Znate šta mi se dešava u zadnje vrijeme? Dobro, malo duže vremena. Vjerovatno što je ljepše biti dio krda nego ići u kontra smjeru pa je nekako neobično, čudno a i izmori da stalno budeš drugačiji. Ali više ne. U zadnje vrijeme je moje filozofsko opredjeljenje predmet sprdnje – to je egzistencijalizam. Na Zapadu kao i na našim naprednijim katedrama egzistencijalizam je površan, pomodaran i izraz za nešto što u stvari nije filozofija – bio još u samo njegovo vrijeme, a evo i danas – danas on doduše ne postoji pa ako vi koji ste egzistencijalisti želite da se nekom pravcu prikučite to bi bila egzistencijalna psihologija. I ok, ajde, neka sam psiholog, ako mi je duša čovjeka bitna hoću, biću i to. Majku mu.
A sad, kada nekome kažem da me zaista interesuje sve što je još od Kjerkegora, odnosno Ničea, sve i jedan egzistencijalista proživio, osjetio svu prazninu smrti koju nosimo u nama i ne možemo je prihvatiti, a nadam se da ste i vi takvi jer čak i životinja pusti suzu za svojim sunarodnikom, a kamo li čovjek – smijurija krene na sve strane. Ludilo živo.
Toliko da sam počela da uživam i da se sve više i više udubljujem u materiju do te mjere da mi je toliko začuđujuće kako nekome uopšte može biti egzistencijalizam upitan kao pravac, smisao života kao nepotreban, smrt kao nešto na šta se moramo navići – eto ja ne mogu, neću, kukavica sam i NEĆU NIKAD! što rekla moja Jovana.
Šta vi mislite o smrti, besmislu, duši? Raspišite se.
Pišite mi i na Fb stranici Author anagalicblog, a naćićete me i na Instagramu @authoranagalicblog.
©Ana Galić magistar filozofije 