NORVEŠKA ŠUMA, H. MURAKAMI, PRIKAZ (A. GALIĆ)

Norveška šuma, Haruki Murakamija iz Edicije Svet Proze, glavnog urednika Vladislava Bajca, izvršne urednice Jasna Novakov Sibinović; lektorka i korektorka Marija Lazović izdavaštvo Geopoetika Beograd, 2018. godine. Sa japanskog prevela Nataša Tomić. Fotografija: Jovan Čekić.

Pravo na prevod za srpski jezik na sebe uzima Geopoetika izdavaštvo.

Prvi put objavljena 1987, na japanskom jeziku.

Roman Norveška šuma ima 336 strana, jedanaest poglavlja, posvetu na početku Za brojna praznovanja. Roman nema sadržaj.

Prvo poglavlje

Prvo poglavlje Norveške šume nalazi se od 9. do 18. strane. U ovom poglavlju se upoznajemo sa glavnim likom romana koji tada ima 37 godina, te se naglo vraća u period kada je bio sa Naoko, glavnim ženskim likom u romanu. Tu otkrivamo i njegovo ime, Vatanabe, te činjenicu da ga Naoko, koliko god se on trudio – nije voljela. A njega je mučila pomisao da će prekršiti obećanje koje je dao – da je nikad neće zaboraviti.

Drugo poglavlje

Drugo poglavlje čitamo od 18. do 36 stranice. Vraćamo se 20 godina unazad sa Vatanabeom koji tada stanuje u studentskom domu. Opisi doma, cimera kojeg iz milja zove Esesovac te njime zasmijava svakoga kome god ga spomene, te ponovo opisuje doživljaje sa Naoko i Kizukijem, njegovim najboljim prijateljem – čitamo i počinjemo da se uvlačimo u unutrašnji, bogat i komplikovan svijet mladog Vatanabea. Tada nam otkriva da je kao sedamnaestogodišnjak doživio gubitak najboljeg i jedinog prijatelja kojeg je imao – Kizukija, od čega se nikada kasnije nije oporavio. O smrti kao fenomenu piše više na stranama 35. i 36.

„Smrt nije pojava suprostavljena životu. Smrt je suštinski dio mog bića, i ja nisam od onih koji mogu da zaborave tu činjenicu, ma koliko se trudio. Jer, smrt koja je te majske noći došla po sedamnaestogodišnjeg Kizukija, istovremeno je došla i po mene.“ 36. strana

Osim toga, otkrivamo i njegovu vezu imeđu Naoko, Kizukija i njega samog. Naoko je bila Kizukijeva djevojka, pa možemo reći od njihove treće godine. Poslije Kizukijeve smrti, njih dvoje su ostali u kontaktu i on je sa njom vodio ljubav, odnosno bio je prvi muškarac sa kojim je Naoko imala seks.

Treće poglavlje

Treće poglavlje se nalazi od 37. do 62. strane. Na početku će nam sam autor skrenuti pažnju na djelo Veliki Gatsby Skota Fitzgeralda, koje je već tri puta pročitao i koje ga je spojilo sa drugim, ne može se reći prijateljem, ali osobom sa kojom je Vatanabe sada izlazio i tražio cure zajedno – to je bio Nagasava. Za razliku od Kanizakija, koji se družio samo sa njim i Naoko, Nagasava se družio sa svima, životna filozofija mu je bila da uvijek bude džentlmen, to jest da radi ne ono što on hoće, nego što treba da se uradi. Nagasava je bio poznat kao najinteligentniji student iz poznate i imućne tokijske porodice, a legende koje o njemu kruže su bile sljedeće: da je pojeo tri puža golaća, da ima ogroman penis i da je već spavao sa sto djevojaka. Sve legende Vatanabe je vrlo brzo provjerio i bile se istinite – osim sto djevojaka, Nagasava je spavao sam sedamdeset i kao potpuno iskren, dopao se Vatanabeu.

U ovom poglavlju Naoko i Vatanabe vode ljubav i detaljno nam je opisano kako izgleda penetracija, s obzirom da je ovo bio Naokin prvi put, a Vatanabe to nije znao. Poslije toga, Naoko je nestala, da bi ipak od nje stiglo jedno pismo. Tu saznajemo da je Naoko u bolnici za duševne bolesnike.

Četvrto poglavlje

Četvrto poglavlje počinje na 62, a završava se na 106. stranici. U ovom poglavlju saznajemo da ni Esesovca nema više. U ovom poglavlju pojavljuje se još jedan ženski lik u romanu, a to je Midori Kobajaši, sa kojoj je zajedno slušao Istoriju drame II. Tu otkrivamo njenu istoriju, da je bila učenica ženske škole, jedina od 160 koja je živjela u opštini Tošima, nije bila naročito bogata, a njena porodica je držala knjižaru. Ona sama honorarno je radila komentare mapa. Proveli su jednu nedjelju zajedno kod nje kući, i tu su se i poljubili.

Stiglo je pismo od Naoko.

Ovdje saznajemo da je Vatanabeov seksualni život postao daleko aktivniji i osim što bi svake sedmice išao sa Nagasavom da nađu par djevojaka te ih odveli na seks u hotel, spavao je i sa nepoznatim djevojkama koje bi to od njega kao nešto potpuno normalno i tražile. Ovo poglavlje završava tako što mu je stiglo još jedno pismo od Naoko.

Peto poglavlje

Peto poglavlje započinje na 106. strani a završava na 111. i za razliku od prethodnog koje je upadljivo dugo, ovo je veoma kratko. Poglavlje otpočinje sa iščitavanje dugog Naokinog pisma, gdje ona govori gdje tačno se nalazi – Prihvatilište Ami, te zove Vatanabea da joj dođe u posjetu. Vatanabe je isti dan najavio dolazak u prihvatilište.

Šesto poglavlje

Šesto poglavlje počinje na 112. strani a završava na 197. Otkrivamo kako živi Naoko. Vatanabe je otišao u prihvatilište Ami, sastao se sa Naoko, tamo proveo dva dana, upoznao je njenu stariju cimerku Reiko, te se sa njom veoma zbližio i vratio se nazad u Tokio.

Tokom posjete doživio je i to da mu se Naoko pokazala potpuno naga, da su ostali sami sat vremena u toku jedne kondicione šetnje sa Reiko gdje ga je Naoko seksualno zadovoljila koristeći ruku, te da sazna kako je Reiko (gotovo) spavala sa 13-godišnjom djevojčicom kojoj je ona držala časove klavira. Osim toga, sada je saznao i razlog zbog kojeg Naoko nije spavala sa Kizukijem, a to je bilo da nikako nije mogla biti vlažna dok bi on pokušavao da uđe u nju. To hoće li Naoko ozdraviti, nije saznao.

Sedmo poglavlje

Sedmo poglavlje otpočinje na 198. stranici a završava na 232.

Po povratku u Tokio, Vatanabe je opet sreo Midori a ovaj put ga je snažno ispitivala o libidu kod mladića i na koji način muškarci uopšte osjećaju i zadvoljavaju seksualnu želju, te ga je zamolila da kada naredni put bude masturbirao njoj dodijeli jednu od sporednih uloga u njegovim maštanjima. Ovaj put saznajemo da joj je i otac bolestan (majka joj je prije dvije godine umrla od raka na mozgu), te da mu je kraj blizu i Midori vodi Vatanabea u posjetu njenom ocu.

Tu je Vatanabe ostao sam sa njenim ocem te mu je kasnije njegovo glasno jedenje krastavca ostalo nešto što ga je podsjećalo na samrtnika. Jer i njen otac je ubrzo umro.

Osmo poglavlje

Osmo poglavlje počinje na 233. Stranici i završava na 254. Ovo poglavlje obilježava večera Vatanabija sa Nagasavom i njegovom djevojkom Hacumi, povodom Nagasavinog položenog ispita za rad u Ministarstvu spoljnih poslova. Večera je pokazala pomalo pregrubo lice samog Nagasave, jedno zaista skromno lice mlade Hacumi i opet jednu smrt. Hacumi je – dvije godine nakon što je Nagasava otišao u inostranstvo da radi – izvršila samoubistvo.

Deveto poglavlje

Deveto poglavlje otpočinje na stranici 255. i završava na 272. stranici i još samo dva poglavlja nas dijele od kraja knjige. Ovdje saznajemo kako se Midori nosi sa smrću svoga oca, te da joj je Vatanabe bio veliki oslonac u tome. Htjeli ne htjeli kao čitaoci polako dobijamo sliku o tome koliko se privlače i koliko bitni postaju Vatanabe i Midori jedno drugom. Još jedno pismo kao i džemper za svoj 20. rođendan Vatanabe je dobio od Naoko i Reiko.

Deseto poglavlje

Deseto poglavlje počinje na 273. stranici a završava na 310. Ovo je jedan veoma težak period za Vatanabea, težak i usamljen. U decembru 1969. Otišao je još jednom do Naoko, opet možemo čitati poprilično predetaljno opisane detalje Naokinog primanja Vatanabijevog penisa kako rukom tako i ustima, te njenu ponovnu suvoću baš kao i sa Kizukijem, što je nama, kao čitaocima, bio znak da Naoko nije još bila spremna da izađe iz tog prihvatilišta, odnosno da bude sa Vatanabijem. U proljeće 1070. godine Vatanabe saznaje da je Naomi pozlilo te da se glasovi u glavi i halucinacije pojačavaju toliko da će izgleda morati na liječenje u ozbiljnu psihijatrijsku ustanovu. On sam se osamostalio, odselio iz doma, te počeo stanovati u jednoj dvorišnoj kućici. U to vrijeme, situacija se zakomplikovala i sa Midori, te se ni sa njom nije viđao. Osjećaj samoće se podcrtao novim pismom koje je poslala Reiko u kojem saznaje da Naomi ide na liječenje. A Midori je shvatila da voli Vatanabea te su nakon dva mjeseca njene ljutnje, opet bili zajedno i to mu je i priznala. To je osjetio i Vatanabe. A i jedno i drugo su osjećali prisustvo još jedne osobe, zbog koje je još uvijek postojala mrlja na njihovom odnosu.

Jedanaesto poglavlje

Jedanaesto poglavlje počinje na strani 311. a završava na 366. strani. Ovo poglavlje otpočnje sa Naokinom smrću. Vatanabe je očito doživo ogroman potres te se nije obazirao ninašta, ni na Midori, ni na fakultet, već je vrijeme provodio na putu i u bijegu u svijet mrtvih – Kazukija, Naoko i Midorijinog oca. Iznenađenje u ovom poglavlju jeste i Reikin izlazak iz prihvatilišta Ami, te njeno suočavanje sa spoljnim svijetom. Do Vatanabea je došla kako bi mu saopštila detalje vezane za Naokino samobistvo, dala savjet uživo da bude sretan sa Midori, olakšala se i psihički i seksualno (četiri su puta vodili ljubav dok se sami pravili Naokinu sahranu), te je nastavila da vodi svoj život onako kako je to najbolje znala.

Ovdje saznajemo da je Vatanabe i dalje skrhan zbog Naokine smrti i uopšte tolike količine smrti u svom životu, te samo poglavlje, a i čitav roman završava telefosnkim razgovorom sa Midori, pomalo nejasno i mistično.

U ovom romanu ćemo naići na par vidno izraženih motiva – smrt i seks, te duševna, odnosno maligna oboljenja. Murakami sa nevjerovatnim detaljima, kao što smo već i naveli, opisuje upravo trenutke primanja njegovog penisa u ruke, da li dok masturbira misleći na Naoko, ili dok mu penis dira sama Naoko, odnosno Midori; zatim dok penetrira u Naoko ili Reiko i tome slično. Smrt opet nije nam prikazao na taj opisan, čulan i plastičan način nego više na jednom duševnom nivou, vezanom i za duševne bolesti, glasove u glavi i halucinacije. Rak na mozgu se pojavljuje dva puta, samoubistvo tri puta u njegovom životu. O njegovoj porodici saznajemo vrlo malo ili nimalo. Njegov izuzetno bogat unutrašni život je isto koliko i bogat ujedno je i bolan i o tom bolu se donekle pokušao razumjeti sa Nagasavom, ali opet, u Vatanabea je prevagnuo osjećaj odgovornosti ili toga što je postao odrasla osoba – onda kada je napunio 20 godina, kako on sam kaže.

Mnogo klasične literature i klasičnih ploča, ponajviše oduševljenje sa Beatlesima, krasi i ovu Murakamijevu knjigu, neprestano nam navodeći imena autora, kako književnih, tako možda i više ovih muzičkih sa kojima se i sam autor iskreno oduševljavao.

Jednostavnost govora i pisanja je svakako krasota pisanja Haruki Murakamija. Ipak, ovaj roman je, po mom mišljenju, za 18+ uzrast, te za one koji nemaju psihičkih problema, niti se kolebaju u potvrdi svog identiteta.

Roman se iščitava u jednom dahu.