PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 8.)

Author anagalicblog

Dan 8. Danas donosim priču koja je prije neki dan objavljena i promovisana u Zborniku kratkih priča Moć Reči, u BeograduNa žalost, nisam mogla prisustvovati, ali jesam ponosna na odabir mojih priča, na formu koju sam uspjela ispuniti (jer je postojao određen broj riječi preko kojeg nisi smio više pisati), te na prepoznavanje nečega što je moje srce zaista htjelo da prenese na papir kao nešto njemu bitno.

I uspjela sam.  Još jedna takva priča vas čeka, navjerovatnije sutra i nadam se da će moje pisanje i vas ponukati da nađete vremena za sebe (jer to je za mene jedno čitanje, posebno pisanje o tome šta sam osjetila, kako reagujem na jednu izjavu, tezu, antitezu, sasvim nebitno, kako bi se i koji argument tu mogao pojaviti, iskoristiti, i tome sl.), da i čitate i pišete, jer je to neodvojivo jedno od drugog, mada usljed porodičnih obaveza, majčinskih prvenstveno, takvog vremena je sve manje.

Prvih sedam priča naćićete na sljedećim linkovima:

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 7.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 6.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 5.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 4.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 3.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 2.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 1.)

 

Tikovi iskompleksiranih žena

 

Zbog čega se javljaju tikovi? Ko zna da li smo genetski predodređeni da budemo u začaranom krugu sebi sličnih, ili nas životne okolnosti, materijalna primanja i školovanje uprave put obrazaca ponašanja iz kojih se ne želimo čupati? ‘Svaka žena je lijepa na svoj način’. Međutim, toliko njih samih ne zna da je ona stvarno lijepa niti uopšte razmišlja o ljepoti svoga života. Zaboravljamo koliko su nam pomogle u životu – savjetima, brigom, kuvanjem, pranjem, propuštanjem nekih šansi radi djece i muža i onoga sudbonosnog – To jedna udata žena ne bi trebala da radi!… I odjednom vidiš – poluljude, nešto nalik na čovjeka, nije životinja jer je svjesnije biće kud i kamo a i hoda na sve četiri, ali nije u potpunosti čovjek. Nije.

Dragica: Uvijek ima najlon dokoljenice i cipele – ne baletanke ali ravne i lagane, samo sa punijim đonom, u neutralnim bojama. Tanka je, lagana, hoda kao duh, uvijek je ošišana kratko, ne farba se, ali nema ni potrebe još uvijek je smeđa. Ne šminka se takođe. Lijepa je. Ima malo veća usta, ali to je već stvar ukusa, jer i Julia Robert ima velika usta pa je najplaćenija glumica Hollywooda. Uvijek negdje trči, govori sama sebi – Ajde Dragice kući, nema vremena za kafu, ali zato priča i po pola sata, nekad i 45 minuta pod prozorom sa svojom kolegicom sa posla, o sasvim nebitnim a opet aktuelnim temama – o rodbini u selu, u drugoj državi, o tome ko koga koliko zove ili ne zove i tome slično. Uvijek joj nešto nedostaje i sretna je ako nešto iskamči pa makar to bila i plastična čašica od jogurta puna praška za veš kojeg joj je sasvim iznenada nestalo baš to jutro, a ona ne može trenutno da kupi. U gostima joj uvijek drhte ruke, prosipa kavu na sve strane, ali govori: – Ništa ništa; osim toga i gata u šolju i svaka kava se završi sa okrenutom šoljicom naopako uključujući i i njenu, njene kćerke, i bilo koje žene koja je taj dan došla kod nje na kavu. Zavjese se peru jednom sedmično; šoljice za kavu se mijenjaju po godišnjim dobima – ne jer to tako želi, već zato što je prethodne polupala i rasparila ih potpuno. Nema lonca dovoljno velikog da skuva sarmu i supu kada je vrijeme slave, Božića i Vaskrsa ali zato ide svake godine na ljetovanje i u posjetu svoj sestri u Srbiji.

Mileva: Ogromna je. Toliko da je pokvarila suvozačevo sjedište svoje prijateljice tako da se više ne može pomaknuti. Ima visok šećer i mast, ali naručuje ćevape bar jednom dnevno iz roštiljnice da niko ne zna. Niko ne zna ni da puši cigarete – kod drugarica kod kojih ide na kavu, kao i kada je sama kod kuće, obično u w-c-u, da se sin ne bi najljutio kada dođe kući s posla jer joj je zabranio da puši cigarete iz straha da ne završi kao otac – umro je od raka na plućima. Ne znaju uzrok, ali jeste pušio veoma puno. Ima već šest decenija, ali bitno joj je da joj je marama usklađena sa bojom očiju, a nekada stavi i šminku, kada osjeća da je bitno da pokaže da još nije u potpunosti za baciti. Sin joj je sve što ima u životu, priča svima. Ide redovno u banje, na masaže, na frizuru, kod rodbine, kod kolegica u državnoj firmi gdje je radila a koje nisu u penziji, bitno joj je da svi imaju dobro mišljenje o njoj, voli elitu jer je ‘iz dobre porodice’, hvali se svojim porijeklom, godinama kada se udala – udala se sa 32 godine, a u to vrijeme to je bilo veoma čudno za jednu djevojku; živjela je za putovanja kao cura, a i danas ne bježi od toga i njen sin tako radi takođe. Ima previše krupne plave oči, kratku kovrdžavu kosu, teku (račun) u najbližoj prodavnici i kumu koja stalno kamči pare. Takođe navikla na luksuzni život.

Ranka: Radila je u robnoj kući skoro čitav život. Po zanimanju je trgovac. Uvijek ofarbana u crvenu boju, obrve potpuno iščupane u mladosti a u starosti ih nema, a crtati joj se ne da. Muž ju je volio valjda, bio je sedam godina mlađi kada su se uzeli, tada je bio potpredsjednik direktora fabrike namještaja, ona trgovkinja, on je obećavao, ona mu je rodila dva sina u dvije godine – jednog za drugim. Međutim, on je pio, kartao, trošio pare, ona to nije voljela. Pravila je najbolje kolače za slavu. Muž je zvao najviđenije ljude grada i poznavao je sve. Njoj to nije bilo dovoljno, željela je drugačiji brak, drugačiji život. Ne zna ni ona kakav, ali drugačiji. Sinovima je davala sve po najskupljim cijenama, od obuće, odjeće, do hrane. Družila se sa najbogatijim komšijama u zgradi. Jednoga dana muž joj je rekao da se vraća u rodno mjesto daleko od nje i da je našao drugu ženu. Bila je u njegovom rodnom mjestu kada su se tek uzeli. Upoznala je svu njegovu rodbinu. Tada je nije zatekao ni w-c, što je za njen način života bio nevjerovatan šok. Kao da je sve krenulo nizbrdo već tada. Njegove ovce sa kojima se on rado družio nisu išle u njenu sliku o životu ljudi koji su na visokim položajima – jer je i u rodnom gradu dobio veoma visoku poziciju – bio je zamjenik gradonačelnika; i dalje se farbala u crveno. Nije više vodila računa o izgledu, nije išla nikamo, nije išla u prodavnicu, nije jela maltene ništa, nije kupila sebi zubnu protezu. Bacala je hranu sa prvog sprata, ustajala u 5 ujutru puštala glasno muziku, vikala sa balkona sa kim je mogla da nešto prozbori; ujutru rano bi išla u šetnju dok još niko nije ustao. Komšije su jednom zvale i komunalnu policiju zbog njenog stalnog bacanja svega što ostane iza jela sa balkona umjesto u smeće. Ali, policija je nakon razgovora sa njom odustala od svega…

Odgovor je u promjeni, želji da se mijenja trenutno stanje – u pobuni. Niko je ne želi, ali kukamo svi.

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

10 thoughts on “PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 8.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s