Tokom vikenda @anagalicblog je imala dva gostovanja – jedan je na filozofskom blogu našeg Dunjalučara, gdje možete pročitati moj originalni naučni rad naslovljen Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegovorovog i Jaspersovog odnošenja, a drugi izlet je napravio Dejan Kerkez, uradivši intervju, o čemu možete čitati klikom na: Ана Галић.

Originalni rad možete pročitati klikom na: Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegovorovog i Jaspersovog odnošenja.

Galić, A (2018). Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegorovog i Jaspersovog odnošenja, Radovi, časopis za humanističke i društvene nauke, 27, ISSN 1512-505 V, e-ISSN 2303-5595, 61-72, Univerzitet u Banjoj Luci, Filozofski fakultet.

Intervju vam prenosim sa bloga:

ANA GALIĆ ZA DEJANA KERKEZA

Ana Galić, direktorica Udruženja Sofia, diplomirana je profesorica filozofije i sociologije. Autorka kratkih priča iz oblasti književnosti, okušana i u području novinarstva (izdvaja intervjue sa ličnostima iz sveta umetnosti i kulture), a zatim spisateljica filozofskih eseja, naučno-istraživačkih radova i prevoda iz oblasti filozofije (prevodilac sa engleskog na srpski jezik).

https://anagalicblog.wordpress.com/

Ani sam postavio nekoliko pitanja.
KERKEZ: Kakav je po vama odnos između filozofije i religije, i da li se može reći da je filozofija put ka religioznosti?

GALIĆ: Veoma je tanka linija između religije i filozofije, odnosno između vjere i filozofske vjere, kako bi taj izraz Jaspers skovao. Ako proučavamo biografije filozofa, uočićemo da je mnogima ili otac bio sveštenik (Kjerkegor) ili ih je otac upisivao na teologiju (Hegel), a s obzirom da je društvo Zapada duboko ogrezlo u hrišćanstvu, onda ne treba ni da čudi toliko prisno vezivanje filozofije kao najviše sfere duha sa teologijom, kao naukom nad naukama (kako bi je J. Popović definisao). Iskreno, danas se u stvari pitam kako se uopšte desilo to da smo prevazišli srednji vijek, jer kako vrijeme više odmiče ne vidim veći pomak odnosno tzv. “napredak” u ljudskoj misli, još od izgradnje piramida ,kada se zaista vjerovalo da čovjek odlazi u zagrobni život. Današnji čovjek, nakon toliko mnogo vremena opet troši ogromnu količinu novca na izgradnju manjih ili većih simboličnih grobnica i spomenika, maltene sa istim ciljem, a energija koja se troši na držanje vjerujućih u poniznosti radi zagrobnog života se uzalud rasipa i ne vodi čovjeka, odnosno čovječanstvo nigdje.

Ono što definitivno čovjek treba da uradi jeste da prođe sebe, u duševnom tj. psihološkom smislu jer tek neoštećen um, usljed različitih životnih stadija razvoja uznemiren i uzdrman – može da stupi u područje filozofije i njenog izučavanja. Inače, zaista postoji opasnost od iščitavanja filozofske literature, jer malo je onih koji vas zaista mogu voditi i biti učitelji na putu postajanja filozofom/filozofkinjom.

KERKEZ: Koji savremeni filozof – ili više njih – je za vas najznačajniji i zbog čega?

GALIĆ: Cijenim sve filozofe savremenog doba. Mnogi će recimo u Slavoju Žižeku vidjeti samo raspričanu filozofsku nakazu, s jedne strane, ili zaista jednog velikog mislioca s druge strane, a nijedna krajnost nije dobra. Žižeka navodim kao primjer jer za njega će i zaista neupućeni ljudi reći da su negdje čuli za njega ili da su ga vidjeli na televiziji ili društvenim mrežama, pa onda u zavisnosti od toga kakvog je ko kova, u pomenute ga krajnosti i svrstavamo.

Inače, u zavisnosti od ličnog oprijedjeljenja tako će i svakome odgovarati određena filozofija, pa tako imamo i dalje jednu komunjaru Badioua, još uvijek živog francuskog filozofa; imamo Judith Butler, filozofkinju koja se bori za LGBT+ prava, imamo Petera Singera, primijenjenog etičara koji već 40 godina nije stavio komad mesa u usta i nada se da će i životinje jednog dana dobiti slobodu; imamo filozofe nauke, jezika i politike koji su danas u stvari i najuticajniji u filozofiji. Dakle, postoji zaista za svakog ponešto, u zavisnosti od našeg ličnog opredjeljenja.

Ovdje sam pod savremene filozofe tretirala upravo ove današnje, ne one koji su umrli vijekovima prije, jer to već gubi svaki smisao.

KERKEZ: Koja je najbitnija razlika između savremene filozofije i filozofije u doba Sokrata i Platona. Da li je filozofija u to doba bila više filozofija, u istinskom značenju te reči?

GALIĆ: Izazovi za filozofiju i njene predstavnike su postojali i postoje oduvijek. Mislite da je bilo lako Platonu gledati kako mu njegov učitelj umire ispijajući kukutu upravo radi onoga što jedan filozof radi – podučava omladinu i propituje ono što se podrazumijeva? Ili kako se Platon osjećao onda kada bi sofisti bestidno prodavali svoja znanja, ne vodeći računa o vrlini (Znanju kao vrlini), o posljedicama ne-etički prenošenog znanja? Tako da u tom smislu zaista i nema neke razlike.
Sa druge strane, tada su filozofi bili iz redova aristokratije, imali su robove odnosno oruđa koja govore, imali su dokolicu iz koje bi i filozofirali, a na kraju krajeva i Agoru gdje bi se i čulo šta imaju da kažu na određenu temu. To im je u stvari i bila svakodnevna dužnost kao građana jednog polisa. Da ne spominjem neučestvovanje žena u javnom i političkom životu uopšte. To su radikalne razlike u odnosu na današnje vrijeme i zaista je teško raditi neku vrstu analogije.

U tom smislu, danas je gotovo NEMOGUĆE biti filozof, jer socijalistički 8+8+8 režim je i u vrijeme nastanka bio samo jedna utopija jer se NIKAD vrijeme rada neće okončati nakon 8 sati nego ćemo utrošiti “šupljikavog vremena” i te kako više dok se sve ne zaustavi na ono vrijeme posvećeno iščitavanju filozofije i njenih problema; osim toga biti supruga, majka i raditi svoj posao je daleko veća obaveza što možda jedan savremeni muškarac tek treba da spozna i da uvaži, ukoliko želi da mu njegova sestra ili kćerka, ili bar unuka doživi jednaka prava i kod kuće i na poslu. A ako se to sve i uspije na neki način i nekim čudom savladati, marginalizacija misleće mase od strane suprostavljene tržišno-orijentisane kapitalističke mašinerije učiniće i samog filozofa uniženim ne samo u očima drugim nego ono najstrašnije – u svojim sopstvenim.

KERKEZ: Kao filozofkinja po pozivu, u kojoj vrsti umetnosti najviše prepoznajete bliskost sa filozofijom.

GALIĆ: Umjetnosti? Odmah iz topa ću vam reći – književnost. Jer među mnogim književnicima nalazim i oduševljavam se upravo tako jednostavno uklopljenim filozofskim postavkama. Mnogi će vidjeti, poput Adorna ili Milana Uzelca muziku kao neku najvišu sferu umjetničkog djelovanja, ali u stvari sama proza i poneka pjesma mogu dotaći i moje zaista umjetnosti okrenuto srce. Za sebe uvijek volim reći filozof u srcu, umjetnik u duši, ali u stvari, umjetnost generalno volim, jer to je način na koji čovjek sebi vještački unosi smisao u ovaj smrću obesmišljen i samim tim strašan i ogoljen svijet. Nema svako želudac da to hladno podnese, niti može sebi priuštiti bijeg u opojne supstance kako se sa tim fundamentalnim i osnovnim istinama ne bi suočio.
KERKEZ: Koju vrstu umetnosti najmanje razumete?

GALIĆ: Sve su mi bliske. Ono u čemu pravim razliku jeste samo između aktivnog sudionika i pasivnog posmatrača, pa bih tu mogla reći nešto više o tome, jer biti umjetnik i stvarati nije lako, te su potrebne decenije da bi se za nečiji rad vidjelo da je nastao pomak. A inače, kažem, umjetnost je moja ljubav.

KERKEZ: Koliko je bitno za nekog ko se bavi pisanom rečju i mišljenjem da ne pravi kompromise kada su u pitanju poslovi koji nisu povezani sa njegovim pozivom? Da li ste inače skloni kompromisima?

GALIĆ: Pa, u zadnje vrijeme, baš kako se smanjuje broj parking mjesta a raste sve veći broj automobila, tako se i u našim glavama malo po malo smanjuje prostor za slobodno razmišljanje, a sve više se uklapamo u standard svih ostalih i bukvalno sami pristajemo da nas siluju njihovim potrošačkim potrebama.

U stvari kompromis samo ne treba praviti sam sa sobom, ostali vam u tom smislu nisu potrebni. Jer, kad izdaš sebe izdao si i onog pored sebe.

Ana Galić, 17. maj 2019. godine

Izvor: Dejan k.