napoli Centrale gdje vlasnik Talijan nudi najljepše pica sa svježim sastojcima i omogućuje vam autentičnu talijansku muziku i fotografije talijanskih glumaca.
A turisti željni šetnje će krenuti put katedrale rimokatoličke crkve Ime Marijino, sinagoge i Saborne crkve sv Đorđa, te obići brojne spomenike po kojima je Novi Sad poznat i čuva ih i pored različitih protesta.
Autobuska stanica
Jedan sat proveden na Autobuskoj stanici vam ponudi karaktera više nego što jedna žena koja nije izašla iz svog sela ( osim u drugu kuću kad se udala) doživi za života. Jedan starac onemoćao i beskućničkog izgleda biva tjeran na autobus u 6 od strane možda njegovog sina koji mu ružno saopštava – Nemoj da te u 5 popodne zateknem opet ovdje!
Konobar podbuo u 6:20 uključuje muziku i tek sada oživljava kafana, pristupa mušterijama i kreće kruženje lokalaca. Dok sjediš pogled ti s vremena na vrijeme zaokupe golubovi koji imaju svoju stranu zida te prelijeću ogromnu halu stvarajući atmosferu suprotnu metalno sivoj koja dolazi s popločanog poda.
Doručak
Poslije hladnog jutra i šetnje do centra, doručak u Cafe restaurantu Corso, u Zmaj Jovinoj 17, je bio jack-pot – pohovani tost + još jedna kava su bili energy boost za dalje pohode. Nisam rekla da sam na stanici takođe popila ne jednu, nego dvije kave, uf…Ovdje u Corsu vam pored prelijepog ambijenta i ljubaznog osoblja pažnju privuče i naslov koji razdvaja muški od ženskog w-c a a osebno je interesantan muškarcima jer stoji, parafraziram Men left, because women are always right.
Obilazak grada
Nastavila sam obilazak grada, a kako sam već bila u centru odmah sam obišla glavni Trg, mada nisam propustila ni obići i neke malo udaljenije, poput Franca Fehera gdje sam naišla na fotelju i dušek u slučaju prinudnog smještaja. Ispred katedrale rimokatoličke crkve Ime Marijino još uvijek stoji postavka gdje imate i ljubavni zid sa ljubavi na svim jezicima, foto kombi bivše Juge gdje se možete fotkati, a odmah naprijed kreće i ostatak šetališta, pješačke zone gdje možete bez problema puštati svoju djecu. Tog ovdje kod nas nema, Jovanu ne smijem pustiti ni na igralište, a kamo li na neku veću površinu a da ne strahujem da neće neko od vozača da je ne preplaši.
Obilazak obale Dunava, parkova i svih preljepih mirnih mjesta je svakako za preporuku, a onda naravno i nastavak – obilazak Petrovaradinske tvrđave, što ja sebi ovaj put nisam priuštila, zaista više nisam mogla hodati.
O kritici sa Rastkom Lončarom
Učenje je sastavni dio života. Kad imam neko pitanje u glavi, tragam za odgovorom, naravno. Sada je bilo pitanje vezano za kritiku u bilo kojem smislu i kako i da li reći nekome kakvo mu je zapravo djelo u pitanju a da ne shvati AD HOMINEM. Razgovarala sam sa Rastkom Lončarom, magistrom srpskog jezika i književnosti, koji je rekao APSOLUTNO DA za kritiku uopšte i kao potvrda Jergovićevog kao i Rakuljevog mišljenja jasno je naložio da moramo kritikovati jedni druge, u svrhu poboljšanja nas samih, onih kojima je korektura potrebna ali i stvaranja jedne plodotvorne različite scene, gdje će postojati različita mišljenja ne ona koja podilaze jedni drugima, bez ikakvog relevantnog oslonca u kvalitetu.
Kritika nekada može biti i prećutkivanje svoga komentara ili kratko sasijecanje – “Interesantno je.”, ukoliko neko insistira da date kritiku koju u svakom slučaju nećete i ne želite dati. Opet, ako neko nije spreman da bude kritičar, nego da se drži svoga stvaralačkog usmjerenja, to je sasvim u redu.
Na poklon sam dobila knjigu Kreativno pisanje, Dorotee Brend.
Mentalitet
U pošti sam čekala pa dok sam sastavljala bilješke, načula i priču porodilje koja se sa radnicom iza šaltera raspravljala čitavo to vrijeme dok sam bila tu – a riječ je o tome da je ona uplatila nešto što joj jedan od radnika nije uveo u računar, te joj sada kasni da li neki račun ili isplata čitav mjesec dana, a ona nije imala pojma da je riječ o neplaćanju, odnosno tome da neko nije zaveo to što je ona ipak na kraju krajeva platila – radnici je morala po ne znam koliko puta potpuno istu priču pričati popunjavajući neki obrazac, a možda je prošlo samo par mjeseci od njenog poroda, dok je radnica na šalteru tretirala kao maloumnicu. Porodilja je dočim bila jako uporna, dosljedna svojoj priči i strpljiva u namjeri da izganja svoje i čak rekla bih i previše mirna, jer ja bih se spalila već davno. Ali, kao što rekoh Novosađani su mirni, ali birokratske malvezarije ima posvuda. Na žalost.
A šešir, moj vjerni drug, dobio je novu vlasnicu, ime joj je Kristina.
I poslušajte čime je inspirisan naslov:
Pišite mi i na Fb stranici Author anagalicblog, a naćićete me i na Instagramu @authoranagalicblog.
Ana Galić 
А не посетити Сремске Карловце тужно баш…
LikeLiked by 1 person
Tužno, ali istinito.
LikeLike
Шалим се, извини.
LikeLiked by 1 person
Ma sve pet, kad bih barem mogla sve obići, sa svim ljudima na ovom svijetu popiti kavu i popiti jedan dupli rum.
LikeLike
Kad mi otputujrmo negde u inostranstvo i ponašamo se kao bezumni turisti, nikad ne razmišljamo o onima koji tamo žive. Isto tako, tamo gde mi živimo nikad ne razmišljamo o tome da smo mi nekome turistička atrakcija. Tako i meni Novi Sad 🙂
LikeLiked by 1 person
Ja razmišljam. Kad sam s punim džepom – gdje bih sve voljela otići jedan dan i ponašati se kao trista u Banjoj Luci. Jer je lijepa, a od obaveza i nedostatka novca zaboraviš na ljepote koje ima. Putovanje nam služi opet radi prolaska nas samih, učimo nešto o sebi i jako je edukativno, zato treba putovati. Obogaćivati se.
LikeLike
Vjerovala ili ne došla sam jednu od teorija tokom ovog puta. Ne znam koje si godište pa se nadam da se nećeš uvrijediti, a riječ je o sljedećem – genenracije koje su uspijevale tokom Titovog vremena putovati i zaista osjećati se i žijeti kozmopolitski uspijevali su napraviti djecu otvorenog uma i širokih shvatanja. Generacije poslije njih koje nisu imale ni mogućnosti da negdje odu prave potrošačko-konformističke pijune na kaptalističkoj šahovskoj tabli ili igrače neke druge ideologije, ali ne svjesne, mislene pojedince. Ej, samo jedna misao u glavi, rezultat mnogo viđenih ljudi koji nikada nisu napustili svoje selo.
LikeLike
Опуштено, нема увреде 🙂 разумем на шта мислиш и слажем се. Ја сам од млађих генерација које су ипак успеле негде пропутовати, спојити лепо и корисно, па мало и учити током путовања, мало уживати, а све укупно – видети како је тамо негде преко.
LikeLiked by 1 person
Ma da, lijepo je otići a i stvarno ima i nekog dubljeg smisla. Nakon svega da ne ponavljam opet, trla baba lan, ha ha ha. A ja nisam išla skoro pa nigdje pa ono, bojim se za sebe…Baš danas sam razmišljala o ovome što si rekla – idem uvijek istim mjestima obdje u Banjoj Luci i jenostavno ajde jednom – jednom bih i mogla napisati jedan putni blog, oduševiti se sa prizorima nekih predjela, ali baš svaki dan…Ne ide. Dosadi.
LikeLike
Разумем и то. Ја путујем последњих 12 година. Један период ми се десило да сам путовала трипут годишње, свака 4 месеца негде у иностранство. После тога ме ухвати неки немир, неки неиздрж, ако не одем негде бар једном-двапут годишње. И најлепше је отпутовати да видиш драге људе, мало се одмориш, мало видиш нешто ново, упознаш нешто ново, а мало и себе.
LikeLiked by 1 person
da…
LikeLike