KOJI PROBLEM JEDAN PISAC RJEŠAVA?

Uvijek je postojala igra između zašto i zato pitanja i odgovora. Uvijek neko na nešto polaže pravo ili bar misli da ima to pravo da zahtijeva ovo ili ono, pa se svako ko stupi na scenu i sebe oslovljava piscem mora opravdati taj svoj epitet i reći svima, obznaniti ZBOG ČEGA PIŠEM?

ZBOG ČEGA PISAC PIŠE?

Mnogo toga se srozava danas pa tako i kvalitet samog pisanja. Ili rekla bih dubina koju pisci posjeduju. A možda je problem u dubini čitaoca. Neka malo ta loptica odgovornosti poskoči i na drugu stranu. Kada se nekad tražilo piščevo opravdanje zbog čega on piše, to bi bilo samo uz njegov pristanak, dobrovoljno naravno i zato što mu jeste zaista stalo do pisanja i do onih kojima piše, svjestan da bez onoga koji čita ono što je on napisao nema ni njegovog djela, niti će ikada ponovo njegova riječ zaživjeti osim tad jednim u trenutku kada je iz sebe izbacio navalu tih nekih plemenitih misli.

Danas bi se opravdanje za pisanje moglo poistovjetiti sa pitanjem- A KOJI PROBLEM RJEŠAVAŠ PISANJEM O NEČEMU; BILO ČEMU? jer to treba da da opravdanje za ono što ćeš plasirati na tržište. Dovoljno je jednom piscu uvrjedljivo samo spominjanje tog tržišta pa ću se povući od te riječi koja simboliše svu onu nakaradnost i gnjev koji nas spopada kada poželimo da zaista izmijenimo ovaj svijet.

PIŠČEV UTICAJ

Jer o tome se zaista i radi. Pisanjem utičemo. Pisanjem se ne bojimo. Pisanjem imenujemo. Pisanjem se angažujemo. Mnogi se boje. Reći nešto. Uperiti prstom se ne smije, to smo naučili i kao mala djeca. A reći svoje mišljenje o nečemu, povezati dvije do tada nespojive stvari i sasvim bezazleno povikati: Car je go! svojstveno je jednom piscu. Bez tereta. Po njega. Samo malo odgovornosti. Ako se to smatra teretom.

Neke stvari se pišu i zaobilaze se one konkretne, apstrahujući iznova i iznova i iznova do te mjere da se više umoriš i ti dok čitaš a i onaj koji nije navikao na taj stil pisanja nego na ovaj vezan za Milojka i Milijanu, davljenje psa u Kotor Varoši i prozivku zastupnice Samre kantona Sarajevo.

Ništa ljepše nema nego kada te odjednom zvizne neka vrste intuitivne spoznaje o nečemu, nečemu novome, tebi novome i to onda sa svih strana najprije posmatraš, razmišljaš, analiziraš, pa kada se taj proces iz nesvjesnog iscijedi u svjesno, budeš spreman da ga istisneš kao šlag iz kesice pripremljene kao fišek baš za tu priliku, kada ga istišćeš na tortu – i stistnes ga i istisneš – NOVO NEŠTO SI STVORIO. Tvoj događaj. Da li će on biti bitan još bilo kome sem tebi, milionima sem tebi, to bi trebalo da ti bude bitno samo u smislu da pišeš tako da daješ sve od sebe, kao da će baš sve i jedan stanovnik ove planete , 18+ uzeti tvoje djelo i pročitati ga.

DOGAĐAJ PISANJA

Ne treba se previše opterećivati ni da li pišeš predugo ni prekratko, da li se tvoj stil pisanja dopada tvom beta čitatelju, tvojoj mami, tvojoj best drugarici. Ako baš želiš daj im da čitaju. Ti pišeš. Ti prozivaš. PROZIVKA. Ti u stvari prizivaš stvari da budu. Nešto odnosno ništa ne bi ni postojalo da nema pisma, da nije zapisano – ili bi? Ajde da o tome razmislimo. Kažem da znam napraviti most preko Zelenog mosta, znam da ide armatura, beton, željezo, boja – kako dalje – koja dužina armature, koliko centimetara i već se počinjem uvlačiti u neizvlačivu kuglu znanja, ZNANJA koje se prenosi samo lismenim putem, koje se uči u školama, opet pismenim putem, opet putem pisma, putem JEZIKA.

A pisac? Koji on problem rješava? On priziva u postojanje. Sve što imenuje. Štiti od smrti. Prevodeći život u jezik, u pismo, u smrt koja može da oživi još onoliko puta koliko će ga drugi živi čovjek nanovo pročitait. Ne, evo javlja mi se spodobna riječ t r ž i š t e i rekla sam da je neću spominjati. Nema koristi, u tom smislu. Nema ni tržište koristi – JER NIKOG NIJE NITI VASKRSLO NITI OSLOBODILO UMIRANJA, ZAR NE, a o tome je uvijek riječ.