Još jedan Narativa tekst – pod nazivom Žuti zubi, a naći ćete ga klikom na link: http://www.narativa.com/zuti-zubi/.

Ovo je predzadnja priča iz ovog ciklusa, još jednu objavljujem sutra, a na kraju, 06. maja objaviću i nedovršenu skicu jedne od priča, kao neki početak, fokusiran na opis više nego na radnju sa započetim prikazom likova.

Žuti zubi

-Čekaj, da te počešljam…

-Neću, pusti me, meni se sviđa ovako, a uostalom samo me čupaš. Neću!

Daliborka se spremala za školu. Njena majka je uvijek zahtijevala da sve bude besprijekorno, pa tako i njena djevojčica koja je sada već u sedmom razredu.

-Velika je to cura,da… Majka je pokušavala razmrsiti Daliborkinu kosu koja se zaplela jutros na spavanju i zaista jeste čupalo razbijanje čvorića.Ali, gdje bi je mogla takvu, raščupanu i neočešljanu pustiti u školu?! Ne…Šta će svijet reći? Da majka ne vodi dovoljno računa, da…

Danas je u školi u rasporedu bilo i „tehničko“. Tako ga Daliborka zove.

-Ne volim baš crtati precizno, ali nastavnik je dobar i dopušta mi da skice radim onako kako ja volim – brzo i neraspoznatljivo, mislila je. Danas nije bila u uobičajenoj grupi – pošto se razred dijeli na dva dijela, po prezimenima, uvijek bi prisustvovala časovima samo jedne grupe, one od A do M, uključujući i M; danas je išla u drugu učionicu.

Nova djeca. Doduše, viđala ih je svaki dan, ali nije bila navikla na ovaj raspored. Niti je sjedila sa Ružicom i Stefanom sa kojima sad sjedi. Nije znala šta će pričati…

-Novi profesor je zadao zadatak, onako crven i nekako izgleda kao da će se srušiti tu sad ovog trena i stvarno mu smrdi iz usta! Izgleda da je istina da pije – i to na časovima! – čudila se Daliborka. I stvarno joj je bio odbojan, kao i kasnije svi slični ljudi koji izgledaju kao da bi više voljeli svaki dan gledati bacanje bombi, krv i nered nego ljubljenje ruke, naklon i tiho pozdravljanje.

Krenu razgovor između Daliborke, Ružice i Stefana. Zadatak su lagano počeli iscrtavati, uvijek je bilo nešto za reći – Šta gledaš od serija? Da li si učlanjen u biblioteku? Zar je lektiru trebalo uraditi do ovog petka i još sastaviti osobine glavnih likova u svesku?!

U jednom momentu Stefan upita:

-Zašto su ti žuti zubi?

Daliborka stade. Poniženje. Sramota. Istina. Težina. Gubitak svijesti. Nije znala šta je to sramota. Uvijek bi išla veselo naprijed s glavom visoko podignutom i pitanjem spremljenim za svakoga prolaznika ukoliko bi je nešto zanimalo – ZAŠTO? Vani je i dalje sijalo sunce i probijalo kroz prozore na prizemlju male škole.

-Ti njih ne pereš, zar ne? Priznaj – ne pereš! Kako možeš?!

Zaćutala je. Nije prala zube. Glava pade dolje.

Ružica se javi i reče:

-Zubi mogu biti i žućkaste nijanse iako vodiš računa o njima – pereš ih, jedeš jabuke, jako malo slatkiša…Od neke hrane znaju požutiti, a da to i ne znaš, na primjer odraslima žute od kave…

Značio je ovaj čin ljubaznosti Daliborki mnogo, ali, istina boli. Nije usadila te navike i jednostavno…

Daliborka je čekala samo da ovaj čas završi, vrati se starom nastavniku; onome koji pazi da niko ne priča previše, da su svi tihi i da su posvećeni samo onome što rade… Da se vrati maminom čupanju. Da se vrati u onaj momenat kada sav svijet nije znao da ima žute zube.