ATMOSFERA ZA PISANJE ili Nikad se neću udati

Liježem u krevet, lampa na malom stolu je upaljena, radi po cijelu noć da se moja djevojčica ne preplaši mraka kada se probudi, a budi se dosta; grijalica takođe vrti uprazno (postoji mogućnost i da ne grije, nego samo da zuji) cijelu noć i ona je sada upaljena. Tišina se bukvalno prolama. U sobi spavaju moja kćerkica i moj muž. Atmosfera za pisanje.

Mislila sam samo se pokriti i nastaviti da ležim najprije, a onda i zaspati. Ali…

Pišem novu kratku priču. Neka sada malo čeka po strani. Ne ide na silu. Juče sam provela fin dan, čitala sam kratke priče. Ustala veoma rano, legla rano. Pisala.  Odlučila sam da sa vama podijelim jednu epizodu iz mojeg mladalačkog života. Zove se:

Nikad se neću udati

Bilo je to jednom davno, tokom studija na filozofskom fakultetu. Trenutak koji se trenutno dešava jeste da sjedim ispod trijema hrama Svete Trojice, pada kiša, nema nigdje nikoga, otac koji tuda boravi je jednom promolio glavu, otišao vrlo brzo svojim poslom, čini mi se znatno ranije, ostala sam da sjedim sama. Ne znam da li sam plakala. Vrlo vjerovatno. Prije toga sam prošla kroz crkvu da vidim ima li ko od otaca unutra, čak i pokucala na vratanca gdje se taj viđeni otac izgubio, ali nije bilo nikog tu. Samo sam se stušteno spustila na jednu od veoma lijepo napravljenih smeđih klupica i sjedila. Nakon tog trenutka vrlo brzo jesam pronašla tog oca i počela da postim i da idem u crkvu.

Sve je počelo vezom koja je završila kobno. Bar za mene. Ah, šta može jedan mlad i naivan čovjek da pomisli kako je u životu sve ili-ili, odnosno crno-bijelo, jer tek kada se iskuješ u par nesreća koje te zadese onda shvatiš kako su te neke nazovimo ih ljubavne patnje u stvari samo puding od čokolade. Kao po nekom šablonu, opet sam u vezi koja je trajala tri godine i koja je okončana. Šta i kako, ne znam ni sama. Počela sam da se preispitujem.

Dobro, prvi put kada sam mislila da je to to i da ću se udati za tog svog momka, živjeti sa njim zajedno, rađati djecu i sl – taj momak je očigledno bio izrazito širokih shvatanja u smislu iskorištavanja drugih ljudi pa mu nije smetalo što sam više ulagala u njega nego u samu sebe, vazda ga činila sretnim kupujući mu neke afričke figurice, provodeći vrijeme kod njega, sa njegovima i sl. Tikva je pukla kada je mrtav ladan otišao na filozofijadu gdje se otvoreno nabacivao jednoj crvenokosoj djevojci zbog koje sam na kraju sa njim i raskinula. Kada se vratio sa tog putovanja, rekao mi je da je ona bolja od mene – U ŠALI –  da bi volio da sam mu sestra, da će to ljeto pokušati sa njom da vidi šta će biti, tj. ako ona bude zainteresovana, a onda ćemo vidjeti šta ćemo. Zanimljivo je i da je nakon tih jadnih ispada kad god bi me sreo pokušavao da me ponizi, DOKAŽE mi kako ne vrijedim i tako tome sl. Zaista jadno.

E sad, u drugoj vezi u koju sam krenula – jer sam čovjeku dala šansu – kako su stvari ispale na kraju, ništa nije bilo bolje. U ovom slučaju stvar je bila mnogo dublja jer mi je njegova porodica krila da on ima ozbiljnih problema sa kockom, što znači sam sa sobom, a da bih to saznala nakon godinu i po dana veze, kada je po prvi put otkrio da je nakon što je digao kredit od 3000,00 KM da bi uzeo auto, taj isti auto vratio vlasniku jer je tom istom čovjeku, navodno (jer kockaru nikada nemojte vjerovati), dugovao taj novac. Ubrzo od rođake saznam da je i kada je išao na bauštel u inostranstvo isti taj novac prokockao i da se zbog tog vratio nazad, a njegova me je mati isprozivala da se vraća zbog mene, on nije ni išao kući tada (voljena majka ga nije htjela primiti), nego visio kod mene i hranio se na grbači mojih roditelja,  ali kako kaže Dragana Mirković:
Zato što sam ti verovala slepo,
Volela sam te, lagao si lepo,
Zato što ti je sve od mene preče,
Ovo je naše poslednje veče.

U tom trenutku kada se to sa autom zbivalo, netom prije toga me je zaprosio. Pristala sam. Iako, vjerovali ili ne, kao da postoji moj anđeo čuvar koji je tada govorio NE. JEDNO VELIKO NE. Ali, ja sam (bila) takva, naučena da ispoštujem ono što sam rekla da ću uraditi, ići do kraja i trpiti sve što pri tom naiđe.

Tada smo bili u drugom gradu, zajedno, ja sam prala i kuvala, da bi se vrlo brzo vratili nazad, ja se vratila svojim studijama, on traženju novih i novih poslova (koje bi vrlo brzo okončavao). Nakon još jedne i po godine veze, nakon što je obećao da će se promijeniti, dobio je šansu da počne raditi u jednoj većoj trgovini, dobro poznatoj kada se krene starom cestom prema Gradišci, radio je pola mjeseca, odjednom opet došao na moju grbaču, a ja ne sumnjajući ništa, trpila sam ga. Onda sam saznala, sasvim slučajno, od dvoje osoba – njegovog oca i nerođene sestre koja je kod njih provela par dana zbog studija, da je prokockao  tu prvu platu, da je svojoj sestri iz novčanika uzeo oko 100 evra, ostavio je bez marke da pojede nešto (ona je iz Hrvatske), od oca je uzeo u konvertibilnim markama istu tu sumu novca da bi kao njoj vratio, prokockao je i to, a njegova mati je njoj dala 5,00 KM i rekla joj da ode negdje da popije neko piće i da šuti o svemu tome, anjega poslala opet meni. Opet, jadno.

Ajde sad da vidimo – na Fb-u sam neki dan vidjela sličicu na kojoj piše, parafraziram, koliki šok nastupi kada ljude počneš tretirati kao što oni tebe tretiraju.

Nakon tog svega nikom nisam vjerovala, a najmanje sebi. Otišla sam u crkvu, razgovarala sa ocem, počela da postim, ispovijedila sve grijehe, obišla pozamašan broj manastira, molila se na nađem pravog muža, da se skrasim, od sebe dala sve da uspijem, ali najvažnije od svega jeste da sam uspjela da samu sebe promijenim. Kao što i vidite, nisam bila baš neka ljudina. Prije bi se reklo jadnica koju je svako mogao da ćušne, koja je trpila sve, nikad se nije borila za samu sebe i tome sl. Da li zato što sam tako odgojena? Da li zato što sam žensko? Pitanja ima mnogo, ali ono najvažnije koje ja sada sebi postavljam – DA LI SAM JA SRETNA? Jer, ako sam ja sretna, biće i ljudi oko mene, vjerujte. A jesam. Neizmjerno sam sretna. A najsretnija sam kada vidim svoje dvije ljubavi kako spavaju pored mene i čine da moje srce raste baš kao u mojoj omiljenoj pjesmi o kojoj sam vam pisala Roger Sanchez, Another chance – gdje se u spotu pojavljuje djevojka sa prevelikim srcem sa kojim ide svuda, pa joj na kraju smeta i svi joj se smiju. Mislim, kraj je tužan, ali to srce i pouka koju treba da ponesemo je bitna. Čuvajte svoje srce. Živite srcem.

A ako nekog tretirate onako kako on vas, pa…šta bi sad. Samo ga upitajte – rupčić? I krenite dalje.

Pišite…

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

2 Comments

  1. …svaki covek treba samo jednog bracnog druga, …e sad valja ga pronaci…tekst zvuci jako poucno, hvala….srecno u bracne vode i puno dijaloga s voljenom osobom Vam zelim, jer bez dijalog stvari se kompliciraju…pozdrav svideo mi se blog.

    Liked by 1 person

    1. Hvala, hvala…Nekada tuđe iskustvo pomaže i nama samima da krenemo naprijed, da se ne zaglavimo u prošlosti.
      Tekst kao nadahnuće i treba da posluži kako bi se i drugi oslobodili da pišu o tome. Pogotovo onima koji su doživjeli neka razočaravajuća ljubavna iskustva, a takvih naravno skoro da i nema.
      A da treba stalno tražiti nekoga ko će zasita da te voli kakvu jesi – itekako treba. Mukotrpno je ali vrijedi.
      Veliki pozz….

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s