PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 1.)

Author anagalicblog

Narednih 19 dana čitamo kratke priče. 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi. U narednih 19 dana pročitaćemo kratke priče moje malenkosti nastale u zadnjih nekoliko godina unazad, sve maltene objavljivane po različitim vrstama konkursa, časopisa, zbornika i portala – Strane, Kult, Vesna, Kulturište, KR Balkan, Glasovi Melpomene. Moć reči i sl.

Najteže mi je bilo objaviti priče u zborniku gdje se plaćala kotizacija, pa sam u tom momentu zaista bila veoma potištena s obzirom da ni muž ni ja nismo imali novaca ni za najosnovnije potrebe (mlijeko, pelene, vlažne maramice i sl), a kamo li za tamo neke priče u tamo nekom zborniku. Novac sam na kraju dobila na poklon i uspjela sam.

Taj trud da objavim svoje kratke priče rezultiraće i objavljenom zbirkom kratkih priča na kraju ovog puta, a sad na vama ostavljam da razmislite koji bi to naslov zbirke mogao biti.

Za sva pitanja koja vas interesuju oko pisanja, tema, oko pripremanja za prvu knjigu, slobodno mi se obratite. Ako već do sada niste saznali pripremila sam vam i on-line kurs – Kako objaviti svoju prvu knjigu, ali opet za sva eventualna pitanja, obratite mi se putem e-mail adrese: ana.galic.bl@gmail.com.

Danas čitamo prvu priču.

 

Dobar dan, gospodine Zdravko

 

 

-Ugrijalo je. Šta bih obukao, najradije bih otišao samo u podvrnutim hlačama, ali sunce će me spržit, već je jako.

Razmišljao je Zdravko Šešić, zdravstveni radnik kojem je trebalo još tri godine do penzije, ali nije još mogao ostvariti pravo na nju, te je čekao da napuni godine čime će ostvariti to pravo. Avgust mjesec, sunce još uvijek topi sve već sa devetim časom ujutru pa sve do sedam naveče.

-Biciklo, poni, i ajmo lagano.

Prošlo je sedam sati. Već smatrajući da je zakasnio, Zdravko je ponio samo par kesa sa sobom i rukavice. Danas je na redu bio hljeb – ako pronađe malo veće količine, uzeće pa će odnijeti ljudima koje poznaje a treba im za prasad, te će dobiti nešto slanine; što je svakako dobrodošlo u svako doba godine.

Kraj supermarketa stoji kontejner koji je popunjen, tako da sa strane već stoji nekoliko crnih vreća iz obližnjih ugostiteljskih objekata. Odavno svikavši samo na svoje sopstvene ruke, Zdravko je krenuo lagano…

Nakon što je krenuo sa vanjske strane, već je daleko odmakao sa sadržajem unutra, smetale su mu muve sada kojih je bilo na stotine i pravile su takav smrad u kontejneru da je jedva izdržavao. Kad, odjednom…

-Dobar dan, gospodine Zdravko!

Okrenu se Zdravko da vidi ko je, kad kolega ono Branko sa kojim je služio vojsku i upoznao svoju sada već mrtvu ženu. Nekim trzajima pokuša da ukloni one mokre kmade smeća koji su mu se prilijepili za ruke, kako bi se mogao bar laktovima pozdraviti sa starim prijateljem.

-Pomaže Bog moj Brankane! Kakav si, kako žena, porodica?, pruži mu Zdravko ruku u laktu, ovaj prihvati i nastavi:

-Žena dobro, sada sam je poslao u banju na deset dana, penzioneri imaju popust, a druga snajka samo što nije rodila, kažu žensko, a meni šta je da je, neka je živo i zdravo kao i ovi dosad. Kako si ti, kako podnosiš samoću, ima li šanse da dobiješ invalidsku penziju?

-Dobro je, ova vrućina me malo mori, nekada se zadišem pa sjednem gdje mogu, neće niko ni da ti pruži čašu vode kada te vide prljavog, odmah pomisle da si neki lopov; nema od invalidske ništa, čekam da napunim 65. pa da ostvarim pravo na penziju…

U stvari, samoća je ono što je Zdravka itekako boljelo. Jedino stvorenje na svijetu koje mu je davalo smisao života bila je njegova žena Mileva, koje više nema. Sav novac je dao na liječenje, ali bezuspješno i sada se samo održava kako zna i umije do svog kraja…Djeca su daleko i nikad im nije priznao da pretura smeće. Najteže je bilo u početku. Mislio je da svi gledaju amo u njega, da mu znaju i ime i prezime, da sav njegov život ima ispisan na čelu – ali dan za danom i – ništa. Zemlja se i dalje okreće.

-Ajde živio!

-Bog ti dao zdravlje!

Pozdraviše se, a dvije kese hljeba Zdravko poveze na biciklu.

Usput srete i već poznata lica koja ‘operišu’ iste destinacije, pozdraviše se, izmijeniše koju, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih prolaznika, osim po malo užurbanijim potezima – moglo bi se reći profesionalnim – tamnijim tenom, veoma naboranom kožom pod vratom i na prevoju iznad lakta s unutrašnje strane, izuzetno tankim odnosno sasušenim siluetama. Sve to je bilo propraćeno jednim izuzetno čvrstim, radničkim stavom i strogoćom. Kao da su obavljali uobičajenu radnu rutinu.

Zdravko navrati u jedan od kafića da upita za čašu vode, tačnije dvije, jer više se nije moglo izdržati suva grla.

-Molim vas gospodine da napustite lokal! Ja bih vama dao, ali razumite me, ako me gazda uhvati…

Zdravko izađe ćutke, pognute glave.

 

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

 

 

 

18 thoughts on “PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 1.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s