Izbor iz proze, u pitanju je dio iz jednog poglavlja neobjavljenog materijala za roman Kako sam ubila mačku, sada možete pročitati na web stranici Časopisa za književnost i umjetnost SRP. Priča nosi naziv DJEVOJAČKI TRIPTIH Ispovijest razočarane mladice, a riječ je o razočaranoj djevojci, prepunoj mladalačkih želja, snova i nadanja, a koja biva rastrgana realnošću, drugačijom od njenih idealističkih sanjarenja. Skoro ste mogli pročitati jedan manji odlomak, koji sam izdvojila za blog: IZBOR IZ PROZE: KOSMOS NE PRAŠTA Utjeha za mlade djevojke.

Ovim put obavještavam i svoje blog pratioce da sam rado primila poziv na saradnju Časopisa SRP, kao filozofkinja, te da ćete imati priliku pratiti moje radove, kako prozne, tako i filozofske i čitati ih u njihovom štampanom izdanju ali i na stranici: SRP časopis. Pozivam vas da podržite njihov rad, kao i svih mladih i ljudi spremnih da rade, pišu i misle, uprkos neuslovnim prilikama za stvaranje.

DJEVOJAČKI TRIPTIH Ispovijest razočarane mladice

Na stadionu ili (prvi) Promašaj

Bila sam u četvrtom srednje, on malo prije mene. Tada sam eksperimentisala sa frizurom, imala sam do tada dugu kosu, a onda se dogodilo to da mi je dosadilo, (skratila sam je na neki kratki paž) jer ko zna i danas mi se taj neki unutrašnji nemir, kako bi moj profesor istorije filozofije znao reći – ispoljava, kroz nove frizure i boje kose, a valjda je to sve odraz neke unutrašnje nesigurnosti i potrage za nekom novom Ja, koju uporno izbjegavam uhvatiti i postaviti na pravo mjesto.

„Bila“ sam sa nekim momčićem koji je u stvari bio sve što nije bio – izgledao je starije, a bio mlađi, zvao se jednim imenom a pravo ime je prekrstio i te neke stvari bih i zaboravila i prešla preko samo da nije bio toliko nezanimljiv i da se umio bar malo bolje ljubiti jer njegove tanke usne su nešto najmanje privlačno u svijetu ljubljenja koje je u tom periodu bilo plafon za djevojčicu koja je tek krenula izlaziti i upoznavati se sa momčićima. Sve bi to bilo u redu, ali nekako sam bila suprotno postavljena tim mačo fazonima slavljenja veze između momka i cure i nekako bar po meni ispraznom alkoholisanju u ime NAŠE ljubavi po kafanama – a ljudi, hodali smo svega sedam dana (!) – u svakom slučaju, zgadilo mi se sve u vezi njega i ja sam raskrstila sa njim nakon deset dana.

Jedne večeri sam ga odvela na stadion. To je bilo moje utočište; mjesto gdje sam provodila slobodno vrijeme kad god bi to bilo moguće; voljela sam trčati – ujutru prije sedam, naveče kad završi škola i časovi fizičkog na stadionu, vikendom kad ujutru mogu ostati i duže, šetati se…ići uz stepenice, nekad odigrati i partiju tenisa sa drugaricom iz drugog razreda…tu sam disala punim plućima i svaki novi krug bi vratio nešto iz sjećanja i posložio neke dvojbe koje bih taj dan imala u glavi. Nekako to je bilo to. Onda sam došla s njim na tu travu na koju se nikad nisam usudila da je pogazim jer travu su baš njegovali na terenu i ja sam poštovala taj trud radnika koji su htjeli da fudbalski klubovi i dječiji i oni odrasli imaju samo najbolje. I ja sam to htjela. Tu smo legli jedno kraj drugog, ja sam gledala u zvijezde, bila sam zanesena, očekivala sam neke poljupce, nježne riječi – ništa. On je ležao kraj mene i ćutao. Mislila sam se u sebi, da sam htjela da sama dođem ovamo i volim samu sebe to sam mogla i bez njega. Ne sjećam se da li smo se tada uopšte i poljubili. A prvi stvarni poljubac sam čini mi se učinila ja i kada je „to“ krenulo požalila sam što sam uopšte išta pokušala sa njim da uradim. A kao „pritisak okoline“ kao kada te svi nagovaraju da probaš cigare ili što su drugarice htjela da postanemo „sestre“ tako što ćemo spojiti krvave prste nakon bodenja zihericom. Moram imati momka…uuu…kao da je to nešto…

Simpatija aka Moja prva ljubav

Onda sam osjetila te poglede. Jer ne možeš osjetiti nešto bez te vatre. Isprva sam pomislila, tačnije nisam ni mislila – da je to nešto što se ne dotiče mene, nešto vezano za sport ili nešto slično pa sam ja u tom trenutku slučajno naišla. Ali ispostavilo se da mu se baš ja sviđam. Mojoj prvoj simpatiji. I neka to sve, dopadao se i on meni. Bio je van ovog svijeta, kao obično i sve moje ljubavi, neobičan, van pravila, a opet tako simpatičan, djetinjast, a kako je ispalo malo i previše djetinjast jer ubrzo nakon što smo proveli skupa par mjeseci, frajer mi se prestao javljati. Da. Kao, eto… Čisto onako. A bio je lijep prvi poljubac i baš se dobro ljubio… Pamtim i sada njegove zagrljaje i poljupce, a šta je pričao više me ni ne zanima već način na koji me je gledao. To svaka žena treba iskoristiti jer takvih trenutaka sa svakim muškarcem ima zaista jako jako malo. Zovnula sam ga da se nađemo iza vrtića. Otišli smo, pričali, sjedili i ne znam više ni sama kad ni kako spojili smo se – u prelijepom, dječijem, zanesenom poljupcu. Baš je bio sladak.

Nakon nekoliko godina čini mi se opet smo se našli i opet smo se svidjeli jedno drugom. A iskreno i dan danas bi kada bismo bili skroz iskreni rekli da se i dalje sviđamo jedno drugom jer mislim da te dječije ljubavi zaista traju. Pitala sam ga tad šta je to bilo kada se prestajao javljati i da bude iskren jer ipak sam radi njega jurila kući svaki vikend i trudila se da provodim i tri dana kod kuće samo da bih bila što bliže njemu. Ali valjda ljudi ne znaju cijeniti žrtve, što će vrijeme i pokazati svima nama, a on je rekao da sam mu dosadila i to je to. Bar je bio iskren. Tada mu je ponovo trebala simpatija i ljubljenje. A sad ovaj put i nešto više. Samo što se ja ovaj put nisam više javljala, nije ni on i to je bilo sve. Naravno, nije se to samo tako desilo. Ipak smo se i našli i sve je bilo lijepo, ali jednom smo bili kod njega u stanu i pokušao je da mi bude prvi, ja nisam htjela i to je tako i ostalo. Jednom kada s nekim prestaneš, to je čini se zauvijek. Ne znam.

Moram da se udam ili Promašaj, drugi dio

Imam 29 godina. Naredne godine se trebam udati. Momka nemam. Ostavila sam dva iza sebe koje sam vukla po tri godine. Sa prvim sam bila jer sam sa njim prvi put vodila ljubav, sa drugim sam bila toliko jer sam i dalje vjerovala da se ljudi mijenjaju i da govore i rade ono što misle. Kao, prvo, nikada ne možemo znati šta onaj drugi misli, a drugo: ono što se izgovara i ono što se čini trebaju se poklapati. Ključna riječ je trebaju jer, na žalost, obično nije tako. Radi toga nepoklapanja imala sam dosta materijala za ispovijediti – ukoliko želite stupiti bogu pred istinu, bez grijeha (što je nemoguće, jer nema bezgrešnoga), morate uskladiti jezik sa rukom i govoriti i činiti istinu. Drugačije ne ide.

Sada, ukoliko ne želim biti prokleta, potrebno je da nađem momka i – udam se. Brine me to, nego šta. Od malih nogu ljubav je za mene svetinja i imati porodicu jeste nešto iznad svega postojećeg na zemlji. Kako bih sada mogla da mijenjam ideju ljubavi za ideju nečega potpuno stranog mome biću? Mada, nije nemoguće. Koliko god dolazili iz veoma male, seoske, sredine, ta ideja pripadanja nečem višem jača je od nas samih i sada – nisam o tome nikad ni razmišljala – da li je potrebna hrabrost otrgnuti se tim srednjovjekovnim normama ili je posve normalno koračati nekim novim, neutabanim, čudnim stazama. Kako vrijeme pokazuje, čini se da je potrebna hrabrost. Hrabrost je potrebna kada ustaješ ujutru iz kreveta, a znaš da nećeš dočekati Vaskrs. Hrabrost je kada dižeš osobu iz kreveta iako i ti znaš da neće dočekati Vaskrs. Hrabrost je kada nastaviš da živiš kada ta osoba… kada je više nema.

Tako da, u suštini muško-ženski odnosi su kao onaj kremasti dio tiramisua, tamo gdje se ubacuje skupi marcipan i muti da dobiješ prelijep i nježan lagani ukus slatkoće u ustima; ne služi ničemu kada si sit, samo bahanalisanju u vremenu kada ti proradi onaj životinjski nagon u tebi. Suština odabira onog pored tebe je popuniti prazninu koju niko ne priznaje da je u sebi ima. O, kako je lijepo nemati tu prazninu! Ali ja je imam. Oboljela sam davno od nje, a kako i zašto ne znam. Možda sam rođena sa tim. I kada je jednom popuniš, opet i opet iznova je popunjavaš umjesto da se suočiš sa tom rupom i pogledaš joj pravo u lice. Opet ta hrabrost.

Izvor: SRP