Muve jesu naziv drame francuskog filozofa, književnika, dramaturga i intelektualca Žan-Pol Sartra (Jean-Paul Sartre). Drama je napisana 1943. godine i sastoji se iz tri čina. Inspirisana je, ili predstavlja adaptaciju, starogrčkih mitova[1] o Elektri, odnosno Orestu, Orestovom povratku u rodni grad poslije 15 godina, nakon što je ubica njegovog oca Agamemnona[2] naredio da se i njegov sin ubije. Mi se koristimo prevodom Jovane Barić-Jeremić, štampanom za Nolit, Beograd u tomu 5, Izabranih dela, Žan Pol Sartra, objavljenim 1984. godine, na stranama 3-55.
Lica:
JUPITER
OREST
EGIST
PEDAGOG
PRVISTRAŽAR
DRUGI STRAŽAR
PRVOSVEŠTENIK
ELEKTRA
KLITEMNESTRA
ERINIJA
MLADA ŽENA
STARICA
LJUDI I ŽENE IZ NARODA
ERINIJE
SLUGE
ČUVARI PALATE
PRVI ČIN
Prvi čin se sastoji iz šest scena. Radnja je smještena u Argosu. Čin otpočinje scenom Orestovog obraćanja ženama, na šta one uzvraćaju krikom. Orest putuje sa svojim učiteljem Pedagogom, koji ga je vaspitavao u Atini, za vrijeme njegovog odsustva iz Argosa. Tu će ubrzo naići na jedinog čovjeka koji sa njima razgovara koji je u stvari Idiot, te na njihovo čuđenje pušta ogromnim muvama da se naslađuju sokovima iz njegovog oka. Tada se pojavljuje Jupiter, koji se lažno predstavlja te objašnjava da se tog dana obilježava Dan mrtvih, te zbog čega je toliko muva, i zašto će se čuti krici taj dan. Takođe objašnjava i uzrok tolikim muvama i crnilu u koje su ljudi zavijeni – po svom povratku kući, Agamemnona je dočekao Klitemnestrin ljubavnik Egist, kanivši ga ubiti, a narod koji je to znao nije se usudio progovoriti. Od tada je prošlo 15 godina, a bogovi su narodu poslali muve. Te muve su simbol njihovog kajanja i nečiste savjesti. Orest se tada lažno predstavlja kao Fileb iz Korinta.
Druga scena prvog čina nam donosi sada već opravdan Pedagogov strah od mogućeg Orestovog zauzimanja prestola i ubijanja Egista, kako bi osvetio smrt svoga oca.
U trećoj sceni se pojavljuje Orestova sestra Elektra. Ukratko se prikazuje njen odnos prema Jupiteru, te njeno zaklinjanje osvete njenog oca. U četvrtoj sceni Elektra progovara sa Orestom i otkriva mu mržnju u svom srcu. Peta scena predstavlja govor mržnje između majke i kćerke, te molba majke Klitemnestre da Fileb ode iz njihov grada. U šestoj sceni prvog čina saznajemo da do tada rad za put dalje, u Spartu, Orest odlučuje da ostaje.
DRUGI ČIN
Drugi čin se sastoji iz dvije slike. Slika prva se sastoji iz četiri scene, dok slika druga iz osam scena. Slika prva:
I ovdje će Pedagog pokušati, kao i ranije, da svojom filozofijom pobijedi sujeverje koje je ovladalo ljudima, ali koje oni sami ne vide – Danas se smiče kamen na pećini iz koje će izaći mrtvi i pridružiti se onima koji su krivi za njihovu smrt. A krivi su svi – i time završava prva scena drugog čina u kojoj je prikazano naraslo nezadovoljstvo neotpočinjanja ceremonije okajanja svojih mrtvih. U drugoj sceni ljudi postaju neobuzdani i prisiljavaju Egista na proglašavanje početka „svečanosti“. Nismo više u prilici da čujemo Orestova razmišljanja, ali vidimo sljedeće – posegnuo je za mačem. Međutim, pojavljuje se Elektra, nasuprot svečanosti, u bijeloj haljini i na kratko ometa Orestove planove.
Scena III nas opija Elektrinom mladošću, svježinom i vjerom u svoju nevinost. Naravno, i mladalačkim buntom. Pošto je Elektra bila neposlušna, narod i Egist planiraju da je kazne, pa ćemo u četvrtoj sceni vidjeti Oresta, sada već čvrsto riješenog da svojoj sestri pomogne, na bilo koji način. On joj se otkriva kao njen brat, a na naše oči se preobražava iz Fileba u Oresta, što znači – osvetu njegovog oca Agamemnona.
Slika druga:
U prvoj sceni Orest i Elektra ulaze u palatu. Već su riješili da će zajedno pristupiti zločinu. U drugoj sceni svjedočimo razgovoru dva vojnika i još brojnijem pojavljivanju muva. U trećoj sceni otkrivamo Egistov umor i priznanje da je sve što se dešavalo u zadnjih 15 godina bajka koju je izmislio. Četvrta scena sa Egistovim monologom nam to potvrđuje. U petoj sceni Egist i Jupiter razgovaraju. Jupiter ga savjetuje da se riješi Oresta i Elektre, jer mu je sam Egist mio, a kao glavni razlog navosi Orestovo znanje da je slobodan. Jer slobodnom čovjeku bogovi ne mogu ništa. U šestoj sceni Orest ubija Egista, a ovaj sa zadnjim izdahom proklinje i njega i Elektru. Sedma scena nam otkriva i da je Klitemnestra mrtva, od Orestove ruke. Ovdje se otkriva koliko u kakvom teškom stanju se nalazi Elektra, koja sada propituje sebe i svoje prijašnje želje, sada kada su snovi postali stvarnost.
Sa završnom scenom drugog čina Elektra i Orest se suočavaju sa posljedicama svojih djela – na njih su krenule i muve i ljudi, a oni, iako prokleti na kraju i od Klitemnestre (Elektra je upitala Oresta da li ih je majka proklela), uživaju u svojoj sreći. Iako ne zadugo.
TREĆI ČIN
Treći čin se sastoji od šest scena. Radnja je smještena u Apolonovom hramu. Hram ih štiti i od ljudi i od muva te noći. Muve su, kako je Elektra otkrila Orestu, Erinije, boginje grižnje savjesti.
U prvoj sceni Erinije se naslađuju budućim plijenom. Opake kakve jesu, ni mladost, ne ljepota lica ne utiču na njihove krvi žedne zube. Međutim, ovdje saznajemo da je došlo do promjena. Elektra je preko noći ostarila, a zločin ju je načinio sličnom Klitemnestri. Ne mogavši više izdržati, Elektra se okreće od Oresta i predaje se u ruke Erinijama. Druga scena počinje Jupiterovim dolaskom i zaustavljanjem Erinija da se dokopaju Elektre. Nju je poštedio. Razgovor koji vodi sa Orestom i Elektrom za cilj ima rađanje grižnje savjesti i kod Oresta, koji je se potpuno odriče i ne tiče. Ono što je za njega bio čin, čin učinjen iz slobode jednog čovjeka, za druge je zločin. U trećoj sceni Oresta napušta i Elektra i bježi Jupiteru, kajući se. U četvrtoj sceni naslućujemo neki pokret u duši mladog i slobodnog Oresta. On izgovara koliko žali svoju sestru i u petoj sceni govori svom Pedagogu, sada potpuno preuzevši odgovornost za svoj narod – da otvara vrata hrama, kako bi ljudi kojima daje slobodu, otkrili ko je on – Orest, sina Agamemnonov.
Završna, šesta scena trećeg čina i drame Muve predstavlja otkrivanje Oresta svom narodu, njegovo preuzimanje njihovih grijehova na sebe, nestanak Jupiterovih muva, te Orestov odlazak u ruke proždrljivih Erinija. Tu zavjesa pada.
Drama u tri čina, Muve, je u poređenju sa originalnim Eshilovim Orestom u mnogome slična, ali se u ovome djelu, kao i u ostalima, Sartr potrudio da naglasi pojedinačnu ljudsku egzistenciju, kao filozof egzistencijalizma, te jedno od glavnih obilježja ne samo njegove filozofije nego i čovjeka uopšte, a to je ljudska sloboda. Primjećujemo da je u slobodi čovjek odgovoran za samog sebe, te da ga takvog, slobodnog, bogovi ne mogu korisititi u svoje svrhe – a to je da im služi. Glavna razlika bi u poređenju sa originalom bila ta da Orest ne ispunjava proročanstvo, sudbinu i sl. nego da svojom sopstvenom odlukom preuzima nesreću svog naroda na sebe, a žrtvuje svoj život u zamjenu. Tu imamo i slikovit primjer flautaša iz Skirosa, onog koji je pacove odveo iz grada, svirajući im na svoju flautu. Baš poput Oresta.
Sartr će kao predstavnik ateističkog ogranka egzistencijalizma, u svim svojim djelima, pa tako i u Muvama, naglašavati koliko je mizeran značaj postojanja boga za čovjeka, jer je čovjek stalni projekat, nezavisan od bilo kakvih spoljašnih uticaja koji upravo iz svoje slobode zadobije sebe. Ta sloboda se ispunjava u preuzimanju odgovornosti za svoje postupke.
Odlomak iz Muva, vezan za slobodu:
“JUPITER: Ja nisam tvoj kralj, bestidni crve! A ko te je stvorio?
OREST: Ti. Ali – nije trebalo da me stvoriš slobodnim.
JUPITER: Dao sam ti slobodu da bi mi služio.
OREST: Možda, ali ona se okrenula protiv tebe i mi tu ništa ne možemo, ni jedan, ni drugi.
JUPITER: Najzad! Evo izvinjenja!
OREST: Ja se ne izvinjavam.
JUPITER: Zaista? Znaš da mnogo liči na izvinjenje ta sloboda čijim robom se nazivaš?
OREST: Ja nisam ni gospodar, ni rob, Jupiteru. Ja jesam moja sloboda! Odmah pošto si me stvorio, prestao sam da ti pripadam.”[3]
Osim toga, u ovom djelu Sartr ne može suzbiti njegovo pregalaštvo na polju njegove socijalizam-filne društveno-markističke angažovanosti.
To vidimo na Elektrinom razdvajanju društva na dvije klase ( u Sartrovom slučaju riječ je o radničkoj i buržoaskoj):
„Mora da si bio mirno dete blagog, zamišljenog lika, ponos svog poočima, čistunac, oči su ti blistale poverenjem. Verovao si u ljude, jer su ti se široko osmehivali, za stolom, u postelji, na stepenicama, jer su to verne sluge čovekove. Verovao si u život, jer si bio bogat i imao si mnogo igračaka; mora da si ponekad pomišlajo da svet nije tako loše sazdan i da je zadovoljstvo baciti se u njega kao u mlako kupatilo, uzdišući od prijatnosti. Ja sam u šestoj godini bila služavka i zazirala sam od svega.“[4]
Šta je sloboda danas, da li je vezujemo za Boga i postoje li društvena raslojavanja i u našem društvu – neka su od pitanja koja ostavljaju prostor za dalja istraživanja.
[1] Više o motivima koji se konstantno pojavljuju u grčkim mitova i uopšte o njihovoj strukturi vidi: Woodard, R. D. (2009)The Cambridge Companion to GREEK MYTHOLOGY. New York, CAMBRIDGE UNIVERSITY PRESS, The State University of New York.
[2] Prema Homeru, kralj Mikene (ili Arga, Eshil). Unuk Pelopa, sin Atreja i Europe, brat Menelaja s kojim se za njihova izbjeglištva u Sparti orodio s kraljem Tindarejem oženivši se njegovom kćeri Klitemnestrom, dok se Menelaj oženio njegovom drugom kćeri Helenom. Uz Tindarejevu pomoć uspio zavladati Mikenom te postati glavni vođa Ahejaca. Nakon Parisove otmice Helene, pokrenuo Grke u Trojanski rat. Pri isplovljavanju brodova, radi sretne plovidbe od Eulide do Troje, žrtvovao kćer Ifigeniju. Za njegova dugogodišnjeg izbivanja Klitemnestra se povezala s njegovim suparnikom Egistom koji je tako vladao u njegovoj kući, te ga po povratku na prevaru i ubio. Osvetio ga je sin Orest uz pomoć sestre Elektre, ubivši majku i njezina ljubavnika. Takođe vidi i: Aeschylus (1950) Agamemnon, Volume I. Great Britain, Oxford University Press.
[3] Sartr, Ž.P. (1984) IZABRANA DELA, DRAME, TOM 5. Beograd, Nolit. Str.50.
[4] Isto, Str. 29.
©Ana Galić magistar filozofije 