KRATKA PRIČA ANE GALIĆ Crvenokožac u zelenom ruhu

Poklanjam vam do sada NEOBJAVLJENU kratku proznu priču naziva Crvenokožac u zelenom ruhu. Uživajte.

Vaša Ana

 

 

Crvenokožac u zelenom ruhu

 

Crvenokožac je lagano šetkao svojom stazom, vodio je računa da se ne udeblja previše, ovih dana imao je problema sa kilogramima i spas je pronalazio u laganom trčanju kraj rijeke, i to onda kada ima najmanje moguće ljudi. To je bio prelaz između porodičnog i noćnog života, negdje oko 9 sati uveče kao i rani izlazak sunca, ali opet ne dok traje noć a prije svih onih vrijednih ljudi koji su pohrlili na posao.

Bio je nezaposlen, a nije mario ni za fizički posao previše. Intelektualac, a tačnije završio je visoke škole za koje sada nije imalo mjesta na tržištu, a isto tako bio je previše star kao i bez podrške od strane bilo koga da završi jedan novi fakultet koji bi mu sigurno omogućio da uspije sebi skrojiti budućnost kakvu je svaki normalan čovjek htio da ima – posao, stan, žena, djeca, prije toga auto…ljetovanje na grčkom moru…

Naišao je tako na kiosk gdje je uspo uzeti sebi jednu čokoladicu, nije vodio računa da li je energetska ili je sa šećerom, pojeo je kako bi izdržao silni napor koji je samom sebi priuštio ovaj put jer je istu stazu sada tri puta ponovio. Mislio je da će sada uspjeti izgledati iole pristojno pa će biti u stanju naredni put kada sakupi novac za izlazak u lokalnom pabu upitati jednu od djevojčica da li pristale na piće sa nim. Piće je bilo poskupo, pa tako nije ni imao iskustva kako za islascima tako ni sa ženama. Obično je slušao priče kako žene troše puno, pa se nije zamarao previše. Par simpatija koje je imao tokom srednje škole ostale su upamćene baš kao to. I svi su znali koja djevojka mu se sviđala, i isto tako su znali da ništa neće poduzeti u vezi sa tim. Ide kako ide. Moraš izgledati fino i imati para da je počastiš u nekom od skupljih mjesta za izlaske, pa ćeš onda moći naći curu – to su mu svi govorili, pa je to tako i čekao.

Do tada, sjedio je kod kuće, majka i otac su išli raditi, otac je radio kao stari nosač u jednoj od prodavnica mješovite robe, u selu do kojeg se dolazi gradskim autobusom, majka je bila domaćica, koja bi povremeno imala posao kada je trebalo njegovati neke od staraca u komšiluku. Sve u svemu, nije bilo loše. Tv preko dan, a i preko noći bilo je sve što je crvenokošcu trebalo da bi bio sretan.

Sada je trčao treći krug kada je zastao da uradi i koji trbušnjak da dobije na vremenu, odnosno da izgubi na kilaži, i da malo odmori. Odlučio je i da proba nešto što nije odavno probao – odvažio se na napravi kolut unazad, baš onako kako je to radio kada je bio mali u vrtiću i od straha premirao zbog ogromne visine zbog koje se i danas kočio kada bi se sjetio da je potrebo sve kocke preći i poeti se do šipke na koju je sada tebalo da se na neki način objesi, a mogao je to uraditi tako što će sjesti na nju, pa se zavrtiti naprijed i veoma snažno se uhvatiti za šipku da ne padne, ili se odmah jednu po jednu nogu kačiti za šiku i ne praviti kolut naprije nego nazad. Sada je odlučio da samom sebi pokaže da je on veliki dečko i da nema razloga za strah pa se popeo sa svojim 97 kilograma i sjeo je na šipku. Iako je imao 26 godina i nije računao da je njegova realtivna pretilost toliko uzela maha, ili ta ukočenost od visine, ali nije izdržao – ruke nisu izdržale – pao je na glavu. Sprijeda. Dolje je bio beton. Udario je glavom, tačnije licem u betom, zubi su napukli, nos je pukao, krv je automatski krenula da se izliva, nije bilo nikoga sa strane, bilo je kasno naveče, ono doba kada porodice već uveliko uspavljuju svoju djecu, i ne prilaze nepoznatim ljudima u mraku. Izgubio je svijest.

Mrak je padao na vodu i na drveće. Kao i na crvenokošca. Njegovo salo je visilo sada sa donjih ekstremiteta i bjelusalo se kroz pomrčinu, praveći kontrast sa prolivenom krvi. Jedan vozač na rolerima je prošao, ništa nije vidio, imao je slušalice u ušima i fokus na stazu.

Dvije djevojčice su trčkarajući zvonile kako im više nije omiljena roze boje nego baby blue. Kako je pao mrak morale su što prije stići kući kako bi ih roditelji i naredni dan pustili da budu vani sve do mraka. Tada se dešavaju najbolje stvari, nekako su to naslućivale…

Crvenokošcova majka je večerala, sada je spremala večeru, iako je crvenokožac bio na dijeti, znala je da ne može odoljeti njenim kiflicama sa sirom, a i muž je to volio. Razmišljala je šta bi bilo kada bi njen sin došao kući i rekao da želi raditi bilo kakav posao, koliko bi je samo usrećio, da zna da će i on postati baš kao sva druga djeca. O djevojci nije smjela ni da sanja…Pitala se kako to da njen dječak nije do sada privukao bar jednu djevojčicu – šta mu to nedostaje, pa baš je pristojan mladić – prolazio je četvorkom u srednjoj školi, tri mjeseca je igrao folklor, bio je zamjena za prvu postavu, čak se okušao i u rukometu – dok jednom nije iščašio nogu pa se i taj sport ubrzo ugasio. Volio je čačkati po računaru, a najviše vremena je volio provoditi igrajući igrice. Sada kad je odlučio da se pokrene fizički, to ju je uistinu učinilo veoma sretno jer je mislila da je to bio neki znak koji znači da je njen sin odlučio da preuzme odgovornost i da zakorači u svijet odraslih; dosadilo joj je gledati ogavna lica i izjedene naborane kožurine staraca koje bi išla posjećivati: nokti koje je sjekla su bili tvrdi kao potpira za malu sjekiricu; živi kosturi koji ne mogu na silu da uđu u grob; i to nije bilo najgore – ponašali su se kao dijete između duge i treće godine sa tražnjem slatkiša i svih onih stvari koje nisu smjeli jesti, da li zbog visokog pritiska,nepravilnog rada žlijezdi ili šećera i masti, a svaki pogled na to beživotno tijelo gasio bi život i u tebi samom.

Djevojka po imenu Nevena krišom je bila zanimacija kojom se Crvenokožac zanosio. Maštao je da idu u čak pet kafića odjednom, sve za jedno veče, da se pokaže svima koji ga poznaju, da ima jednu zaista finu i lijepu djevojku, pristojnu, pametnu, slatku…Sve je ono što jedna djevojka treba da bude. Ali avaj, ona je našla sebi „pravog“ momka. Ružan, glup, ali bogat. Pun k’o brod. I je kao bila prava ljubav.

-U redu, ne smeta mi što je ružan, ne bih ni za sebe rekao nešto ljepše, ali on je u stvari zaista neugledan, ne zna izgovoriti prosto proširenu rečenicu, ne znam ni kako je u srednu školu uopšte upisan…Zašto ne bi djevojke davale šansu i onima koji ne mogu doći po njih automobilom, koji ih ne mogu čašćavati sa različitim vrstama koktela u desetak različitih restorana, a kada sam spomenuo restoran, da ne govorim ukoliko bi neka i htjela nešto pojesti, šta se to dešava? Zar se sve mora mjeriti kroz džepnu prizmu? I kaže, nađi sebi curu…

Pa, sa takvim razmišljanjem sigurno je neće pronaći. Duboko usađeno nepovjerenje i mržnja prema ljudskom rodu naveliko je grizla Crvenokoščevu dušu i sada je izgledala kao stari kaloreks od preko 30 godina koji zapušten i sav crven od rđe leži prislonjen uz zadnji zid djedove šupe, leglo za miševe, inače beskoristan.

Zazvoni telefon. Majka pritrča telefonu (još uvijek su imali fiksni telefon, iako su jedva uspijevali naplaćati dažbine, ali tradicija je tradicija), kada ču s druge strane – sin vam je stradao… Utom neko crno svjetlo obasja svu kuću. Tražila je muža, nije ga bilo, na poslu. Tražila je nekoga, nešto koga bi obgrlila očima, rukama, jezikom i mislima, da podnese ovaj teret koji joj se sada sručio na srce. Nije bilo nikoga. Vrijeme se sada itekako zasutavilo, nije bilo niti zakrivljenja niti hoda koji se povratiti ne može. Samo stajanje. U mjestu.

-Nema ga! To joj je prošlo kroz glavu i prije nego što je otrčala da grli hlače koje su nemarno ostavljene na podu, da miriše jastuk gdje je zadnji put zario svoju meku glavicu koju je ona iznijela iz sebe, prozbori: Gdje je, šta je bilo, da li je dobro?

-U bolnici je, na odjeljenju za hitne intervencije, soba broj 310. Primljen je rano ujutru. Još uvijek ne znamo da li će se izvući.

Muž. Samo on može sve riješiti. Zovi ga, zovi ga, zovi ga…Šta ponijeti? Kako ću do gore doći, nemam auta, nema autobusa…Možda bi mogla komšiju, ne, kuma, ne, o Bože!.. Kako su pronašli moj broj, da li im je on rekao, da li je bio pri svijesti, da li će sve biti u redu, o dijete moje, majo, sjatko, dođi svojoj mamici… Misli su je nadvladale. Nije se mogla pomaći tog trenutka. Samo je gledala oko sebe u sve stvari koje su sačinjavale život njenog sina:

Soba oblijepljena posterima njegovih omiljenih pjevača, neki su zavijeni u crno, nije slušala tu vrstu muzike, nekoliko pari čarapa bačenih pod krevet, koji je bio nenamješten; kompjuter, stoni, uključen i u stand-by režimu; laptop, takođe uključen, uključen je, nešto se ili daunloduje ili ne zna ni sam šta je sve moguće uraditi sa tom spravom; na zidu je jedna slika iz prvog razreda osnovne škole – nedostaje mu jedan zub, a kosica je bila tako nježna i meka – tu joj je zastala knedla u grlu. Nije više mogla, zaridala je grabeći sve njegove stvari pred sobom, osuđujući sebe i cijeli svijet što su njega osuđivali, njeno malo mače, njeno malo pače, njeno malo…

 

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com