PIŠEMO ZAJEDNO: Kratka priča koju ćete dovršiti vi

Author anagalicblog

Prethodnih 18 priča mogli ste čitati tokom zadnjih 18 dana, a za kraj sam vam ostavila taj užitak da dovršite jednu kratku priču – nisam joj dala naslov, početak je krenuo, a ostalo je na vama.

Ovim vam se zahvaljujem na strpljenju tokom ovih 18 dana i iščitavanju mojih kratkih priča, a posebno sam zahvalna svim porukama i pozivima u kojima me nazivate psihologom, filozofkinjom, udružujete sa mnom snage kao ljubitelji pisane riječi dajući mi da radim rezencije, da ocijenim nečiji rad, darujete me i poklonima – naredne sedmice na kućnu adresu stići će mi Veliki Gatsby, Francis Scott Fitzgeralda, kojeg sam poželjela da iščitam ovih dana. Zaista, hvala vam.

Naslov moje zbirke glasiće Uvijek glavu gore, a posvećujem je mojoj majci Gospavi.

Nadam se da vam zadatak zvuči zaista zanimljivo, jer meni jeste, kako ne, ipak ćemo nešto napraviti zajedno, pa u nastavku pročitajte tekst:

 

 

Na stolu je stajala činija puna keksa. Smaljić je bio na vrhu, na poklopcu, koji bi trebao odašiljati pozitivnu energiju, ali kada je pravljen nacrt tog smajlića napravljen je kiks pa su oči malo zakošene i u stvari strašne, a trebale su ostati izravnate, da se ne dira u njihovu osu. Ovako kao providna činija služi za gledanje koji su to keksi, bomboni ili čokoladice unutra. Nije bitno da li su u omotu ili ne.

Milan se spremao za posao, po autopilot režimu, kao vojnik. Budilnik, mada nije mu više  ni trebao, (redovno bi lijegao u krevet oko 10 časova, možda par minuta kasnije, ako bi zaboravio oprati zube, pa bi to tada radio, ali do 10 i 10 bi sigurno već bio pokriven jorganom) bi zazvonio, ne do kraja; već na nogama bi uzimao spremljenu robu kraj kreveta, ispeglanu, urednu spremljenu na vješalici  na ivici kreveta. To mu je redovno radila mati još otkad je izgubila muža i sav svoj život je posvetila samo sinu. Nikad ništa mu nije nedostajalo – doručak, užina, ručak, večera, kolač, domaći ajvar, domaći sok, domaći kompot….I naravno komplet spremljena garderoba koju bi mu održavala kao da je u najmanju ruku predsjednik jedne države. Ali…to je toliko prešlo u naviku da se nije osjećala nikakva nelagoda u tome, osim kada bi neko došao sa strane pa to posmatrao pomalo čudno ne upitavši ništa, pa bi takav isti čovjek vrlo brzo bio odstranjen iz te porodice kao nepoželjan, a za takve odstrijele bi bila zaslužna naravno Milanova mama.

Put do posla je vazda bio isti. Toliko se saobraćaj iskomplikovao u zadnjih 5 godina da je doći do posla sada iz jednog prigradskog naselja u kojem je živio Milan – bilo ravno maltene brzom pješačenju, kada bi to bio špic, a ovako u nekom normalnom toku, nekih 40 minuta je bilo potrebno vremena da se stigne do firme u kojoj je Milan radio. Bio je zaposlen u drvnoj industriji i po čitav dan bi dizao drvene ploče različite težine na jednu traku koja bi onda vodila te iste trake do naredne funkcije koju je ta fabrika namještaja radila. Nije bio neki privlačan posao, ali, sa završenom srednjom tehničkom školom, nije se moglo puno birati šta ćeš raditi, pa je onda takav izbor posla bio sasvim pristojan. Naravno, kada se pita neko drugi, a ne onaj ko je upravo sada bio na pauzi, okupan u znoju, bez ikakve perspektive u narednih 40 godina što se tiče svog života i pomaka u bilo kojem smjeru, već samo prenošenja tih drvenih ploča.

Milan je bio plavih očiju, ošišan veoma kratko, ali ne mašinicom, nego makazama ali opet veoma kratko, neke nježno smeđe boje kose. Skoro pa plave. Tako su ga i zvali kod kuće – Plavi. Lice mu je imalo ožiljke od bubuljica kojima se osipao u pubertetu, a imao ih je i sad, dok je boja lica bila nekako crvena, kao da je pijanac i to sa dugim stažom. A u stvari alkohol nikada nije pio.

Tipičan jedan trezevenjak. Kada se gleda sa strane. Drugova i drugarica (drugarica posebno) nije imao. Nekako ćutljiv i pomalo autističan rijetko bi sam nekom prišao, započeo razgovor ili čak prišao nekoj djevojci – to se u stvari nikad nije dešavalo. A na poslu je imao dosta kolega i kolegica kakoj je to jedan veći kolektiv pa se u pauzama moglo i izmijeniti par značajnih pogleda a oni koji su otvoreniji bi redovno i prebacii šta ima novo, šta se izdešavalo tokom vikenda, da li neko upoznao nekog – nova šema, raskid, vjenčanje, krštenje, nov automobil – tipične neke ljudske teme. On se nije uključivao iako je sve slušao. Jedna kolegica mu je privukla pažnju. Starija je bila od njega pa sigurno desetak godina, crne kose, vedra i komunikativna, uvijek bi pričala nešto na pauzi, neke ženske teme i djelovala mu je kao neko ko bi mu mogao pomoći da i on nauči kako prići drugima, a sad kako je njegovo srce žudilo za srodnom ženskom osobom u skladu sa njegovim godinama, nadao se da će mu pomoći da priđe nekoj curi. Nekih pravih simpatija nije imao. U školi mu se dopadala jedna učenica koja je išla u drugi razred, II b, a on je išao u IIa, to je bilo tada, neka ajmo reći prva ljubav, koja se okončala sa par „razgovora“ u dvorištu ispred škole i to onako usput, kada su slučajno nabasali jedno na drugo. Jedno bio je povučen. Druga ozbiljnija simpatija je bila već pri završetku trećeg razreda, kada je jedna djevojka došla u posjetu u kuću do njega gdje stanuje, a zvala se Emina. Baš je bila slatka, nešto novo, veoma nasmijana i vedra, svijetlo smeđe kose, za poželjeti baš. A kako je komšinica slavila rođendan, pozvani su bili i klinci iz komšiluka, pa je i on prisustvovao, divio joj se iz pozadine, ali…Nije joj prišao. Samo bi svaki put kada bi sreo komšinicu pitao kako je Emina, šta radi i tako to…

Sada je mislio da je došlo vrijeme za akciju. Šta je to tačno značilo, nije imao pojma, ali sadaće on biti taj koji će preduzeti prvi korak.

 

 

Ostatak priča možete pogledati ovdje:

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 18.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 17.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 16.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 15.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 14.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 13.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 12.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 11.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 10.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 9.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 8.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 7.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 6.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 5.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 4.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 3.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 2.)
PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 1.)

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

8 thoughts on “PIŠEMO ZAJEDNO: Kratka priča koju ćete dovršiti vi

    1. Imaš opciju da postavis komentar jel tako? Isto tako možeš poslati i na e-mail. Poštom bi već bilo staromodno ali dolazi u obzir.
      Naravno, sudeći po tri upitnika, nije ti bas zanimljiva uvertira, ali opet, ne moraš da pišeš ako neces.

      Liked by 1 person

  1. Recimo ovako: Ova starija kolegica je primijetila njegove poglede. Mada pravila se da ništa ne primjećuje. Malo zbog malograđanskih predrasuda a malo zbog zajedničke radne okoline. Prijala joj je njegova pažnja, ali je nastavlja da se pretvara da je ne primjećuje. Sve dok jednoga dana nije došlo do iznenadnog susreta u hodniku na putu do arhive. Milan se naglo trznuo kada su im se tijela slučajno dodirnula. Osjetio je i njeno uzbuđenje u pogledu koji je skrivala iza fascikle. Vrijeme je za njega stalo. Zaboravio je i gdje je. Dugo potiskivana želja poput erupcije pomutila mu je vid. Sklonio je onu fasciklu iza koje se skrivala, i spustio nježan poljubac na njene obraze.
    -Stani, nemoj!! Neko će nas vidjeti!
    -Briga me. Volim te. Zar to ne osjećaš.
    -Osjetim,,, ali to nije moguće. Nemoj ovdje molim te. Dođi večeras poslije devet kod mene. Znaš gdje stanujem.
    Čim je to izgovorila znala je da je pogriješila. Znala je da neće moći da se odupre. Bit će nemoguće nastaviti živjeti sa njegovom ljubavi u ovom gradu. Bit će nemoguće oduprijeti se. Izgleda da za nju i njega tek sad borba počinje.

    Liked by 1 person

    1. Ooo… Napeto je, čekam 9 časova.

      U razgovoru sa ljudima koji iščitavaju moje priče, da ne kažem i koji me poznaju lično ha ha ha, govore mi da volim dramu, da mi je ta napetost, psihička neizvjesnost, nešto što obilježava moj rad. U tom smislu, ovdje vidim upravo to, a da ne spominjem da upravo dijalog predstavlja najbolji način da se u pisanoj formi takvo nešto izvede i pretvori u vrhunac priče.
      Odlično napisano, može biti i jedno od poglavlja u nacrtima, a sve zajedno se može nastaviti razrađivati u jedan roman, zašto da ne.
      Učimo i rastemo kao pisci/spisateljice zajedno, zašto da ne?

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s