NEOBJAVLJENA PRIČA: Uvijek glavu gore

Author anagalicblog

Momenat kada je shvatila da je došao kraj

Pogled je usmjeren visoko, ton smiren, ozbiljan, priča teče u pravcu nabavke za predstojeću krsnu slavu i namirnica za zamrzivač. Tada je shvatila da je zaista bio kraj – rak je prešao na mozak. Više nikada neće otići u svoju rodnu Crnu Goru, neće se ižljubiti sa svojim bratom, neće poljubiti kamen na kojem je rasla i koji joj je miliji od hljeba bosanskog. Želja da bude sahranjena u Crnoj Gori rasplinula se zajedno sa životom koji joj je iskliznuo iz ruku. Sve dojučerašnje brige o sandalama, cipelama, nečemu udobnom po ovakvim vrućinama, kako da zaposli svoju djecu – više nisu bile tema broj jedan. Nešto novo je postavljeno na dnevni red. Nešto sa čime se više nije mogla niti htjela boriti. Sa smrću se suočila kako je uvijek jedino i znala – hrabro, dostojanstveno. Crnogorski.

Djetinjstvo

-Idem, mama, po ovce.

-Ajde, zlato moje i pazi se da se ne spotakneš. A kada dođeš ješćemo.

Otišla je djevojčica od desetak godina u tankim kao papir japankama po kršovitim strmim i neprohodnim stazama koje su poznavale samo divlje životinje i stado ovaca koje je čuvala. Ovce nikada u životu nije jela ni kasnije, jer nije mogla podnijeti činjenicu da se nešto tako umiljato može zaklati i pojesti.

Još uvijek nije znala da će joj otac zakinuti školovanje u sedmom razredu osnovne škole i tako je ostaviti polupismenu do kraja života.

Na putu do ovaca, koje su kako se čini odmakle jako daleko, bio je i voćnjak starog Radeta, koji ona nije ni pogledala. Ono što je bilo bitno jeste što su se u tom voćnjaku nalazile smokve, koje je gazda Rade štitio životom, misleći da je svak željan upravo njegovih plodova. Ne sluteći da će se naći upravo pod njegovim sudom, djevojčica se zajedno sa pokupljenim ovcama nakon dva sata vraćala istim putem kući. Tada je Rade iskočio:

-Zini!

-Šta vam je čika Rade…

-Zini kad ti kažem!

Rade joj uze usta i raščereči da pogleda sa svih strana da se uvjeri da li se dohvatila njegovih slasnih smokava. Kada ne nađe ni mrvicu, ni ukus, ni miris same smokve pusti dijete kući još uvijek ljut što ne bi po njegovu.

Mladost

‘Sedamnaest mi je godina i danas mi je peti dan kako idem u grad da vidim šta će biti u Banji sa poslom. Moram jednom uspjeti’, mislila je Vasa, sada već velika djevojka. Ovih dana je tražila posao i obratila se jednoj od napoznatijih banja koje postoje na teritoriju bivše Jugoslavije, onoj u Igalu, ne bi li uspjela da zaradi za samu sebe, jer već je bila na teret svojoj staroj majci, koja je sada bila samohrana; Savu je dobila u kasnim četrdesetim, neplanirano.

-Dobar dan.

-Dobar dan, gospođice. Opet ste došli.

-Jesam. Imate li poruku za mene danas?

-Nažalost, ne. Pokušajte doći sutra ponovo.

Autobus je iz njenog sela išao samo jednom ujutru u 6 časova, a vraćaš se u pola tri popodne, takođe samo jednom. Tako se vozila sedamnaest dana, da bi taj sedamnaesti dan konačno bila primljena na razgovor i na posao i ostala raditi narednih 10 godina.

Dijete

Zove je njeno žensko dijete na telefon. Plače. Ne može razaznati šta se desilo, da je nije neko napao, silovao, istukao, opljačkao…samo najgore misli su joj prošle momentalno kroz glavu. Smiruje je, konačno shvata šta je bilo – ostavila je momka.

-Zar ti radi njega da mi plačeš i jaučeš po kući?! Dolazim tamo i ima da ga nestane i njega i strva mu njegovog!

-Ne, majko! Nemoj, molim te…

Nakon razgovora njenog bivšeg momka i njene majke čula se njena kćerka još jednom sa njim. Rekao joj je da nikada u životu nije ni od koga čuo ništa uvrjedljivije, ponižavajuće i nešto što bi ga moglo toliko pomjeriti iz mjesta. Vasa je takođe rekla da u stvari ništa nije rekla do li da i on ima sestru i šta bi on rekao da sa njom neko postupa kao on sa njenom kćerkom…Međutim, danas je bilo kakvo savjetovanje svoje djece u stvari bilo  – nonsense. Uvijek tu; odvajanje od pogrešnih ljudi; kada se zbog siromaštva odricalo svih mogućih sekcija, izleta, ekskurzija, izlazaka, garderobe za početak nove školske godine.

Poslije

Save više nema. Na sahrani se pojavio svako sa kim je radila, prozborila koju lijepu i uvijek mudru riječ. Danas su zadušnice. Kćerka se sprema da ide ka djedu sa svojim djetetom, onim koje baka nije imala priliku da upozna. Zajedno će na groblje. Ogromna je vrućina, vjetar duva. Spomenici su se umnožili od vremena od kada je Sava sahranjena. Sve prijatelji. Gledajući u crno-bijelu fotografiju na njenom spomeniku njena želja počinje da lebdi nad glavama:

‘Samo da mi je komadić zemlje, daleko od grada; jedno prase u drvenoj barakici i malo bašte, ne previše, da mogu doći svaki dan poslije posla…’

 

Pišite mi i na Fb stranici Author anagalicblog, a naćićete me i na Instagramu @authoranagalicblog.

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s