Procjep

Prije

Jul, 20. 2007. godine. Zaljubljena sam u jednog dečka – umjetnika. Uz to i vjerujućeg. A idem na more sada u subotu i trebam mu pokazati koliko ga volim. Jer nije ovdje gdje studiram, u rodnom je gradu. Obožava Nikolu Teslu. Sada se pitam da li je to sve u stvari neka umišljena naklonost prema svemu aktuelnom među ‘urbanom rajom’ čiji je dio pokušavao biti i da li je zaista ‘pozer’ kako su ga moj brat i njegovo društvo okarakterisali. Idem od jednog čovjeka do drugog taj dan- našla sam knjigu o Tesli, Pavlovu sliku (Blaženopočivšeg), ogromnu kovertu za koju do tada nisam ni znala da postoji kada šaljem knjige – da bi mogla zaštiti sadržaj. Uzela sam knjige, slike, napisala pjesme, pismo, poslala sam ga poštom – preporučeno, ne preskupo i čekala da stigne. Bilo je riječi o prelivanju crvene i zelene boje, ali ne i o njihovom miješanju. O nama dvoma. I pjesma pod nazivom crveno i bijelo. O jednome kroz koje teče život i sve što čovjek može iskusiti, a onda o drugome koje ne iskušava niti ima želju da iskusi ništa ljudsko – samo onostrano. Bilo je dosta crvenog… Otišla sam na more. I čekala šta će reći. Stiglo je… ‘Samo ćutanje’ – to je rekao. Bio je oduševljen. A meni je samo to trebalo da čujem…

Poslije

Vriska, skok, neprestano curenje pljuvačke, ‘novi čudni otok’, na kockici sa Janom, mali prstići, kao maslačak meka kosica, minijature od nožnih prstića, ožiljak na desnom oku od jučerašnjeg pada, ogromne oči, koje su takve ostale od rođenja, od kako su mi je donijeli prvi put kako sam je rodila, sve laganije ustajanje u ‘vrtiću’, osamostaljivanje i puzanje niz hodnik. Sad čekam da artikuliše prvu riječ i nadam se da će to biti ‘mama’, naravno. Nije lako. Sve što se trenutno dešava oko mene. Ali evo je, plazi mi jezik i urla razmaženo, kroz plač, hoće da je uzmem, a istovremeno se i smije – sve će isprobati samo da je uzmem u ruke. Miroslav kaže da je na mene… Smijuljim se u sebi.

Prije

Idem na predavanje. Prelijep je sunčan dan. Na postdiplomskim sam studijama. Na Trgu je Sajam knjiga, ovaj proljetni. Prilazim, da li izbliza ili preko puta ceste ne sjećam se. Žena je krupna, nosi ceker, a gleda u priručne kuvare, privukli su joj pažnju – ili u strane džepne rječnike – gleda i jedno i drugo. U crnom je. Zastajem na susjednom štandu, gledam naslove svega i svačega, ali privlače mi pažnju samo jeftinija izdanja, meke korice, nešto savremeno… Čujem nešto. Okrećem se – žena je na zemlji, ceker takođe. Rasule su se narandže po pločniku. Ljudi prilaze da vide šta je bilo… Njene krupne noge u papučama, onim udobnim, za šetnju, raširile su se. Uzeli su joj ruke i pokušavaju je oživjeti. Čekamo… Dolazi Hitna i para joj majicu. Golo bijelo tijelo se miješa sa crnoćom njenih štrampli, a njeno mrtvilo sa užasom i plačem prolaznika. Dojke su se takođe prosule. Vidik se probija daleko do tišine u dnu duše . Ostavljaju je takvom i proglašavaju smrt. Jedino se narandže veselo kotrljaju… Da li ih je namijenila djeci koja joj prebacuju sve i jednu stvar koju je za njih kupila i govore joj da je zaostala? Da li je i priručnike htjela uzeti jednome od njih kako bi njihova sreća bila njena? Hoće li im sada nedostajati svaki njen ‘pogrešan’ potez i neznanje nečega tajnovito ‘modernog’?

Poslije

Na krevetu leži žena. Lice ima blijedo rozu boju, koja prelazi u bijelu, a nalik je na paus papir. Ne znam da li je budna ili je samo sklopila oči. Boli je. U kuhinji je sve spremno za obrok – spremljena zrna jednog nara, na prozoru teglica sa šitake gljivama, naručeno poštom, na frižideru čaj od katoličkih sestara – za čišćenje jetre; u frižideru sok od cvekle i mrkve i naravno – surutka- svježa, donešena jutros sa pijace. Ima litra, dvije otprilike, ali se ne nadamo da će je popiti. Za ručak je grašak. Ali neće ga jesti. Možda malo čorbe, ukoliko joj ne bude previše crvena. A sirnicu je već pojela u rano jutro.

Smrt

Sada je lice plavičaste boje, a usne su potpuno modre. Vrijeme je za kupanje. Na suvo. Treba je najprije skinuti, onu robu koju je imala trenutno na sebi i obući je u odijelo, njeno omiljeno, kao i u omiljenu majicu – bijelu sa crnim tufnama – koju mi nikada nije dala da je iskrojim i sašijem… neku suknjicu, na primjer – što da ne… Znala sam da je ne trebam dirati. Inače sam joj sve i jednu XXXL majicu uzela i napravila sebi – majice, haljine, suknje, dodatke, bilo šta…Uživala sam u njenom iznenađenju kada vidi na meni nešto svoje i kaže – ‘Vide!…’ – kao na primjer kada sam sebi produžila rukave pidžame koristeći rukave sa njene pidžame – koju skoro pa nikad nije ni nosila. Ali je vrlo dobro znala gdje je i da je njena.

Uzeli smo vlažne maramice, pripremili smo lavor vode i određene krpe, peškire i deke za kraj. Noge imaju bijelu, beskrvnu boju, a stomak je nenormalno nadut, i imamo baš puno poteškoća da joj zakopčamo sako tako da smo odlučili da ga nećemo ni zakopčavati – nema smisla na silu ga zatezati, treba ispoštovati tijelo. Kose i nema više. Nešto je bilo nakon prve faze hemoterapija, kada smo mislili da je sa tim gotovo, pa je počela ponovo nicati kako je sa terapijama prestala, ali nakon ponovnog izlaganja zračenju negdje oko Božića i Nove godine, onda je i kosa opet otpala, odmah. Uh, kako sam galamila na nju zbog tih dlaka. Kao da je dijete. A u stvari i jeste dosegla taj nivo. Shvatila sam to. Pa sam se tako i ponašala.

Na zadnjem dijelu ima rane – duboke. Preduboke. Žive. Nisu zacjeljivale. Ne znam koliko dugo su bile otvorene, možda mjesecima, otkako je počela govoriti, odnosno tepati kao dijete. Nadam se da nije tako. Ako je tako, onda ima dugo vremena, već pet mjeseci sigurno. Tada je rak metastazirao na mozak.

Život

Mnogo puta sam gledala kako snijeg pada. Ima posebnu moć da te uvuče u tišinu tvoje glave, u njenu nutrinu, gdje si sasvim sam. Sada su pahulje ogromne kao što je i ogroman dio života već iza mene. To teško podnosim. Teško podnosim bilo šta. A najviše ljude koji mi smetaju – jer, stvari mogu skloniti, ali ljude ne. I onda mislim… Baš sam pročitala Ajnštajnovu rečenicu da intelektualac ne znači nagomilavati znanje, nego neprekidno misliti, promišljati. Nekad sam maštala, sanjarila o tome kako me moja ljubav miluje i šapućem joj – poljubi me, poljubi me… Kada sam bila u vezi, govorila bih avionima koje vidim da ostavljaju bijele linije iza sebe – jednome: ‘Najviše te volim’, a drugome ‘Najviše mi nedostaješ’.

Uronjen u samog sebe dotakneš blago koje kriješ i koje onda krene izlaziti iz tebe. Tu tišinu volim. Onda stvaram. Onda se zaboravljam. Onda me ne muči ni smrt od koje ne mogu pobjeći, poljuljana vjera – koja je sada više ubijeđena da kada nas nestane – da nemamo ni drugu šansu, ni da se sastajemo gore iznad; mučenje ljudi sa nebitnim navikama, izgledom, glumom, dokazivanjem, mržnjom. Ni glupost me ne muči. Time najlakše definišem sve što ne želi dobro onom Drugom.

Učim se da igram. Sa svim elementima koji mi se nađu pod rukom – malo nezaposlenosti, malo neodrađenog pripravničkog staža, malo nasilno prekinutog postdiplomskog studija, malo majčine smrti, Aleksandrovog bezobrazluka, Jovaninog osmijeha, Nadinog gaženja volje za životom u svima i svemu oko sebe, ljudske nepopustljivosti, pogrešnih kolosjeka, nemanja želje da se ikome kroz razgovor pomogne, nedostatka komunikacije uopšteno među svima nama i još nekih sitnih čisto tjelesnih mana i eto ga – zaigraš se. I uživaš u tome. Davno je Šiler okarakterisao igru kao najviši put koji možemo da odaberemo. Ali nije ga lako dosegnuti. Lako sklizneš u Kjerkegorovog stradalnog čovjeka – a to je zaista onda strah i drhtanje.

Postavila sam sebi za zadatak da pronalazim nove riječi. Jedna od njih je nasmjehnuti. Ima značenje malo dužeg osmijeha od običnog, izazvanog spontano – ne na silu – iz bontona, a opet ne cerekanje koje je izazvano nečim zaista smiješnim te se ne možeš zaustaviti od smijeha.

Valjda je to neko kretanje smisao života. Kada vidim depresivne ljude vidim taj nedostatak – ne idu dalje, ne idu naprijed, stali su. Možda se i kreću ali u suprotnom pravcu, unazad ili u rušilačkom smjeru. Nekako se izgubi kompas i smjernice naprijed-nazad kada zapadneš u taj procjep. Ko nam tada može pomoći? Drugi, Crkva, komični filmovi(ovo je zaista najgori savjet koji sam čula), izlasci, nove ljubavi, stara prijateljstva, porodica, prijatelji i neprijatelji…

Koliko volim samoću toliko ona ne voli mene. Ima odliku onog što mi poznajemo kao đavo – kako nas uče. Jer… ne želi mi dobro. Brzo me porazi, obori i baci u svoju samicu gdje joj robujem. Zato se sa njom družim – kratko. Namami me tišinom – to je njena beskrajna ljepota – ona koja zasljepljuje, i pusti me da budem zavedena, a ja neću kriti da zaista – uživam. Onda me okuje i ne mi da se vratim nazad, onda više nisam svoja, onda sam njena. Čujem njen glas, govori mi šta da radim, ne znam uopšte da li je to ono šta ja hoću, što treba ili ne treba da uradim, a da ne bih učinila nešto što me može oštetiti, onda se brzo povratim i iskočim iz njenih ruku. Ipak njen zagrljaj ne može biti lijep koliko ruke onoga koji je kraj mene. Ne, ne.

-‘Evo me, idem!…’